Prije dvije sedmice sam za Al Jazeeru napisao kolumnu koja je nosila naziv: “Hoće li maršal Tito pobijediti Republiku Srpsku baš u Srebrenici?“, a tretirala je temu promjene ulica u Srebrenici, koja je mogla izroditi nešto ljepše od ratnih zločinaca i njihovog ratnog plijena.

Kad ljubav, znanje i sloboda budu bačeni u vjetar…

Za one koji ne znaju, postojala je hvale vrijedna inicijativa Mladih Srebrenice koji su uputili pismo načelniku Mladenu Grujičiću te predložili nazive ulica koji su, kako kažu, rezultat minimuma oko kojih se mogu složiti bez obzira na etničku pripadnost.

Mladi Srebrenice dalje u pismu Grujičiću poručuju da je važno da se zajednički sastavi odluka, kojom bi se regulisalo ravnopravno korištenje ćirilice i latinice, te sam izgled tabli:

“Prema usaglašenom prijedlogu mladih iz Srebrenice, srebreničke ulice i ulice u Skelanima bi nosile nazive ulica tolerancije, kulture, solidarnosti, ravnopravnosti, znanja, slobode, dijaloga, budućnosti, djece Srebrenice… Da je pravde, mi znamo da bi ulice u Srebrenici trebale nositi imena po žrtvama genocida, po majkama Srebrenice, po našoj Hatidži, po dobrim ljudima i borcima za pravdu, ali znajući da je naša lokalna zajednica daleko od toga, moramo ponuditi alternativu kako sutra ne bismo imali imena ratnih zločinaca na tablama u središtu Srebrenice. I zato je ovaj prijedlog rezultat minimuma naziva oko kojih se mladi Srebrenice, bez obzira na etničku pripadnost, mogu složiti. A nama je živjeti ovdje”, zaključio je tada Ahmo Mehmedović ispred Mladih Srebrenice.

Eh da je pravde, ali pravde ni za lijeka!

Zapravo, desilo se suprotno-umjesto ulica “tolerancije“, “pravde“, “ljubavi“, “jednakosti“, Srebreničani će hoditi ulicom Republike Srpske u čije ime je počinjen genocid.

Konkretnije, Skupština Srebrenice danas je usvojila sporne prijedloge o promjeni naziva ulica u ovom gradu, pa će tako primjerice Titova ulica postati „Ulica Republike Srpske“.

Srpska skupštinska većina je pokazala još jednom tačno ono što joj misle šefovi u Banjaluci i Beogradu, isti oni koji sistemski nište genocid i slave ratne zločince.

Nema pomirenja, nema jednakosti, nema pravde za žrtve, nema suživota, a umjesto toga će RS da dobije svoju-centralnu gradsku ulicu, baš onako kako je to ratni zločinac Ratko Mladić želio.

I ne samo to, ulica partizanskog heroja „Reufa Selmanagića Crnog“, koja je u pismu udruženja i stranaka ambasadama u BiH istaknuta kao posebno sporna za promjenu, izgleda će dobiti ime „Dubrovačka ulica“.

Napisao sam, a ponoviću, kada je ratni zločinac Ratko Mladić tog 11. jula 1995. godine prolazeći kroz centar Srebrenice naredio jednom od vojnika: “Skini ovu tablu, (ulica Selmanagić Reuf – Crni). Skinite to!”, na simboličkoj razini je započeo genocid.

Jer zaista, sistematsko ubijanje više od 8000 bošnjačkih civila u nekoliko vrelih dana tog jula bilo je u direktnoj korelaciji sa mržnjom prema svemu bošnjačkom na ovom svijetu.

“Skinite to“, kao komandni zvižduk za početak genocida

I danas, 15. aprila 2024. dok se civilizovan svijet bori da u svjetske povijesne čitanke uvrsti srebrenički genocid kao najstrašniju stranicu agresije na BiH, zagovornici Mladićeve ideologije na mjestu počinjenog genocida, skidaju gradsku tablu kao i njihov uzor zločinac Mladić prije 29 godina i umjesto nje postavljaju naziv entiteta u čije ime je počinjen genocid.

Ako ovo nije dokaz da se iznova zapikava genocidom unakažena teritorija, ne znam šta jeste.

Jer Mladićevo “skinite to“ simbolički upućeno antifašisti i heroju Reufu Selmanagiću prethodilo je streljačkoj mašini smrti koja je na logističke baterije Srbije i izvršnu komandu RS-a ubijala i ništila ljude u genocidu.

