Cetinje i fašistička agresija? Te se rijeke nikada nijesu ulivale, mada je bilo fašističkih izroda i u prijestonom crnogorskom gradu. Ali, samo kao sporadični primjeri beščašća. Istorija Cetinja je istorija borbe protiv fašizma.

Belveder 26. jun 1936. Dvije hiljade demonstranata protiv velikosrpske diktature, zatiranja imena naroda, čak i imena Crne Gore. Crnogorski federalisti i crnogorski komunisti zajedno; sedam demonstranata ubijeno, 26 teže ili lakše ranjeno. Bila je to izviiskra buduće slobode.

Cetinje, 13. jul 1941, antifašistički ustanak. Od tog dana do kraja Drugog svjetskog rata u borbama je poginulo 970 boraca sa Cetinja; kao žrtve fašističkog terora poginulo je 525 žena, đece, staraca; u logorima širom Evrope bilo je zatočeno više od dvije hiljade ljudi sa ovog prostora. Jer tirjanstvu stati nogom za vrat, ljudska je dužnost najsvetija.

Veliki pisac, filozof, antifašista, Francuz Žan Pol Sartr, koju godinu poslije Drugog svjetskog rata, reći će glasno da ,,Trinaestojulski ustanak spada u najveće domete slobodarske tradicije XX vijeka“.

Cetinje – 49 narodnih heroja iz jednog grada. Grad heroj.

Da li Njegova Ekselencija, francuski ambasador Kristijan Timonije, išta zna iz ovdašnje istorije borbe protiv fašizma; da li mu je ikad iko, makar iz bratski naklonjenih Vijesti, rekao za Gojka Krušku i njegovu žrtvu.

Možda bi bio oprezniji kada pominje Cetinje i fašizam. I znao bi da borba protiv fašizma nije okončana završetkom Drugog svjetskog rata.

Cetinje, 1. februar 1992. godine. Dok se u krvi raspadala Jugoslavija, iz grada pod Lovćenom, čula se pjesma liberalne slobode, usklik borbe protiv neofašizma, otpor tadašnjoj vlasti u Crnoj Gori, slugama velikosrpskog projekta. ,,Sa Lovćena vila kliče/ oprosti nam Dubrovniče!“

I sve to na Cetinju. A đe bi drugo? Đe je zrno klicu zametnulo, ondje nek i plodom počine. Da nije bilo Cetinja četrdeset prve i početkom devedesetih, ne bi bilo crnogorskog 21. maja 2006.

A danas? Cetinje, centar fašističke agresije! Iz vizure francuskog ambasadora.

,,Bila je to fašistička agresija protiv, ne samo evropskih, već i ljudskih vrijednosti na Cetinju.“ Tako kaže Kristijan Timonije.

Ne, Njegova Ekselencija ovo nije rekla 5. septembra 2021. dok je to isto Cetinje satima trovano suzavcem tog neđeljnog jutra, dok su bacane šok bombe na muškarce, žene, đecu, starce. Ćutao je.

Nije vidio ili nije želio da vidi, ni one naoružane paravojne branioce Cetinjskog manastira što su ih sprovodili crnogorski policajci; ni srpske ,,kobre“, ni ruske ,,noćne vukove“, ni veljesrpske ,,stupove“, ,,tvrdoše“ i razne ,,zborove“. Nije čuo ili nije želio da čuje ni onu policijsku naredbu iz radio veze: ,,Bolje mi njih, nego oni nas“. Ćutao je.

Kao što nikada, njegova diplomatska eminencija, ambasador zemlje članice Kvinte, nije čuo ili nije želio da čuje kako sveštenici Crkve Srbije blagosiljaju ratne zločince, one mace, šiljke, mladiće, karadžiće; kako poriču Srebrenicu, proklinju ,,ljude tuđe vjere“, negiraju postojanje Crnogoraca… Ili ono, tu nedavno u Podgorici, kad prvosveštenik Crkve Srbije u Crnoj Gori, Joanikije, priziva ovđe rusku agresiju i zlokobno naziva Crnu Goru ,,malom Ukrajinom“. Svemu je svjedočio, a ćutao je.

Eh, da – nije gospodin ambasador Francuske vidio one ponosne kolone građanki i građana na Cetinju koje su od prvog dana ruske agresije 24. februara 2022. protestno šetali 100 dana, svakog dana, u slavu Ukrajine i dizali glas protiv Putinove zločinačke mašinerije. Nijedan grad u Evropi kao Cetinje.

