Dugo vremena Bosna i Hercegovina nije bila predmet suštinskog interesa tzv. međunarodne zajednice i Europske unije kao njenog bitnog dijela. Dijelom je to bilo zato što je svima bilo jasno da je i onaj ulazak Hrvatske u EU iz 2013. godine jedva prošao i da su svi tada znali da je posljednji za jedan duži period, a dijelom i zbog toga što je Europska unija bila uvjerena da će se stvari u Bosni i Hercegovini razvijati progresivno po inerciji, po činjenici prisustva Visokog predstavnika i međunarodnih diplomata s bitnom ulogom u njoj, a na koncu dijelom i zbog toga što ovakva vrsta međuetničke distanciranosti kakva je sada, nije bila toliko izražena, niti je izgledalo kako je izgledan novi ratni sukob ili ovolika blokiranost zemlje, odnosno države i njezinih funkcija. Zbog toga su u Bosnu i Hercegovini dolazili ljudi iz trećeg ešalona diplomacije, a čak kad bi i oni nakon dugih godina uvidjeli u kolikoj su zemlja i društvo blokadi, obično bi to obznanili svijetu i vlastitim poslodavcima onda kad bi bilo dobrano kasno i kad više nisu zauzimali poziciju Visokog predstavnika.

I inače je interesantno to naglo progledavanje nakon odlaska s funkcije.

Stvari bi vrlo vjerovatno, što se tiče međunarodne zajednice i njene pasivnosti, ostale iste, unatoč potpunoj blokadi zemlje i parazitiranju političkih elita na vlastitim maksimalističkim zahtjevima te posljedičnom podizanju međunacionalnih tenzija kad ih ne uspiju ostvariti, da se nije dogodio napad Rusije na Ukrajinu i da nisu osvijestili da im je područje onoga što nazivaju zapadnim Balkanom, dakle preostale jugoslavenske zemlje, osim Slovenije i Hrvatske koje su ušle u Europsku uniju, plus Albanija, odjednom postalo meki geopolitički trbuh s raširenim utjecajem Rusije.

I to je za čitavu regiju, ali Bosnu i Hercegovinu posebno, postalo dobra vijest u lošoj, ukazavši se kao posljednja realna šansa da država kako-tako profunkcionira i da zemlja uđe u Europsku uniju.

Da stvari ne bi bile tako jednostavne, pobrinula se činjenica da se u samoj Uniji bore predstavnici starog shvaćanja koji su neskloni bilo kakvom proširenju, pa zahvaljujući tome inzistiraju na provođenju uvjeta do zadnjeg detalja, protiv predstavnika onih koji shvaćaju opasnost nove geopolitičke realnosti i nužnost zaokruživanja Europske unije novim proširenjima.

I baš zato je Bosna i Hercegovina ove sedmice postala glavna vanjskopolitička pozornica EU-a i baš zato je trojka koja je došla u posjet zemlji bila sastavljena od predsjednice Europske komisije Ursule Von Der Leyen i premijera Bosni i Hercegovini i proširenju najsklonije zemlje, a to je Hrvatska te premijera one koja je tome najnesklonija, a to je Nizozemska. Metaforički govoreći, europska trojka došla je u posjet vlastima u Bosni i Hercegovini, u kojima koalicija tzv. Trojke (SDP, Naša stranka i Narod i pravda) čini bitan dio vlasti, nadajući se da će uspostaviti mirnu Bosnu i natjerati vladajuće da provedu barem minimum reformi i zakonskih rješenja kroz sljedećih šest sedmica, ne bi li se dao razlog za otvaranje pregovora.

Da je ovo zadnja realna šansa, jasno je svima. Jednako kao što je svima jasno da dominantne nacionalne politike triju konstitutivnih naroda sasvim drukčije gledaju na sadržaj i budućnost Bosne i Hercegovine i da tu neće pomoći nikakve intervencije Visokog predstavnika jer će i svatko tko bi ih eventualno zamijenio, nastupati s istih pozicija.

Ohrabruje stoga iznenada pronađena kooperativnost i Milorada Dodika ponajprije, a potom i ostatka vladajuće koalicije na državnoj razini, da doista usuglase minimum stavova i izglasaju zakone koji se očekuju, od onog izbornog pa nadalje. Upitno je, naravno, hoće li se to dogoditi, ponajprije zbog atmosfere nesklone kompromisu, potom zbog toga što iskustvo govori da je svaki put sličan iskorak bio miniran, a na kraju i zbog toga što čovjek s Miloradom Dodikom nikad ne zna. Ukratko ovaj dogovor, čiji su dijelovi izašli u javnost, ima velike izglede da bude miniran od strane bošnjačke javnosti, ponajprije one okupljene oko SDA, koja u njemu, na pitanjima izbornog zakona i popune Ustavnog suda, vidi, kao i u svakom kompromisu, prepuštanje države Čoviću i Dodiku, a moguće i od strane nekih zapadnih diplomata, pa i od strane samog Milorada Dodika koji nikad nije propustio priliku da zakoči bilo koju stvar.

Nezaobilazna činjenica na kraju jeste i ta da postoji tzv. hrvatsko pitanje, odnosno pitanje izbora člana Predsjedništva, koje je Plenković izbjegavanjem odlaska u Predsjedništvo i susreta sa Željkom Komšićem dodatno naglasio, i nikakvo guranje pod tepih tog pitanja, neće ga riješiti. Jednako kao što je neskrivena činjenica da i sama Republika Hrvatska lobira u smjeru koncepta HDZ-a i prilično uspješno to radi.

No, ljudi kojima je stalo do budućnosti Bosne i Hercegovine, trajnog mira u njoj, kakve-takve funkcionalnosti države i njenog definitivnog smještanja u zapadni svijet, posebno u ovakvim geopolitičkim okolnostima, realno i nemaju izbora. Mogu prihvatiti ove okolnosti i kompromis s kojim se ne slažu, te dobiti realnu mogućnost da Bosna i Hercegovina u skorije vrijeme uđe u Europsku uniju. Ili mogu napraviti sve da taj kompromis sruše, što će za posljedicu imati ogromnu neizvjesnost i nimalo spokojnu budućnost. A čak i tada će biti još udaljeniji od ciljeva koje u unutrašnjem uređenju zemlje nominalno zagovaraju. Problem je u tome što su svi toga svjesni, ali politička iracionalnost nikad nije bila više u modi nego posljednjih trideset godina.

(Peščanik, Foto: N1)