Rezultati upravo okončanih izbora u Hrvatskoj iznenadili su mnoge, uključivši i potpisnika ovih redova. I to prilično iznenadili. Ponajprije zbog toga što su sve ankete sugerirale vrlo neizvjesne izbore, pa su čak i davale malu prednost SDP-ovoj koaliciji, potom zbog toga što se Plenkovićeva vlada zapravo kompletno raspala u mandatu i na koncu iz razloga što je ključni moto HDZ-ove kampanje, ‘sigurnost’, također potonuo pred novom eskalacijom epidemije koronavirusa. Međutim, ankete su tragično promašile, Plenković je iz izbora izašao kao apsolutni pobjednik i čovjek koji se riješio svih balasta i protivnika, dok je SDP doživio teški debakl koji ga potencijalno gura ka polaganom odumiranju. Posebno u svjetlu odličnog rezultata koalicije lijevih i zelenih stranaka okupljenih oko platforme Možemo.

Ključno je stoga pitanje zbog čega su se stvari tako odvile te kako će u budućnosti izgledati politička scena u Hrvatskoj? Prije svega, izlaznost je bila tragično mala, jedva preko 46 %, što svjedoči o svojevrsnom paradoksu u kojem je veća izlaznost zabilježena u Srbiji koja je imala organizirani bojkot od strane opozicije, nego u Hrvatskoj gdje su sve opcije pozivale na izbore. Ona jeste dijelom uzrokovana strahom od koronavirusa, ali manjim. Puno više malu izlaznost možemo pripisati tome da lider SDP-a Davor Bernardić nije uspio uvjeriti birače da bi u predstojećoj teškoj situaciji bio bolji premijer od Plenkovića, niti je čitava koalicija okupljena oko te stranke izgledala uvjerljivo. S druge pak strane, mašinerija HDZ-a napravila je maksimum, izvukla sve svoje birače na birališta i Plenković je na kraju postigao sve što je zamislio. Riješio se unutarstranačkih oponenata, pregazio SDP, uspio dodatno gurnuti ekstremističku, proustašku desnicu okupljenu oko Domovinskog pokreta u geto, budući da ih unatoč solidnom broju mandata nitko živ ne treba i moći će formirati gotovo identičnu vladu kakvu je imao do sada. Jeste negdje na koncu i logično da su se građani odlučili za politiku kontinuiteta, a ovakav ishod je, uz realnu nemogućnost neuvjerljivog SDP-a da formira vlast, zapravo najmanje loš, iako ne vodi nigdje.

S druge strane na ljevici se konačno ukazala moderna lijevo-zelena koalicija okupljena oko platforme Možemo i s autentičnim aktivistima i ljudima od integriteta, koja predstavlja drugog pobjednika izbora sa sedam osvojenih mandata i koja će otežati ionako već odavno bezidejnom SDP-u, kojeg vode istrošeni političari i čije glasačko tijelo vidno stari da računa na bilo kakav jednostavan i brz oporavak. Općenito govoreći, s ovim ulaskom, kao i s ulaskom centrističke liberalne koalicije malih stranaka Pametno i STRIP-a u parlament, hrvatska politička scena počinje sve više nalikovati na španjolsku, gdje su po sličnom modelu Podemos i Ciudadosi dokinuli višedesetljetni duopol dviju velikih stranaka, identitetski vezanih za nasljeđe građanskog rata.

Stoga, iako doista možemo govoriti o politici kontinuiteta koja čeka Hrvatsku, u isto vrijeme svjedočimo i realnoj europeizaciji i modernizaciji parlamenta što nije nimalo zanemariva stvar.

Istina je da će Hrvatska još dugo živjeti svoju nacionalističku stvarnost formiranu za vrijeme tuđmanizma devedesetih godina i nikada, čak ni za vrijeme dviju SDP-ovih vlada razmontiranu, ali sada postoje barem naznake da bi se to nasljeđe moglo početi razgrađivati, budući da u Saboru imamo ljevicu koja ne robuje nacionalnim tabuima i mitovima. U konačnici, čak i Andrej Plenković, sa svim svojim manama tipičnog birokrata i oportunističkog hadezeovca uspio je oko ekstremističke desnice formirati neku vrstu sanitarnog kordona. Ostaje nam samo za vidjeti želi li on istinski, a sada neupitno za to ima i snagu i realnu podlogu, izgraditi tolerantnije i uključivije društvo, što je i osobno u velikom intervjuu Aleksandru Stankoviću i najavio, i čemu se u postizbornim izjavama nada Milorad Pupovac, ili se to neće desiti.

S obzirom da to podrazumijeva potpuni prestanak koketiranja s ustaškim nasljeđem, skidanje mitoloških narativa s Domovinskog rata i obračun s mržnjom prema Srbima koja je u mnogim dijelovima društva vrlo opipljiva, čisto sumnjam da će do toga doći, iako bi naravno volio da me Plenković demantira.

(Autonomija, foto: Beta)