Skip to main content

Dženana Karup Druško: U obračunu sa Srbijom Hrvatska poteže presude međunarodnih sudova koje negira kad je u pitanju BiH

Jugoslavija 23. avg 2022.
7 min čitanja

"Nisu odustali od svojih ciljeva ni jedni ni drugi"

Dženana Karup Druško: U obračunu sa Srbijom Hrvatska poteže presude međunarodnih sudova koje negira kad je u pitanju BiH!

Nakon podizanja optužnice u Beogradu protiv četiri hrvatska pilota zbog zločina nad civilima počinjenim tokom operacije Oluja, ne stišavaju se reakcije u Hrvatskoj u kojima prednjače oni koji se pozivaju na presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Haagu, i oni koji prijete Srbiji da zbog ovoga neće ući u Evropsku uniju jer njihovo ponašanje nije u skladu s “europskim standardima“, sve pozivajući se na međunarodne sporazume koje Srbija ne poštuje.

Upravo ovakvim reakcijama prema Srbiji Hrvatska pokazuje svo svoje licemjerstvo, krijući se iza Evropske unije i evropskih standarda, međunarodnih sporazuma i haških presuda, ukratko svega onoga što ona sama ne poštuje i krši kad je u pitanju Bosna i Hercegovina. Nema sumnje da je Srbija ovu optužnicu podigla iz svojih (političkih) razloga nakon 27 godina, ali je činjenica i da je Hrvatsku ovim natjerala da ponovo pokaže svoje pravo lice koje krije iza “europejstva“.

Možda je ovim Srbija napravila (nesvjesno) i uslugu Bosni i Hercegovini koja je već duže na meti hrvatske politike i koja žestokim lobiranjem i propagandom uništava Bosnu i Hercegovinu insistirajući na njenim daljim podjelama, istim onim zbog kojih je BiH krvarila ’90-tih godina. Jer, pokazalo se da Hrvatska svoje arogantno i bahato ponašanje koje već duže iskazuje prema Bosni i Hercegovini, pokazuje i prema drugim susjedima, iako se uloga Srbije i Bosne i Hercegovine prema Hrvatskoj nikako ne može porediti: dobrovoljci iz BiH išli su na hrvatsko ratište da im pomognu od napada srpskih snaga koje su dolazile iz Srbije i nikad niko iz BiH nije napadao Hrvatsku. Hrvatska je BiH uzvratila agresijom i to u vrijeme dok je Milošević provodio svoje planove o velikoj Srbiji i u Hrvatskoj i u BiH. I sve to, također, piše u haškim presudama čak i onim koje se odnose na Hrvatsku, kao što je presuda Milanu Martiću koju danas niko i ne spominje u Hrvatskoj.

Hrvatska je sa Srbijom prekinula suradnju

Nije malo onih koji pitaju zašto je Srbija u ovom trenutku odlučila da podigne prvu optužnicu vezanu za operaciju Oluja, povezujući to s Kosovom i politikom Aleksandra Vučića. No, onda se postavlja i pitanje zašto Hrvatska nije optuživala i procesuirala Srbe odgovorne za zločine počinjene tokom rata devedesetih. Hrvatska je time štitila sebe i progon svojih državljana u regionu, prvenstveno u Srbiji i Bosni i Hercegovini, smatrajući da je za njih ta priča okončana, pogotovo završavanjem mandata Tribunala u Haagu i ulaskom Hrvatske u Evropsku uniju koja je pod svaku cijenu željela da se na sve načine “ogradi“ od Zapadnog Balkana. Pa i pričama iz prošlosti u kojoj uloga Hrvatske nije nimalo pozitivna.

Treba podsjetiti da je Hrvatska prekinula suradnju sa Srbijom, a ne Srbija sa Hrvatskom, kada je hrvatski Sabor 2011. godine donio Zakon o ništetnosti kojim je Republika Hrvatska obustavila suradnju sa Srbijom i to nakon što je Srbija počela slati zahtjeve u Hrvatsku protiv najviših političkih i vojnih dužnosnika.

