Vijest glasi da je presuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj objavio knjigu u kojoj na najgnusniji način vrijeđa bivšu poslanicu Socijaldemokratske partije Draginju Vuksanović Stanković.

Da ne okolišam i da se ne pravimo fini, tek, knjiga se zove “Montenegrinska k*tija Draginja Vuksanović”. Za one koji misle da je ova hrpa papirnatog smeća nastala isključivo u nekakvoj manufakturi ratnog zločinca, samo jedna riječ – varaju se. Smeće jeste izdala Šešeljeva izdavačka kuća „Velika Srbija“, ali je ista zavedena u Narodnoj biblioteci Srbije, sa tiražom od hiljadu primjeraka i predmetnom odrednicom – „Srbi – Progoni – Crna Gora – 21. v.“. Šešelj.

Zašto država Srbija uvijek stoji iza Šešelja?

Dakle, postavlja se prvo pitanje, otkud Šešelju dozvola da još uvijek legalno izdaje komade papira na kojima najgnusnije vrijeđa sve i svakoga i to baš iz pozicije jednog velikosrpskog ratnog zločinca i drugo, a bitnije, zašto Narodna biblioteka Srbije, dakle, zašto država Srbija po ko zna koji put stoji iza ovog smeća?

Ali ako znamo da je Šešelj uvijek bio državni čovjek broj dva-od Miloševića do Vučića i ako znamo da je njegov skaradni lik i nedjelo zapravo integralni dio velikosrpskog projekta od Velike Srbije do srpskog sveta, onda nas ne treba čuditi što je i ovo knjiško smeće pod okriljem države Srbije ugledalo svjetlo dana. Tako je zločinac koji je napravio kuću sve sa neonskom reklamom sa svojim imenom u sremskim Hrtkovcima odakle je protjerao Hrvate, još jednom pokazao da on možda jeste zaludna vreća sala, ali je itekako dobrodošao u mašinu državnog velikosrpskog projekta.

Ono što Vučić misli, Šešelj govori

Na koncu, dovoljne su vam samo dvije stvari-pogledajte onaj red na Beogradskom sajmu knjiga ispred Šešelja, red najmlađih koji su se došli fotografisati za zločincem i koji u njemu kroz doping medija, sistema i roditelja vide neku vrstu heroja (sic!). A druga stvar je izravno Vučićevo pozivanje Šešelja da se baš kao takav vrati u javno-politički život i da sa svojom radikalnom strankom p(o)stane oficijelni Vučićev koalicioni partner, što je ovaj i prihvatio. Pa je to u politikološko-religijskom smislu zapravo ponovno sjedinjenje oca i sina, dakle raznosača gajbi Vučića sa jedne strane, koji je evoluirao u velikosrpskog Demijurga i vječitog drugog u Srbiji, koji je regresirao u kacu sala sa druge strane Vojislava Šešelja. Kako god, stvar je jasna-ono što Vučić pomisli, to Šešelj kaže i uradi.

Pa ona u tom svjetlu treba promatrati i skribomanske Šešeljeve napade glede Crne Gore kao i vrijeme izdavanja sramne knjige. A to sve korespondira sa četničkom kontrarevolucijom i sa vaspotavljanjem, evo već treće vlade u Podgorici u kojoj na pozicijama moći participiraju latentni i manifestni četnici. Na koncu, ako ćete mak na konac, pogledajte samo ko je iz državnog vrha osudio sramni napad na Dragicu Vuksanović Stanković? Na dan pisanja ove kolumne-niko! A i kako će npr. Mandić osuditi kolegu četničkog vojvodu Šešelja, e to će biti zanimljivo vidjeti.

Kako god, Srbija je prepoznala još jedan odličan trenutak za svoju ofanzivu na Crnu Goru pa je uz publikovanje Šešeljevog hartijskog otpada u svom državnom propagandnom fanzinu, koji se odaziva na ime “Novosti“, lansirala i teoriju po kojoj, pazite sad, Boka Kotorska nosi “srpski identitet Jadrana“.

Naravno, ko se ne slaže sa ovim nebulozama, poput svakog zdravorazumskog bića, kakva je i Draginja Vuksanović Stanković dobiće ili pojedinačan “epitet“ ili cijelu knjigu. A stvar je jasna pokuša-seljački pokušaj ponižavanje žene, pokušaj omalovažavanja etničkog, ideološkog i nacionalnog identiteta svakog onog ko se ne uklapa u narativ srpskog sveta.

Nije samo do Šešelja

I da se razumijemo, knjiga koja u svom naslovu sadrži riječ “kurveštija“ biće, nema sumnje, rasprodana u srpskom svetu, koliko god taj isti svet nepismen bio. Jer, vidite, nije samo stvar u Šešelju. Problem je u čitavoj infrastrukturi, koja omogućava da Šešelj umjesto da trune u instituciji zatvorenog tipa, po ko zna koji put biva vaskrsnut i dignut u medijske visine. Stvar je u silnim medijima u Srbiji, koji su Šešelja ne samo uveli u život prosječnog građanina, nego su zločinca trajno naselili u svoje studijske hale. Stvar je u tzv. institucijama kulture, koje aminuju Šešeljeve knjige i na koncu stvar je u državi Srbiji, koja drži ratnog zločinca kao još uvijek relevantnu političku figuru.

A to će reći da se oficijelna Srbija ne izjašnjava, ali jednako tako smatra da su Crnogorci koji misle svojom glavom Montenegrini, ustaše ili ko zna šta sve ne. I da se razumijemo, ne smatra to samo četnička vlast, jednako tako misle mnogi iz opozicije, iz NGO sektora, mnogi iz medija i kulturnog života Srbije. Nemojmo biti licemjeri i samo se prisjetimo kako su u zadnje tri godine gotovo svi slobodoljubivi ljudi bili čašćeni sličnim epitetima od strane tobož demokratske Srbije, samo zato što su se borili protiv četnika. Pa je Šešelj zapravo samo posudio jedan dio srbijanskih mejnstrim uvreda kojim se napljuvava crnogorstvo i iste stavio u knjigu.

A što se tiče Draginje Vuksanović Stanković, imao sam sreću da je prije par godina upoznam i sasvim sigurno znam sam da je ona tip ličnosti koji svake sekunde stoji iza svojih uvjerenja. A uvjerenja su joj najčasnija i najpoštenija. Ona je jedna od rijetkih osoba koju sam mogao zamisliti na kormilu buduće-slobodne, evropske Crne Gore. Obrazovana, energična, visprena, hrabra, iskusna, a opet mlada političarka, koja tačno zna gdje je mjesto Crnoj Gori, a to nije Rusija ni Srbija, nego EU. E baš zato joj je glasnogovornik srpskog sveta posvetio knjigu, koja je zapravo kompilirano mišljenje tog istog sveta prema cijeloj slobodnoj i antifašističkoj zemlji, kakve jeste u svojoj biti Crna Gora.

O samom Šešelju ne bi trebalo mnogo više, jer njega zaista, najbukvalnije njegov lik i djelo diskredituju.

Samo jedna opaska, Šešelj je valjda jedini presuđeni ratni zločinac koji je u zatvoru proveo više vremena braneći sebe, nego da ništa nije činio. Preciznije, ostao je duže u Haagu, nego što ga je i sam Haag osudio. Valjda je to dovoljan znak da vidimo i kakav je kao pravnik. A bolji je pravnik nego što je pisac i političar. A bolji je pisac i političar, no što je čovjek.

Eto toliko.

(CdM, Foto: Autonomija)