Mnogo se tekstova ispisalo u proteklih mjesec dana o novim političkim odnosima između Hrvata i Srba u Hrvatskoj, a varirali su od tabloidnih osuda pa i onih s vrha države iz Srbije, preko toga da je dobar dio hrvatske javnosti pozdravio novu politiku ‘novog kursa’, do ne baš blagonaklonih izjava reisa Kavazovića o tome kako ga zabrinjava izostanak uvažavanja Bosne i Hercegovine u novoj izgradnji odnosa.

Ono što je pak povezivalo sve te suprostavljene stavove bila je činjenica da im je svima u središtu interesa bio Boris Milošević, koji se tako, nimalo slučajno najviše približio ulozi dežurnog krivca, dosad rezerviranoj isključivo za Milorada Pupovca. Taj relativno mladi političar, aktualni potpredsjednik hrvatske Vlade i čovjek koji je zamijenio Pupovca na čelu SNV-a, ali još uvijek ne i na čelu stranke, predstavlja očito definitivan Pupovčev izbor za čovjeka koji bi ga trebao u neko skorije vrijeme zamijeniti i podnijeti sve ono što takva pozicija sa sobom nosi. Da je tome tako govori činjenica da se do sada, od Slobodana Uzelca na dalje, u vrhu SDSS-a nije pojavio političar koji je istovremeno imao i kapaciteta i volje da preuzme tu ulogu, ali i koji je dolazio kao predstavnik nove generacije.

On je naravno tek na početku političkog puta, no ono što već sada nedvojbeno možemo zaključiti jeste to da mu ne nedostaje hrabrosti. Prvi put je to pokazao objašnjavajući zbog čega će doći u Knin, a drugi put gostujući ovih dana nakon obilježavanja godišnjice ubojstva ljudi u Gruborima u medijima, kada je rekao da masovnog povratka neće biti, ali da treba napraviti sve da se onima koji to žele omoguće i povratak i pristojan život. Naizgled, čovjek je izrekao nešto što je svima već odavno jasno, ali je s druge strane činjenica da tako jasan zaključak o tome da je demografska slika nekog prostora, u ovom slučaju Hrvatske, ali isto vrijedi i za sve ostale ratom zahvaćene jugoslavenske prostore, od Bosne i Hercegovine do Kosova, zauvijek promijenjena i da treba nastaviti život u novim okolnostima.

Vjerujem da je ovdje suvišno napominjati kako mislim da je tragično što je do toga došlo i kako bi volio da situacija nije takva.

Otići u izbjeglištvo i praktično izgubiti dom i zavičaj spada u jedno od traumatičnijih životnih iskustava koje nažalost ogroman broj ljudi svih nacionalnosti ovdje ima. Stoga je posebno i tužno i zabrinjavajuće kad mnogi od tih ljudi ne uspijevaju dosegnuti katarzu, niti uvidjeti bilo čiju drugu patnju i slično iskustvo, izuzev vlastitog. Isto tako jasno je kako mnogi ne mogu niti zamisliti eventualni povratak, iz raznih razloga. Neki iz emocionalnih, neki iz političkih, neki zato jer se boje, neki jer su uspjeli izgraditi novi život u novoj sredini. Međutim, činjenica koja izbjegličko iskustvo čini specifičnim je ta da, neovisno o odluci da se ne vrate, najveći dio tih ljudi nikada ne uspije provariti to iskustvo i suočiti se s traumom, niti se uspijevaju riješiti ovisnosti o izgubljenom zavičaju. I onda imamo jednu pat-poziciju koja zapravo koči sve te ljude u stvarnom životu, ali im i ometa mogućnost uvida u širu sliku stvari.

U nekoliko navrata sam vodio razgovore s ljudima koji su izbjegli iz Hrvatske u Vojvodinu bez ideje o povratku, kao i s onima koji su odlučili cijelo vrijeme ostati u Kninu ili su se u jednom času vratili. S obzirom na temu, ovdje me najviše zanimaju ljudi iz prve skupine, kojih je očito najviše. Oni su, po svemu sudeći, bez obzira na to što ih najveći dio ima hrvatske dokumente i dolazi za vrijeme praznika u zavičaj, odlučili da se nikada ne vrate, zbog svih razloga koje sam ranije naveo. Mnogi su i zamjerili nove odnose u Hrvatskoj. No, na izravno pitanje o tome kako oni u budućnosti vide pravni položaj srpske zajednice u Hrvatskoj, u situaciji u kojoj neće biti nikakvog masovnog povratka, u kojoj će, mahom stara populacija povratnika uskoro biološki otići, a mladi će se po gradovima sve više asimilirati, ostali su zatečeni mojim pitanjem i nisu imali odgovora.

Stoga iskreno suočavanje s prošlošću, ali i sa sadašnjošću i realnošću da se svi problemi trebaju rješavati unutar zemlje u kojoj netko živi, ne zanemarujući širu jugoslavensku suradnju, predstavaljaju osnovne preduvjete za bilo kakav iskorak i nadilaženje trauma. U to ime, svaka iskrenost koja dolazi od strane politike predstavlja bitan poticaj da se stvari pokrenu u tom smjeru.

(Autonomija)