Onda je 2015. godine hrvatska Vlada, koju je vodio Zoran Milanović, donijela Zaključak kojim je zaustavila i suradnju sa Bosnom i Hercegovinom. Također, treba naglasiti da se sve ovo dešavalo nakon što su države u regionu potpisale niz dokumenata o međusobnoj suradnji, uključujući i protokole u kojima je učestvovalo i Tužiteljstvo Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju.

Zoran Milanović, danas predsjednik Hrvatske, na najavu optužnice iz Beograda odgovorio je prijetnjama Srbiji i njenim političarima zbog “neinteligentnog ponašanja“ s kojim, kako je rekao, “nikada neće uspjeti da uđu u EU“. Zaboravljajući da u Srbiji nemaju “legitimne“ a ni konstitutivne predstavnike koji će rovariti po Srbiji za interese Hrvatske.

Među prvima koji su reagirali na potvrđivanje optužnice iz Beograda bio je predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković, nazivajući je “Vučićevim poslom“ uz tvrdnje da se radi o “političkoj“ i “neutemeljenoj“ optužnici koju “Hrvatska odbacuje“, te kako će Hrvatska pregovore Srbije s EU koristiti kako bi Srbiji “poslala poruku da takve stvari neće tolerisati“: “Ako žele prema EU, moraju se evropski ponašati. Moraju odlučiti da li žele prema Rusiji ili Zapadu.“

Lažna obećanja

U svom autorskom tekstu, zabrinuta zbog najnovijih dešavanja u Bosni i Hercegovini, britanska baronesa i političarka Konzervativne partije, Arminka Helić, napisala je početkom augusta da je dvije godine, radeći kao viši savjetnik ministra vanjskih poslova, 2010. i 2011. godine, održala desetke sastanaka s hrvatskim državnim dužnosnicima, koje je vodio tadašnji ministar vanjskih poslova Gordan Jandroković, dok su se pripremali za ulazak u EU.

“Iznova i iznova sam čula obećanja da će Hrvatska biti dobar prijatelj i komšija: njihovim novim evropskim partnerima i državama Zapadnog Balkana – Albaniji, Bosni i Hercegovini, Kosovu, Crnoj Gori, Severnoj Makedoniji i Srbiji – u nadi da će ih jednog dana slijediti ulaskom u EU. Hrvatski zvaničnici obećali su podijeliti znanje i stručnost i promovirati visoke standarde i demokratiju u cijelom regionu. Podržala sam ih sa entuzijazmom. Vidjela sam demokratsku Hrvatsku, članicu EU i NATO-a, kao stabilizirajući faktor na Balkanu.“

Zatim je pisala o najavljenim ustavnim promjenama u BiH iz ureda visokog predstavnika i podrške koju ima iz Britanije i SAD-a za to, kao i o protestima građana u Sarajevu koji su se pobunili protiv tih kontroverznih izmjena izbornog zakona, i sama se pitajući kako je došlo do toga, te navela: “Odgovor nas vraća u Zagreb. Sadašnja hrvatska vlada je neko vrijeme igrala, nažalost, beskorisnu ulogu u bosanskohercegovačkim unutrašnjim stvarima, podržavajući svoju sestrinsku stranku u Bosni, HDZ, koju vodi Dragan Čović. Čović – koji je u više navrata zauzimao pro-Putinove stavove i blizak je saveznik separatiste Milorada Dodika (trenutno pod britanskim i američkim sankcijama zbog pokušaja razbijanja Bosne) – rutinski napada sadašnjeg člana bosanskohercegovačkog Hrvata, Željka Komšića, a bh. tročlano predsjedništvo smatra kao nelegitimno. Opisao ga je kao Bošnjaka, a ne kao Hrvata, te sugerirao da nije pravi predstavnik bosanskih Hrvata jer njegova umjerena politička platforma uspijeva dobiti podršku među etničkim podjelama“.

