Gojko Đogo je najotvorenije prijetio masovnim likvidacijama Bošnjaka uoči rata. Za to je valjda ovih dana dobio Zlatnu medalju za zasluge Srbije. Priznajmo, nije sve do Đoga, nešto je i do ovakve države Srbije.

I dok su trajale rasprave ko je sve pozvan na Dan državnosti u Srbiji, ko je došao a ko nije došao, predsjednik Aleksandar Vučić je odlikovao pisca Gojka Đogu i to Zlatnom medaljom za zasluge.

Pa da vidimo koje su to tačno “zasluge“, preciznije, koja je to najveća zasluga ovog čovjeka, e da bi se okitio jednim od najvećih priznanja države Srbije. Eto tako, Gojko Đogo je onomad, još 1991. godine u razgovoru sa ratnim zločincem Radovanom Karadžićem kazao da konkretno u Sarajevu “treba sve pobiti, sve pobiti“.

Put do Akademije popločan je zločinačkim namjerama

Zarad tačnosti, ovdje su citati dijelova tog monstruoznog razgovora:

„Kakvi više pregovori, čujem da si sinoć briljirao mogu ti reći. Kažu alal vera“, snishodljivo podsjeća “poeta“ Đogo svog prijatelja Radovana Karadžića, a koji je malo prije toga kazao da će „muslimanski narod možda nestati ako bude rata ovdje“.

Karadžić mu uzvraća da su Bošnjaci-muslimani spremni za rat “već naredne nedjelje“.

I onda Đogo kazuje riječi koje idu sa onu stranu uma:

„…. Ja mislim njih upravo, ako otvore rat treba stući, bit će krvi do koljena. To treba sve pobiti. Sve pobiti“.

Ovaj razgovor je potpuno dostupan na You tube-u i nije nikakva nepoznanica. Prvi put su ga prenijeli novinari NIN-a 2003. godine. Na neki način, on je mejnstrim srpskog ultranacionalizma. Nikako ne treba smetnuti sa uma da je na sve rečeno Đogo patološki mrzio Josipa Broza Tita, a valjda jednakim žarom obožavao Radovana Karadžića.

Na koncu, svoju potonju književnu karijeru Đogo je krunisao redovnim članstvom u Akademiji nauka i umjetnosti Republike Srpske, a pored toga, bio je i Predsjednik Udruženja Srba iz BiH u Srbiji.

Dobro, reći će mnogi, kakav poeta, takva akademija i obratno. I neće puno pogriješiti. Drugi će dodati – kakva nagrada, takav i laureat – i oni će biti u pravu.

Ali sama činjenica da neko ko je otvoreno, najotvorenije prijetio fizičkim nestankom Bošnjaka, dovoljno govori sama za sebe.

No, to je tak uvod u storiju o Srbiji danas, koja nagrađuje one najgore, valjda po zasluzi, a zasluge se mjere aršinima srpskog sveta po kojim su oni najzagriženiji, oni najradikalniji i oni najlošiji zapravo najpriličniji da dobiju nagrade, priznanja, odlikovanja i ordenje.

Ne bi Vučić, a ni njegovi podanici, ni pogledali Đogu i ine, da se nisu baš ovako, ovim riječima oglašavali za vrijeme agresije na BiH. Đogo i ostale đoge i noge, bili su pogonsko ideološko gorivo, propedeutika potonjeg genocida. Jer njegove riječi iz 1991. zorno oslikavajui sve ono što se desilo Bošnjacima od tada, pa zaključno sa julskim danima 1995. u Srebrenici, a to je poziv na biološki nestanak i pokušaj realizacije istog genocidom.

Srpski svet i Velika Srbija: Razvojni put iste ideje

Na koncu, sjetićete se, baš je Aleksandar Vučić u pauzama nosanja gajbi piva za zločinca Vojislava Šešelja, sa skupštinske govornice pjenio kako će nastradati “sto muslimana za jednog Srbina.“ Ništa neobično.

