Skip to main content

DW: Zaboravljene izbeglice na balkanskoj ruti

Građani 20. јун 2022.
3 min čitanja

Dok se svet fokusirao na izbeglice iz Ukrajine, milioni ljudi beže i iz drugih krajeva sveta. Pogled na balkansku rutu govori o „zaboravljenim“ izbeglicama.

„U ratu sam izgubio majku svoje dvoje dece. Ona mi je bila sve“, kaže Kiano (ime promenjeno) i plače, piše Dojče vele.

Ovaj Kamerunac već skoro dva meseca živi u izbegličkom kampu Lipa, u blizini Bihaća. Dok priča, Kiano stoji ispred belog kontejnera, u kojem desetak izbeglica stanuje i spava u krevetima na sprat.

Na suncu je oko 30 stepeni, u kampu ima samo malo hladovine.

Opasne mine na granici

„Hteo bih do neke zemlje, članice Šengena i da tamo podnesem zahtev za azil”, objašnjava Kiano svoje želje.

Iako je Hrvatska deo EU, još nije deo Šengenskog sporazuma, a to znači da se na granicama vrše kontrole. Kiano želi da učini sve što može kako bi legalno radio u EU i tu doveo svoju decu. U bekstvu je od 2018. a u Bosnu je došao preko Turske i Srbije.

Kamerunac je već dva puta pokušao da pređe bosansko-hrvatsku granicu, jednom je skoro stigao do Slovenije.

„Nakon osam dana danonoćnog marša, više nisam mogao da hodam”, kaže Kiano.

Povredio je stopala. Hrvatski građani pozvali su policiju kako bi mu se pomoglo. Ali, policija nije poverovala da je povređen i uzela je sav novac i telefone od njega i njegovih kolega izbeglica.

„Vratili su nas, mene i moje prijatelje, u Bosnu, u ‘džunglu’ u 1 sat ujutru“, kaže Kiano.

Duž bosansko-hrvatske granice su kilometri guste šume, neki delovi su minirani. Procenjuje se da je u Bosni ostalo još oko 200.000 mina iz rata devedesetih.

Hiljade ilegalnih „pušbekova“ na hrvatsko-bosanskoj granici

Mnoge izbeglice u kampu Lipa govore o delom nasilničkim akcijama hrvatske policije. Organizacije za ljudska prava govore o 16.000 ilegalnih „pušbekova“ samo na hrvatsko-bosanskoj granici tokom 2020. Naredne godine je istraživački tim novinara, u kojem su bili i novinari ARD, pokazao nasilne napade hrvatske policije i povrede izbeglica u jednom dokumentarnom filmu, ali stanje na granici se do sada očito nije promenilo.

Kamran iz Pakistana (ime promenjeno) takođe govori o ilegalnim deportacijama.

„Pokušao sam deset do dvanaest puta da uđem u EU“, kaže.

Ali, policija ga je, kako kaže, nasilno vratila u Bosnu. Jedna ruka i stopalo su mu zavijeni dok govori.

Kamran ne zna tačno koliko mu je godina. Kaže, 18 ili 19. Pakistan je napustio pre pet godina i od tada nije video ni majku ni braću.

„Jako mi nedostaje moja majka”, kaže.

Svi sa kojima su novinari DW razgovarali u kampu Lipa, koji bi trebalo samo privremeno da bude njihov dom, žele u EU. Prema zvaničnim informacijama, u kampu ima mesta za 1.500 izbeglica, a po potrebi može primiti i 3.000 ljudi. Mnoge izbeglice dolaze iz Avganistana i Pakistana, a ovde su „zaglavili“ i neki ljudi sa Kube.

Imaju struju, WiFi, tekuću vodu, i sanitarni čvor.

„Postoji teretana, možemo da se kartamo, da učimo jezike poput engleskog, italijanskog i bosanskog“, nastavlja.

Izbeglice nemaju radnu dozvolu i ne smeju da rade.

Izbeglice pokušavaju da zarade novac kako bi mogli dalje

Ali, pokušaj bega košta. Neki od prisutnih pričaju da za marševe po noći i danju moraju imati novca da plate taksi, hranu i piće. Nekima porodice ili prijatelji iz inostranstva šalju novac. Drugi idu u grad i prodaju pakete maramica ili drugih stvari koje pronađu u kantama za smeće ili na ulici. Neki su otvorili i male trgovine u kampu kako bi zaradili novac. Na primer, čovek koji se od milja zove „čača“, što na hinduskom jeziku znači „ujak“, otvorio je u kontejneru prodavnicu čaja.

Uz krevete na sprat, na klupi i stočiću nalaze se dva čajnika, plastične čaše, čaj u prahu i mleko. Samo nekoliko kontejnera dalje, jedan izbeglica šiša drugog za oko dva evra. Nekoliko metara dalje, na krevetu u jednom drugom kontejneru, nagomilani su čips, slatkiši i sokovi.

Kiano je takođe pokušao da zaradi malo para. Na primer, prodao je svoje cipele. Ali, Kamerunac bi voleo da radi „pravi“ posao.

„Ja sam školovani vodoinstalater, želim u Evropu kako bih bio koristan“, objašnjava.

Kad mu noga zaceli, ponovo će pokušati preko granice.

„Nemam druge mogućnosti”, kaže.

Ne želi da se vrati u rat u Kamerunu, mada je i beg u EU opasan. Jedan od njegovih prijatelja je poginuo. Za sebe i ostale izbeglice, on kaže – „Živi smo, ali iznutra mrtvi“.

(DW, Foto: Pixabay)