O ponašanju srbijanske delegacije u UN-u, predvođenje patetičnim Aleksandrom Vučićem koji se svim silama trudio da opovrgne civilizacijsku Rezoluciju o genocidu u Srebrenici skoro sve je rečeno.

Na koncu, i sami ste mogli vidjeti da se Vučić sa svojim posilnim ponašao prikladnije Eurosongu, sve sa zastavama, mahanjem istim, namontiranim igrokazima, izvještajima iz backstagea… Jednom riječju, sve je ličilo na dodatno, performativno unižavanje žrtava.

I taman kada se ponadate da će u Srbiji ili možda u manjem bh. entitetu da se jave progresivne političke snage, koje će kazati – dosta je – na višemjesečnu Dodikovu i Vučićevu politiku laži, obmana i spinovanja, desi se jedno veliko ništa. Preciznije, shvatite da i vlast i tzv. opozicija sa obje strane Drine jednako razmišljaju po pitanju negiranja genocida.

I to je najstrašnije u čitavoj ovoj priči, prije svega za srpski narod, koji nema alternativu.

Budimo posve pošteni prije dublje analize, nije da nije imao isti taj narod alternativu. Na posljednjim srbijanskim izborima Pokret Srbija na zapadu koji je jasno kazao da je u Srebrenici počinjen genocid, dobio je 0,2% glasova što vam govori i ponešto o građanima Srbije, preciznije o famoznom narodu. U RS-u je situacija još gora, jer ne postoji niti politički glas, niti ona statistička greška od 0,2% birača koja razmišlja ljudski.

No, da se vratimo na samu opoziciju.

Opoziciji je Rezolucija o genocidu u Srebrenici poraz

Kada nekome van Srbije pomenete opozicionare u Srbiji, prve asocijacije su mu Boris Tadić i Dragan Đilas koliko god oni (povremeno) i nisu glavni opozicioni igrači.

Pa, šta kažu?

“Pozivam Aleksandra Vučića da podnese ostavku jer posle njegovog novog poraza, ovoga puta u Ujedinjenim nacijama, ne može da ostane predsednik Srbije. Dvanaest godina nam Aleksandar Vučić i njegovi mediji govore kako se on bori za Srbiju, kako ga ceo svet poštuje, kako je Srbija jaka, a porazi se nižu dan za danom”, poručio je u saopštenju nakon usvajanja Rezolucije predsjednik Stranke slobode i pravde Dragan Đilas.

O kakvom “Vučićevom porazu“ se radi, pitanje je koje je sasvim na mjestu za Đilasa? Preciznije, da li bi pobjeda bila da je Vučić izborio neizglasavanje Rezolucije? Da li bi to bila ispravna liderska politika? I da li to onda znači da je za Đilasa kao jednog od lidera opozicije Rezolucija o genocidu u Srebrenici nepotrebna ili pogrešna? Ili možda čak i anticivilizacijska? Jer ako je tako, koja je onda razlika između njega i Vučića na vanjskopolitičkom planu i u unutrašnjoj ultranacionalističkoj paradigmi?

Nema je!

Nema puno dilema Đilas po pitanju Rezolucije:

“ …Od rezolucije koja je zaista loša i koja će izazvati nove tenzije u regionu, napravio je (Vučić) pitanje svih pitanja, borbu svih borbi. “

Po Draganu Đilasu, Rezolucija je dakle “loša“ i “izazvaće “nove tenzije“? E u uncu ovako razmišlja Vučićev saveznik Dodik. Ako znamo da je Dodik više prijateljevao sa Đilasovom i Tadićevom DS klikom nego SNS-om dolazimo do jednostavnog saznanja da su njihove politike, ciljevi i razmišljanja unisoni. Pa je razlika između Đilasa i Vučića samo u tome što je prvi na vlasti, a drugi nije. Sve ostalo je isto.

A kad smo kod Borisa Tadića, nekad slijepo okarakterisanog kao demokratskog lidera, situacija je još gora. Ako sa lošeg može na gore, onda Tadić artikuliše riječima:

“…Oni koji slave na ovakav način usvojenu Rezoluciju su ne samo zloupotrebili i politizovali žrtve Srebrenice, nego su i otvorili opasan istorijski presedan“, zaključuje Boris Tadić uz konstataciju da usvajanje rezolucije “nema potreban legitimitet“.

Dovoljno je zatvoriti oči i vidjećete umjesto Tadića baš Aleksandra Vučića kako izgovara ove riječi. Ali, na žalost po demokratiju, to kazuje Tadić, koji jednako kao i kolega mu Đilas, ne vidi problem u ovakvom razmišljanju i ne vidi ništa pozitivno u civilizacijskoj Rezoluciji. Jadno.

I ne, naravno da Tadić i Đilas nisu sami. Tzv. opozicija Srbije, gotovo unisono, opet čast izuzecima, razmišlja po pitanju Rezolucije o genocidu u Srebrenici.