Ali je zato msje Timonije baš na Cetinju, 12. marta, vidio ono što niko drugi nije: ,,fašističku agresiju protiv, ne samo evropskih, već i ljudskih vrijednosti na Cetinju“. Tako je, jer nije greška u prevodu, okarakterisao protestno okupljanje građanki i građana Cetinja povodom promocije predsjedničkog kandidata Jakova Milatovića.

Ne treba biti diplomata da bi se viđelo i kritikovalo ono čega nije smjelo biti prošlog petka na ulazu u Sportski centar: gnijevnog nagurivanja u policijski kordon, mahanja kišobranom ili verbalnih prijetnji. Moralo se – pa čak i da je izgovorena 5. septembra 2021. godine ona sramna rečenica o deset Crnogoraca koji su, što se ticalo Milatovića, mogli poginuti na Belvederu – samo bučno, ali uporno protestovati.

Ali, francuski ambasador je otišao predaleko. Ocjena o fašističkoj agresiji nije samo netačna i nedopustiva opaska – to je diplomatski skandal. Još i gore: proračunata stigmatizacija.

Jasno je: nije se ambasador Francuske Kristijan Timonije, sa dva dana zakašnjenja, naprasno odlučio da brani pravo Milatovića na održavanje promocije koja je već bila održana. I nije tek slučajnost što se njegova reakcija tako razlikuje od one ambasadorki SAD, Ujedinjenog Kraljevstva i Evropske unije.

Kao što je programirano ćutao kada se nasilno ustoličavao Joanikije, tako je sada francuski ambasador programirano prozborio da bi, ne samo jednu grupu Cetinjana, već čitav politički pokret označio, stigmatizovao i sramno proglasio fašistima.

Izjava o fašizmu svjesno je plasirana upravo preko koncerna Vijesti, već godinama najgorljivijih promotera narativa o crnogorskom ekstremizmu. Bio je to zacrtani plan, udruženi poduhvat. Od onog dana kada je jedan od vlasnika Vijesti, Miodrag Perović, ustvrdio za litije Crkve Srbije da je riječ ,,o emancipatorskom pokretu“, valjalo je samo sačekati ko će iz diplomatskog kora da se oglasi nekim sličnim, duboko anticrnogorskim i antigrađanskim stavom.

Sad znamo i ko: francuski ambasador Timonije. Sad znamo i zašto: riječ je o nastavku iste agende vlasnika Vijesti, samo drugim sredstvima. Svako protivljenje klerikalizaciji Crne Gore, svaka borba za očuvanje građanskog društva se programski stigmatizuje, a građanima ili medijima nalijepi etiketa – ekstremizam, kako bi to rekli iz Vijesti ili BIRN-a. Ili, u izvedbi francuskog ambasadora – fašistička agresija. Mučno je sve to gledati i slušati.

Kako ono bi za ponavljanje istorije – prvo kao farsa, poslije kao tragedija? U odnosima Francuske i Crne Gore, ovđe se ponavlja i jedno i drugo. Tragedija i farsa.

,,Mi isti, tako samilosni prema Srbiji, što smo uradili Crnoj Gori?“, pitao se javno 1916. godine britki političar Žorž Klemanso, dok je kritikovao Vladu Francuske, koja je gubila Prvi svjetski rat. Tada je Crna Gora morala da kapitulira, iskrvavljena nakon Mojkovca. Kažu da je Klemansoa, kao izraz zahvalnosti zbog zalaganja za Crnu Goru, kralj Nikola nagradio ,,Obilića medaljom“.

Dvije godine kasnije, Žorž Klemanso, tada premijer Francuske pobjednice u ratu, postao je jedan od velike četvorke na Mirovnoj konferenciji u Versaju. Nije se sjetio one crnogorske medalje: prethodno je crnogorskom kralju Francuska zabranila povratak u Crnu Goru, a voljom, i Klemansoa, Crnoj Gori je na konferenciji o miru u Versaju uskraćena stolica za stolom u redu savezničkih pobjednika.

Poznat je istorijski slijed: nakon gubljenja stolice u Versaju, izgubljena je i crnogorska država nakon 1918, čak joj je utapanjem u Zetsku banovinu izbrisano ime.

Srećom, ovaj sadašnji ispad francuskog izaslanika u Crnoj Gori, koji podsjeća na neke teške istorijske dane, ipak neće proizvesti takve dalekosežne tragične posljedice. Ali, da je otužna farsa – jeste. I izaziva gorčinu, naročito kad dolazi od naših, kako to kažu diplomate, “zapadnih prijatelja”.

(tekst i foto: Pobjeda)