Zanimljive su te stvari s političkom scenom Hrvatske. Nakon što se godinama nije na njoj događalo ništa vrijedno spomena, ni tematski, ni personalno, ostavljajući društvo i analitičare da uporno ispisuju iste tekstove o istome, jer naprosto nisu imali šta drugo, prije petnaestak dana na presici koja će ostati važan dio političke prošlosti zemlje ukazao se predsjednik Zoran Milanović koji je ubacio adrenalinsku bombu u tu močvaru. I naizgled sve promijenio.

Momentalno je živnuo interes građana za izbore, što bi moglo dovesti do izlaznosti na razini prve dekade višestranačkih izbora, svi mediji i kolumnisti su se raspisali, a klikovi, čitanost i gledanost su se opet vratili u neka davna vremena i iznova dale staru relevantnost medijima, poznati analitičari ne mogu stići na sva gostovanja po televizijama i radijima i općenito svi napeto iščekuju sljedeće poteze u kampanji i same izbore.

I sve to skupa i ne treba biti čudno, s obzirom da se jeste dogodilo nešto nesvakidašnje s Milanovićevim potezom, ali i s obzirom da ovi izbori jesu iznimno bitni, jer bi se neovisno o dobrim gospodarskim pokazateljima, nakon njih mogla na duže vrijeme praktično zacementirati vlast jedne partije i jednog čovjeka, što je u Srbiji savršeno poznat scenarij.

Međutim, kad čovjek razgrne dimnu zavjesu nastalu nakon Milanovićevog poteza, svo to napeto iščekivanje i malo se povuče da razmisli, shvatit će da se zapravo nije dogodilo ništa novo i da je močvara postojana kao što je i bila posljednjih godina. Što znači da po tko zna koji put na jednoj strani imamo HDZ i njegove omanje i nebitne satelite, a na drugoj sve ostale na čelu s umornim i bezidejnim SDP-om, predvođenog još uvijek istim ljudima koji su ubilježili niz izbornih poraza. Ili još jednostavnije, još jednom nam se nudi izbor između Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića, u kojem potonji ispravno govori o tome da se odlučuje o tome u kakvom tipu države želimo živjeti, ali gdje je ideološki sadržaj skoro pa neupitan i svodi se na afirmaciju tuđmanističkih vrijednosti, na ovaj ili na onaj način. Jedini koji taj sadržaj ne dijele, a mogu biti neki faktor su ljudi iz Možemo, zatim manji dijelovi SDP-a koji očito nemaju snage da preokrenu bilo šta bitno u vlastitoj partiji i ljudi iz Radničke fronte za koju je upitno hoće li uopće preskočiti prag.

I konačno, te vrijednosti sasvim sigurno ne dijele još jedna stranka i njen čelni čovjek, a to su naravno SDSS i Milorad Pupovac, samo što to neslaganje u stvarnom političkom životu zemlje ne znači ništa.

Jer to što SDSS opet ima, već tradicionalno dobro smišljenu kampanju, odnosno plakate i afirmativne poruke koje svi primjećuju, a koje je osmislio autor posljednje Milanovićeve kampanje, Boris Malešević, možda doista malo i mijenja atmosferu u društvu i doprinosi inkluzivnosti i smanjenju međunacionalnih tenzija, i to baš tako što radikalne desničare koji vandaliziraju plakate izvlači pod reflektore i čini ih nimalo simpatičnima. Ali ta kampanja realno ne mijenja društvene i političke odnose jer njezin ishod je do sada posljednjih godina uvijek bio isti, a to je koalicija s HDZ-om. No, prije nego se vratim glavnoj temi, vrijedi zabilježiti da se na plakatima, ispod ključnog slogana „Hrvatska treba Srbe“, smjenjuju poruke, odnosno objašnjenja: „Jer nema boljeg susjeda od komšije!“, „Jer se bolje razumijemo bez prijevoda!“, „Jer puna Arena prija svima“. Efektno, jasno, primjetno, afirmativno.

Ali nas opet vraća na pitanje što to konkretno u političkom životu znači. Milorad Pupovac, čovjek koji je postao neupitni lider srpske zajednice u Hrvatskoj, što je činjenica koja je počela nailaziti na sve primjetnije kritike unutar same zajednice, koliko god s jedne strane promovirao ravnopravnost i vidljivost Srba i nastojao na tome da se razbije nacionalistički odnos društva prema toj zajednici, istovremeno tu ravnopravnost sam negira vlastitom politikom. Radi to na način potpunog izbjegavanja da SDSS bude ikakav stvarni politički faktor u zemlji, a kamo li onaj o kojem bi nešto moglo zavisiti, ulazeći gotovo neupitno u koaliciju s HDZ-om, kojeg onda, opet neupitno, podržava u svim, za društvo i zemlju, duboko problematičnim odlukama, poput one koja je postala glavna tema ovih izbora, a to je izbor Ivana Turudića na mjesto glavnog državnog odvjetnika. Pri čemu Turudić nije samo realno po svim osnovama problematičan izbor, što je jasno doslovno svakome u zemlji, nego je i neskriveni radikalni desničar, što opet nije zasmetalo SDSS-u da ga podrži.

Pupovčeva računica je tu jasna. On se vjerovatno i sasvim opravdano boji da bi okretanjem leđa HDZ-u atmosfera i odnos prema Srbima bili puno gori, a financijska pomoć za izgradnju infrastrukture u povratničkim krajevima i niza srpskih domova kulture po velikih urbanim središtima postala upitna. Posebno se, pretpostavimo, boji toga da SDSS bude faktor koji će presuditi tko će formirati Vladu, što je dodatno potencirano u ovom konkretnom slučaju sada i činjenicom da je Milanović također nacionalist koji k tome javno iskazuje neskrivene nesimpatije prema Miloradu Pupovcu. I sve to jeste s jedne strane razumljivo, ali tu postoje dva problema.

Prvi je što pogubnost takve politike, u kojoj se nacionalni lideri dogovaraju u ime vlastitih naroda i ne dopuštaju nikakvu građansku opoziciju, vidimo na široj slici u Bosni i Hercegovini. Sa svim pogubnostima i nedemokratičnostima takvih procesa.

A drugi je što valjda svaka politika kompromisa mora imati nekakve crvene linije ispod kojih se ne ide. Problem je što do sada nismo vidjeli da one kod SDSS-a uopće postoje, a to bi vrlo izgledno moglo doći do izražaja nakon ovih izbora, poslije kojih će Plenkoviću i HDZ-u, ako uopće dođu u tu situaciju, biti nemoguće sastaviti većinu bez radikalnih desničara iz Domovinskog pokreta i Mosta. A tu bi faktor Pupovac postao presudan, što je scenarij kojeg se u SDSS-u vjerovatno užasavaju, ali je upravo onakav kakav bi po porukama s plakata trebao biti.

Da, Hrvatska treba Srbe, jer ne može više živjeti u nacionalističkoj i koruptivnoj stvarnosti.

(Peščanik, foto: SDSS)