Posebnost Vojvodine u odnosu na ostatak Srbije shvatio sam već u prvoj vožnji taksijem po Novom Sadu: za toliko kilometara po Beogradu tamošnji bi taksist, trubeći i psujući svima oko sebe, već srušio kompletnu vladu i sve ministre strpao u zatvor, a ovaj u Novom Sadu mirno je vozio i pričao kako je, “eto, baš danas nešto zakišilo, ali što ćemo”.
U golemu zdanju Skupštine Vojvodine, nadomak zgrade Izvršnog vijeća gdje su prije 20 godina, 6. listopada 1988., Miloševićevi jurišnici “jogurt revolucijom” srušili autonomiju te pokrajine pa je “Srbija iz tri dela opet postala cela”, Sándor Egeresi, predsjednik vojvođanskog parlamenta, uvjerava me u svom prostranom kabinetu kako je Statut Vojvodine, koji je prošli tjedan pušten u javnu raspravu, “presjek političke realnosti omeđen rješenjima Ustava Srbije iz 2006.”.
Taj staloženi simpatični političar, duboko svjestan kako je politika tek umijeće mogućeg, već se našao na meti Šešeljevih radikala i Koštuničinih demokrata, kojima i samo spominjanje vojvođanske vlade i ministarstava, središnje razvojne banke i predstavništva te pokrajine u Bruxellesu – što sve predviđa novi Statut – opasno miriše na separatizam. No, Egeresi smatra da su takve “zamjerke teško shvatljive” jer danas niti jedan ozbiljni političar u Vojvodini ne razmišlja o odcjepljenju.
Sándor Egeresi je prije 20 godina bio zastupnik Skupštine na čijem je sada čelu. Tada je, zajedno s još 12 zastupnika, glasovao protiv ukidanja autonomije Vojvodine, pa je možda više od drugih svjestan kako je sadašnji prijedlog Statuta Vojvodine samo blijeda sjena nekadašnjeg Ustava koji je ta pokrajina imala do “jogurt revolucije” i koji ju je, s obzirom na široke ovlasti, gotovo izjednačavao s tadašnjim jugoslavenskim republikama.
Sedamdeset članaka tog Statuta, ispisanih na 27 gusto kucanih stranica, nemaju, međutim, nikakve naznake državnosti, pa je u pravu Đorđe Subotić, predsjednik Vojvođanskog kluba, organizacije civilnog društva, kada tvrdi da Statut nudi “autonomiju bez autonomije” te da bi se ono što će se zvati vladom i ministrima, s obzirom na nadležnosti koje će imati, komotno moglo nazvati izvršnim odborom, odnosno referentima.
Povika koju su oko Statuta digli Šešeljevi i Koštuničini sljedbenici, objašnjava vojvođanska institucija Nenad Čanak, lider Lige socijaldemokrata Vojvodine, nije zbog straha da bi Vojvodina, poput Kosova, mogla postati samostalna država, nego da bi moglo doći do zahtjeva za politikom čistih računa. Novinar i ekonomski analitičar Dimitrije Boarov izračunao je ono što službeni Beograd krije kao zmija noge – čak i prema najskromnijoj računici BDP-a, ta je pokrajina gotovo 50 posto razvijenija od Srbije. No, danas ona ostvaruje tek nešto više od 60 posto društvenog proizvoda u odnosu na vrijeme prije ukidanja autonomije.
A prije nego što je “jogurt revolucija” i svrgavanje “vojvođanskih autonomaša” nekadašnju Skupštinu Vojvodine pretvorilo u Sigurnu kuću – kako je danas, s obzirom na nadležnosti, podrugljivo nazivaju Novosađani – sjeverna srpska pokrajina (što je bio omiljeni naziv za Vojvodinu u vrijeme Miloševićeva režima) bila je po svim parametrima razvoja druga u Jugoslaviji, odmah iza Slovenije.
– Danas je Slovenija jedna od najrazvijenijih država među deset novoprimljenih članica Europske Unije, a Vojvodina je tu gdje jest, iako ima i prirodne i ljudske resurse, koji su nas mogli odavno dovesti pred europska vrata – ističe potpredsjednik Izvršnog vijeća Vojvodine i pokrajinski sekretar za privredu István Pásztor čije bi se funkcije, bude li usvojen predloženi Statut, uskoro mogle zvati potpredsjednik vlade i ministar gospodarstva, ono što je u Hrvatskoj Damir Polančec.