Poslanik i predsjednik stranke Srbija centar (SRCE) Zdravko Ponoš reagovao je na svom Iks (X) profilu:

“Što ne može Rezolucija, može Vučić. Gubitnik nikad ne propusti priliku da napravi štetu nacionalnim interesima”, naveo je Ponoš na društvenoj mreži X. I njegova razmišljanja o nekakvom “porazu“ usvajanjem Rezolucije su jednaka Đilasovim.

Predsjednik Nove Demokratske stranke Srbije (Novi DSS) Miloš Jovanović bio je još radikalniji kazavši da usvajanje Rezolucije predstavlja “pokušaj da se laž pretvori u istinu i time ponizi srpski narod, da se ugrozi opstanak Republike Srpske i potvrdi zapadno viđenje jugoslovenske krize, po kojem su Srbi najveći krivci za rat”.

Kada se ovako sagleda situacija Vučić će komotno vladati Srbijom do kad on hoće ili do kad se svjetska geostrategija bude brinula za to. Znači, nagledaćemo se patetičnog Vučića na kormilu zemlje koja je svoj pramac usmjerila negdje prema istoku, tiranijama, Rusiji i izolacionizmu.

U RS-u nema ni 0,2% odgovornih

Jednaka ili gora situacija u RS-u jeste po pitanju opozicije (ako je ima) i Rezolucije o genocidu u Srebrenici.

“Je li mislite da je vrhunski bošnjački patriotizam reći Srbima koji su dali dva miliona života u prošlom vijeku da mi nosimo etiketu genocidnih i da to u UN obrazlažu Nijemci, je li to vrhunac drskosti i bezobrazluka – jeste”, kazao je Nebojša Vukanović iz Liste za pravdu i red, kao da citira Milorada Dodika.

“Iskasapili u Prvom svjetskom ratu, ubijali civile, žene, djecu i starce. …Onda su se ponovo svetili Srbima što direktno, što posredno preko Nezavisne Države Hrvatske čija se monstruozna ideologija istrebljenja Srba savršeno uklapala u model nacističke Njemačke koja je vodila politiku istrebljenja drugih naroda. Srbi su se aktivno odupirali tom zlu i dali ogroman doprinos njegovom slamanju… Mi smo opstali i ostali – patetiše Jelena Trivić temama koje nemaju veze sa Srebrenicom i Rezolucijom, kao da čita Vučićev govor.

I zaista, na prste jedne ruke u Srbiji možete prebrojati političare koji odaju iskren pijetet žrtvama genocida, koji se zalažu za Rezoluciju i poštivanje haaških presuda. U RS-u ni toliko.

A sve vam ovo kazuje jednu stvar: U dogledno vrijeme u tzv. srpskom svetu, ne da se neće naći famozni srpski Wily Brandt, nego će situacija po pitanju negiranja genocida i veličanja ratnih zločinaca ići sa loše na goru.

Nije posao Rezolucije kažnjavanje, to rade sudovi

Međutim to nema nikakve veze sa Rezolucijom koja je, ponavljam, civilizacijski akt na planetarnom novu. To, prije svega ime veze sa obrazovnim, epistemološkim, vrijednosnim, ideološkim i nadasve sudskim sistemom, prije svega u Srbiji, a onda i u Bosni i Hercegovini. Ja ću vas podsjetiti da BiH već dvije godine ima Zakon o zabrani negiranja genocida i on je sve do sad mrtvo slovo na papiru. Podsjestiću vas, isto tako, da će usvajanjem Rezolucije u najmanju ruku biti degutantno negirati genocid na svjetskim političkim pozornicama.

Ali…

Ali dok se u obrazovni sistem u RS-u i Srbiji ne uvede izučavanje genocida, definisanje termina, izučavanje dešavanja na terenu, ideološke matrice koja mu je prethodila i kako je izveden, nema pomaka i nemojte ga očekivati.

Trenutno je situacija upravo opozitna.

Ratni zločinci su heroji, genocid se “nije desio“, Srbiji je “učinjena velika nepravda“, nas i rusa 200 milona“ i ostale mahinacije masovne deluzije apsolutno vladaju svim javnim narativima.

Zato se i moglo desiti potpuno bizarno “proslavljanje poraza Rezolucije“ na beogradskim ulicama, nakon donošenja iste. Deluzija i masovna psihoza ne djelu. Bez lijeka i pokušaja liječenja.

A nepostojanje opozicije, kažem istinske opozicije a ne pretendenata na političke fotelje moći, samo će držati podalje i Srbiju i RS od civilizacijskih tokova. Na sramotu i političara i pratećeg naroda koji ih svojim glasovima i poreskim odbicima uredno finansira sve ove decenije.

(Al Jazeera/foto: lična arhiva)