Helićka je “argument hrvatske vlade i Čovića da Hrvati u Bosni i Hercegovini nisu pravilno zastupljeni“ nazvala lažnim, raskrinkavajući time (bar na trenutak u moru dezinformacija koje se svakodnevno plasiraju iz Zagreba na sve strane svijeta) bar na kratko licemjernu hrvatsku politiku i prema BiH i prema drugim susjedima.

Oslobađanje Gotovine i skandal koji je potresao MKSJ

Podsjetimo da je Hrvatska pokušala da zaustavi Srbiju u pregovorima sa Evropskom unijom, zahtjevima da se Srbija odrekne tzv. univerzalne nadležnosti za progon zločinaca u regionu, jer su srbijanske potjernice, kao i mogućnost ekstradicije u Srbiju, bili, a očito i ostali, realna prijetnja dužnosnicima iz RH (i BiH). No, Hrvatska je “bez ikakvih uvjeta prije nekoliko godina dala zeleno svjetlo srbijanskom pravosuđu kada se procjenjivao njihov ulazak u EU“, kako je izjavila bivša ministrica pravosuđa Vesna Škare Ožbolt reagirajući žestoko, ne samo na potvrđenu optužnicu, nego i na najnovije najave iz Srbije da će osim pilota biti optužena i trojica najviših članova Glavnog stožera Hrvatske vojske jer su bili sudionici u izvršenju odluke, ali i u prikrivanju zločina.

Zagreb se u obračunu s Beogradom oko ove optužnice poziva na – MKSJ. Da se ne radi o krajnje ozbiljnim stvarima bilo bi zaista smješno. No, zanimljivo je da dok negira ne samo presude za agresiju na Bosnu i Hercegovinu nego i UZP u kome su učestvovali hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, ministar Gojko Šušak i general Janko Bobetko, u Hrvatskoj kao ključni argument povlače hašku presudu kojom su oslobođeni Ante Gotovina i drugi koji su bili optuženi za zločine u Oluji. Ta presuda je slavljena u Hrvatskoj kao velika pobjeda, a Haški tribunal proglašavan pravedničkim sudom (sve dok nije osudio hercegovačku šestorku predvođenu Prlićem zbog čega su se svi iz Hrvatske obrušili na MKSJ).

Žalbeno vijeće MKSJ je, za razliku od Prvostepenog, oslobodilo je Gotovinu i druge svih tačaka optužnice zaključujući, uz čak dva suprotna mišljenja članova vijeća, da nije postojao UZP s ciljem da se “trajno ukloni civilno srpsko stanovništvo iz Krajine silom ili prijetnjom sile“. Oluja je postala legitimna vojna akcija, no sud nije presudio da nije bilo civilnih žrtava. Prema podacima Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava tokom Oluje je stradalo 677 Srba.

Haška presuda Gotovini direktno je povezana s oslobađajućom presudom Momčilu Perišiću, načelniku Generalštaba Vojske Jugoslavije, kao i s oslobađanjem Stanišića, direktora Državne bezbednosti Srbije, a svi su bili optuženi za zločine i u Hrvatskoj i u BiH, što je dovelo do najvećeg skandala tokom cijelog mandata MKSJ-a koji je odjeknuo u cijelom svijetu i doveo do velikih rasprava kako u stručnoj zajednici tako i u javnosti. Povod je bilo pismo danskog sudije Harhofa koje je u junu 2013. poslao prijateljima, a koje je procurilo u javnost, nakon čega je sudija Harhof istjeran iz Tribunala.