Novi Sad – do Drugoga svjetskog rata središte Dunavske banovine, a zbog svoje ranije kulturne i prosvjetiteljske uloge prozvan i “srpskom Atenom” – danas, bez obzira na tragove nekadašnje moći i sjaja, nije ni blizu Ljubljani. Osim na glavnom trgu, kojim dominira Meštrovićeva skulptura legendarnoga gradonačelnika Svetozara Miletića, gdje uređena pročelja i fascinantni tornjevi župne crkve Imena Marijina daju gradu onaj zavodljivi, šarmantni mitteleuropski štih, Novi Sad je zapušten i siv.
Oronule fasade, išarane tisućama grafita u kojima se najčešće, u svakojakom kontekstu, pojavljuje riječ Srbija; zapušteni nogostupi; otužni vozni park s oldtimerima iz kragujevačke Crvene zastave, škiljava javna rasvjeta i oronula vozila javnog prijevoza očito su dio cijene koju je platila ova pokrajina otkako joj je prije 20 godina oteta autonomija.
Nenad Čanak, koji zadivljujućom elokvencijom jednostavno objašnjava složene povijesno-političke stvari dok nakon ručka sjedimo u njegovoj prostranoj kući na rubu Novog Sada, često upotrebljavajući sintagmu “mi, vojvođanski autonomaši”, priča kako je Vojvodina sa svojim teritorijem, autonomijom, gospodarstvom i stanovništvom bila u sastavu Kraljevine Slovenaca, Hrvata i Srba, zatim “raznih Jugoslavija” te kratkotrajne Državne zajednice Srbije i Crne Gore – ali nikad u sastavu Srbije. U taj posve novi položaj Vojvodina je došla zahvaljujući samostalnosti Srbije za čiju novouspostavljenu nezavisnost – primjećuje sarkastično Čanak – nisu zaslužni ni Karađorđe, ni svi srpski junaci, nego Milo Đukanović koji je uspješno provedenim referendumom odcijepio Crnu Goru. Tako je Srbija ostala sama i postala nezavisna.
Čanak i njegova Liga socijaldemokrata Vojvodine napustili su ideju “Vojvodina Republika” i težište svoje političke bitke stavili na nužnost promjene Ustava Srbije, osobito članka 184. u kojemu doslovno stoji da proračun Vojvodine, dakle novac kojim ta pokrajina može raspolagati, iznosi “najmanje sedam posto u odnosu na budžet Srbije”.
Dimitrije Boarov, ekonomski analitičar, slikovito opisuje kako to izgleda u praksi: u BDP-u Srbije Vojvodina sudjeluje s više od 30 posto, što znači da od osam milijardi eura fiskalnih godišnjih prihoda Srbije, Novi Sad u Beograd pošalje dvije i pol milijarde. No, od tog golemog kolača, zahvaljujući ustavnim rješenjima, u Skupštinu Vojvodinu vraća se tek oko 550 milijuna eura. Najveći dio tog novca, upozorava Nedim Sejdinović, tajnik Nezavisnog udruženja novinara Vojvodine i urednik portala o pokrajinskoj autonomiji, samo prošeće preko računa jer se njime, između ostalog, plaćaju školstvo i zdravstvo. Tu dakle, u članku 184. Ustava Srbije, počinju i završavaju sve priče.
Gledano iz tog kuta, vojvođanska zastava s tri žute petokrake na plavoj podlozi (Banat, Bačka, Srijem), koja se vijori uz srpsku na mnogim mjestima u Novom Sadu, nema nikakvog značenja, kao ni vojvođanski grb koji cinično nazivaju “dva piva i svetac” jer se na njemu, pokraj svetog Pavla sa srebrnim mačem u desnoj i Biblijom u lijevoj ruci, nalaze lav i jelen, što pivopije asocira – a na što bi drugo – na dva vojvođanska piva takvog imena. Prvo se proizvodi u Čelarevu, drugo u Apatinu.
Na brojnim uličnim štandovima u Novom Sadu, gdje se prodaju kojekakve sitnice, uzalud ćete tražiti automobilske naljepnice s oznakom Vojvodine, omotnice za putovnice “Republike Vojvodine”ili banknote budućeg vojvođanskog novca. Takvih suvenira, koji su preplavljivali ulice Prištine prije proglašenja neovisnosti, ali koji su se mogli naći i u Hrvatskoj na samom početku 90-ih, u Vojvodini jednostavno nema. Iako je Vojvodina burne 1848. nakratko imala svoj novac, asignate u apoenima od pet i deset forinti, ne možete naći čak ni njihove reprinte. Autonomaški duh ili barem njegov manifestacijski izraz posve je uspavan.