Za one koji ne znaju, Reuf Selmanagić Crni je bio obavještajac Visočko-fojničkog partizanskog odreda, odnosno, obavještajac s terena Visokog. Taj isti heroj je s Valterom branio Sarajevo. U knjizi “Sarajevo u revoluciji“ (4. dio) se navodi da je Reuf Selmanagić Crni bio član partijske organizacije Komunističke partije Jugoslavije u garnizonu Rajlovac kojom je rukovodio Mustafa Saračević. Zadatak jedinice bio je organizirati ilegalni partijski rad i prebacivati dobrovoljce iz grada u partizanske odrede.

U knjizi se dalje navodi da je uz njegovu i pomoć drugih ilegalaca preko Centra i drugih veza, u NOB stupilo preko 2.000 ljudi iz Sarajeva i okoline.

Jednom riječju, Selmanagić je bio heroj rata, heroj NOB-a, čovjek koji je svojom hrabrošću zadužio sve generacije nakon rata.

Za nastavljače Mladićeve zločinačke tradicije, za ljubitelje četnika i ostale fašističke gamadi, logično, Selmanagić ne smije da postoji ni u nominalnoj manifestaciji na limenoj tabli iznad glava Srebreničana. Jednako kao ni Maršal Tito.

Ali RS egzistira, o da, itekako!

Ratko Mladić je iz zatvorske ćelija ponosan na svoje pulene, a svi mi zajedno trebamo, onako ljudski, da se zapitamo- činimo li išta za grad koji više nema ni banku, ni čestitu prodavnicu, ni slastičarnu, niti mesnicu…činimo li išta za grad koji će i skoro tri decenije nakon genocida biti iznova obilježen onima koji su ga počinili?

“Prepuštanje na milost i nemilost sljedbenicima Radovana Karadžića i Ratka Mladića je poruka preživjelim žrtvama genocida da zauvijek napuste Srebrenicu. Ostaće u historiji zapisano da su žrtve genocida prepuštene same sebi da se bore sa nepravednim sistemom i diskriminatorskim odlukama srpskih sljedbenika i presuđenih ratnih zločinaca. Zato Vas još jednom pozivamo da spriječite usvajanje odluke o izmjeni naziva ulica, trgova i naselja u Srebrenici“, jasno su onomad poručili probosanski opštinski predstavnici. I kako se čini ta poruka je ostala nijema, negdje u eteru besmisla-nije doprla do svih onih na poziciji moći koji su mogli zaustaviti ovu bruku i sramotu!

Jesmo li digli ruke od Srebrenice?

I onda, bezmalo tri decenije poslije genocida, imamo situaciju da se opet politička velikosrpska većina u gradu bez banke, bez autobuske stanice, bez mesnice, bez slastičarne, bez ljudi zaboga, okrene još jednom mitomaniji i pokaže kako je ovo “srpsko tlo“. U genocidu nastalo, ali opet “srpsko tlo“.

I zato nemojte zaboraviti da ovo simboličko ništenje uvijek, ali uvijek prethodi svim mogućim zločinima, a ovdje u Srebrenici i samom genocidu. Mladićevo “skinite to“ upućeno heroju Selmanagiću prethodilo je streljačkoj mašini smrti koja je na logističke baterije Srbije i izvršnu komandu Republike Srpske ubijala i ništila ljude. A onda preživjeli i porodice pobijenih u genocidu trebaju hodati glavnom srebreničkom ulicom koja se zove po entitetu u čije ime je počinjen genocid. Bolesno, strašno, nakaradno i sramotno! Ili preživjeli Srebreničani trebaju ponovo kao tog 11. jula vidjeti bačenu Selmanagićevu tablu i na njegovom mjestu postavljenu neku drugu?!

A eto, danas svjedočimo da se povijest ponavlja. Oni koji ne uče iz nje, prinuđeni su je iznova učiti.

Prije dvije sedmice sam napisao, a to mislim i danas: sa jedne strane je znanje, sloboda, dijalog, budućnost Reuf Selmanagić i Maršal Tito, a sa druge strane Republika Srpska i ratni zločinac Mladić, koji je prvi počeo mijenjati table i nazive ulica.

Pa izvolite, izaberite stranu! Entitet i njegova vođe su odavno na strani zločinaca i zločina. A vi?

P. S.

Ako mene pitate, glavna ulica bi se trebala zvati po našem Nihadu Nini Ćatiću, novinaru, pjesniku i heroju opkoljenog grada, čiji posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni. Toliko je valjda zaslužio!

(Radio Sarajevo, foto: Privatna arhiva)