Ono što se nekad zvalo Lebensraum

Harhof je u tom pismu, koje je i danas moralna i etička lekcija za mnoge, navodeći da je u Tribunalu bila uspostavljena praksa da se komandanti osuđuju za zločine počinjene tokom sukoba i to kroz individualnu krivičnu odgovornost, komandnu, te da je kroz praksu ta odgovornost proširena i na učestvovanje u udruženom zločinačkom poduhvatu, napisao: “Međutim, prošle jeseni je Žalbeno vijeće skrenulo s tog puta kada je oslobodilo tri hrvatska generala u predmetu Gotovina. Oslobođeni su odgovornosti za zločine koje je počinila Hrvatska vojska u Krajini u augustu 1995. Ubrzo nakon toga, Žalbeno vijeće je zadalo još jedan udarac kada je oslobodilo načelnika Generalštaba VJ generala Perišića. Vijeće je zaključilo da – mada je vojna i logistička podrška iz Srbije doprinjela zločinima koje su bosanski Srbi počinili nad Muslimanima i Hrvatima u Bosni – Perišićeva pomoć nije bila ’konkretno usmerena’ na činjenje zločina.

Po ocjeni Žalbenog veća, on je pružao pomoć ali nije bio svjestan da će ona biti korišćena i da jeste korišćena za činjenje zločina u Bosni, uprkos dnevnom izvještavanju medija o stravičnim zločinima činjenim nad Muslimanima (i u manjoj mjeri Hrvatima) u Bosni. Jako je, međutim, teško povjerovati da Perišić nije znao šta je bio plan za Bosnu i za šta je korištena pomoć koju je pružao. Slijedi, potom, prošlonedeljna presuda kojom su šef srpske tajne policije Jovica Stanišić i njegov vjeran sljedbenik Franko Simatović oslobođeni odgovornosti za pomaganje strašnih zločina koje su počinili bosanski Srbi nad bosanskim Muslimanima i Hrvatima. Korišteno je isto obrazloženje kao u predmetu Perišić – da nisu bili ’svjesni’ da će njihovi ratni napori služiti činjenju zločina. (…)

Da li su američki ili izraelski zvaničnici izvršili pritisak na američkog sudiju (koji je ujedno i predsjednik Tribunala) kako bi osigurali promjenu pravca? Vjerovatno nikad nećemo saznati. Nagovještaji o snažnim pritiscima koje je isti američki sudija izvršio na kolege u predmetima Gotovina i Perišić navode na zaključak da je bio rješen da obezbjedi oslobađajuću presudu, ali i da je imao sreće da ubjedi ostarjelog turskog sudiju da u posljednjem trenutku promjeni mišljenje. (…) Prema glasinama koje kruže kuloarima, predsjednik Tribunala je zahtjevao donošenje presude protiv dvojice optuženih zaključno sa četvrtkom kako bi ispunio obećanje dato Vijeću sigurnosti UN-a.“

Na kraju pisma Harhof navodi: “Donosio sam presude vjerujući da su oni na vrhu mogli da uvide da se plan o protjerivanju drugih s prostora koje su smatrali svojim, protivi osnovnom životnom poretku. Vodio sam se zahtjevom da se utvrdi šta je ispravno, a šta pogrešno u svijetu zahvaćenom globalizacijom i internacionalizacijom, koji mora da odbaci ideju da postoji ’prirodno pravo’ jednog naroda da naseli izvjesna područja i da sa njih ukloni druge narode. To smo pre 70 godina zvali Lebensraum. Ipak, izgleda da to više nije slučaj.“

Možda je pismo sudije Harhofa raskrinkalo političku pozadinu nekih odluka, no haške presude su pravosnažne i nikad ih niko nije oborio. Da se kojim slučajem zvanični Zagreb poziva na haško naslijeđe i uvažava ga, kao što sad koristi presudu Gotovini, i da poštuje evropske standarde i samim tim prihvata i presude Evropskog suda za ljudska prava, sigurno je da bi danas i Bosna i Hercegovina bila u puno boljoj situaciji. Ovako, svojim ponašanjem prema Bosni i Hercegovini Hrvatska pokazuje da nije ništa bolja ili drugačija od Srbije, s kojom se ovih dana obračunava upravo zbog prošlosti, i da nisu odustali od svojih ciljeva ni jedni ni drugi.

S ovakvim susjedima… neka Bog čuva Bosnu.

(Avangarda)