Novosadski novinar Dragan Gmizić, koji sa Želimirom Žilnikom završava dokumentarni serijal “Uspomene na autonomiju” o 20 godina od “jogurt revolucije”, ističe da mlade mnogo više zanimaju Exit i događanja oko njega, nego pitanje autonomije Vojvodine. Tema autonomije, kaže Gmizić, nije na dnevnom redu razgovora mladih. Oni misle da su rješenja drugdje: u demokratizaciji Srbije, promjeni ustavnog položaja pokrajine i putu države u Europsku Uniju.
Stari partijski vojvođanski kadar Boško Krunić, koji je u vrijeme “jogurt revolucije” bio na čelu CK SKJ, za Miloševića je predstavljao personifikaciju autonomaške politike, pa su demonstranti, kada bi se umorili bacajući jogurt u tetrapaku po zgradama pokrajinske vlade i parlamenta, dolazili bučiti i pred zgradu u kojoj je živio. U stanu Boška Krunića, u četverokatnici skrivenoj iza jablana što se koče u tom dijelu Ulice Maksima Gorkog, razgovaramo o burnim danima s početka listopada 1988. kada su dovezeni demonstranti razbili više od stotinu prozora na zgradi Izvršnog vijeća u Novom Sadu.
Krunić smatra kako su Vojvođane, više od demonstranata na ulicama, u institucijama tadašnje države srušili svojim nečinjenjem Hrvat i Bošnjak, Stipe Šuvar i Raif Dizdarević, nadajući se da će, ne suprotstave li se Miloševiću, njihove republike ostati pošteđene. A bio je to, kaže Krunić, klasični “mali München”, aludirajući na Hitlerov marš iz studenoga 1923. kada je budući Führer iz jedne münchenske pivnice krenuo do bavarskog ministarstva rata ne bi li svrgnuo bavarsku vladu.
Krunić navodi da je glavni razlog Miloševićeve ekspanzionističke politike prema Vojvodini bila namjera da se zagrabi u vojvođanske ambare i stavi šapu na njene fondove. Dokle je to dovedeno, ilustrira Krunić, najbolje se vidjelo u ratu kada su iz Beograda izravno stizale naredbe, primjerice u zrenjaninski kombinat Servo Mihalj, da dva šlepera ulja i šećera hitno i bez računa treba poslati u Knin.
– Autonomija formalno postoji i ta varka o formalnom postojanju umrtvljuje neke moguće političke pokrete ka punijoj autonomiji. I Milošević je ostavio autonomiju u dva članka Ustava iz 1990., u kojem od autonomije nema ni ‘a’. Teško da sâm osjećaj ekonomske eksploatiranosti može biti nekakav pokretač zahtjeva za stvarnom autonomijom, sada dok Srbija i jest i nije država, s dramatičnim unutarnjim raskolom, punim konfuzije. Tim više što u Vojvodini danas dominantno djeluju nacionalističke strukture koje je prihvatilo novo stanovništvo, ne samo ono pridošlo nakon posljednjeg rata, nego i ono kolonizirano poslije 1945. godine. To bezavičajno stanovništvo imalo je samo jednu viziju, Jugoslaviju, a danas kad Jugoslavije nema, onda je to Srbija, i to uvijek ugrožena Srbija, onako kako je Šešelj poručivao sa slavonskih ratišta: cijeli je svijet protiv nas, ali Srbin će izdržati. Pa, dakle, tako ugroženu, nestabilnu, uzdrmanu Srbiju – misle i oni koji su daleko od nacionalizma – ne treba dodatno ugrožavati pričama o autonomiji Vojvodine – objašnjava Krunić i sa zagonetnim smiješkom dodaje: – No, mladi lavovi kreću, ali dokle će stići, nisam siguran.
Jedan od tih mladih lavova je Aleksandar Popov, direktor novosadskog Centra za regionalizam, koji smatra kako je novi Statut Vojvodine pokušaj da se njenim stanovnicima vrati barem malo dostojanstva. No, on rješenje vidi u decentralizaciji Srbije, što bi, uz autonomnu Vojvodinu, moglo dovesti i do autonomije niške i šumadijske regije.
– Vojvodina danas nije ni nalik onoj koju poznajem otprije 20 godina. Ovakva kakva jest, ona ne može pomoći ni samoj sebi, a kamoli solidarno drugima – tvrdi Popov.
Od njegova ureda u Željezničkoj ulici do malenog hotela Zenit, gdje gosta drže kao kap vode na dlanu, prolazim pokraj goleme zgrade u centru na kojoj se koče golema žuta ćirilična slova: “PTT Srbije”. Nekad je to bio PTT Novi Sad. Hoće li biti PTT Vojvodine, pitanje je na koje sa sigurnošću odgovor ne znaju ni preostali vojvođanski autonomaši.

(Jutarnji list)