Zapravo, u cijeloj ovoj ujdurmi samo je neobična pojava kada postoji gro onih koji ne vide najočigledniji i logički i historijski kontinuitet u razvoju jedne misli, jedne ideje, jednog načina razmišljanja imperijalističko-konkvistadorske provinijencije, a to je ideja o stvaranju Velike Srbije po teoriji krvi i tla, koja je danas ovaploćena srpskim svetom i nekakvom šarenom lažom za naivne koja se zove Otvoreni Balkan.

Pa tako Vučić, kad uručuje medalju supruzi Gojka Đoga, zapravo sebi strateški učvršćuje poziciju uoči opštih izbora u najodanijem i najtvrđem koru desnih misli, ljudi i ideja.

Ali, nemojmo biti blagi, taj desni kor postao je SVE. Bukvalno sve: taj nacionalizam, nošen vjetrovima Crkve Srbije, kako joj je zvanično ime u Vaseljenskoj patrijaršiji, zapljunuo je i tzv. centar, i građanske mislioce, pa čak i neke navodne nosioce lijevih ideja u Srbiji. Pardoksalno, ono što je fakat u entitetu Republika Srpska, a to je nepostojanje bilo kakve ideološke opozicije Miloradu Dodiku, došlo je na naplatu i u Srbiji.

Pa su političke misli i ideje, koje jasno osuđuju i prije svega priznaju srebrenički genocid, koje kažu da je Kosovo nezavisna država i koje glasno i artikulisano izgovaraju istine da su Karadžić i Mladić ratni zločici, e te ideje i njihovi nositelji su svedene na statističku grešku koja će na izborima teško, baš teko preći cenzus.

Pahomije, pedofilija i ordenje

A, kad smo kod Crkve Srbije, nije Vučić ni njoj ostao dužan, pa je uručio Sretnjski orden prvog stepena vladici vranjskom Pahomiju. Neki tobož osviješteni i objektivni su priskočili i brže-bolje kazali, kako nije orden dobio Pahomije, nego Manastir Sveti Prohor Pčinjski, ali je eto, baš Vladiku Pahomija zapala ta čast da ga primi iz ruku predsjednika Vučića. Sasvim slučajno, kada bi se neslano šalili. I još gore po fakte, ako ćemo objektivno.

Za one koji ne znaju, odlikovani vladika Pahomije je uvučen u niz skandala i više puta je optuživan za pedofiliju. Neki slučajevi su zastarjeli, a sudski sistem Srbije nije našao za shodno da ispita Pahomijeve vancrkvene preokupacije.

I zato ne bi bilo loše samo u par rečenica se podsjetiti Pahomijevog “vannastavnog“ puta:

-Tako je još krajem 2002. godine osumnjičen da je seskualno zlostavljao četvoricu dječaka i to u periodu od 1999-2002. Pahomije je oslobođen zbog zasatrijevanja predmeta.

-Onda je 2013. godine pokretnut kivični postupak zbog optužbi da je seksualno zlostavljao magacionera Nemanju S. i da se napastvovanje desilo još 2003. godine. Opet ista situacija, a tužilaštvo je smatralo da u ovom slučaju, pazite sad, nema razloga za pokretanje krivičnog postupka.

Evo samo segmenta svjedočenja mladića, pa sami prosudite:

“Smrdio je na alkohol, palo mi je na pamet da ga gurnem kroz prozor. Tada nisam znao šta je to, bio sam dijete. Kada bi ta sjećanja navrla, događalo mi se da u kuhinji izvadim nož i mislim – ako se probodem, sve će proći. Nisam se nikome povjerio, bilo me je sram. Kad se sjetim toga, ne mogu spavati. Kad je došao go u sobu, kad me tjerao da mu okrenem leđa, da ga masiram ispod pupka, bio sam potpuno paralisan. Sjećam se njega golog kako leži, ustaje, dolazi do mene i pokušava me pipati dok ja bježim. Kad god sam ga sreo, pokušavao sam ne osjetiti ništa. Želio sam biti neosjetljiv kao on”.

I šta je zaključak? Zašto Vučić mora nagraditi uz nečovjeka koji je pozvao na fizičko zatiranje Bošnjaka i crkvenog nečovjeka, koji je blago rečeno sumnjivog morala i koji bi u svakoj drugoj zemlji odavno bio sklonjen sa svog položaja, a ako bi se dokazala proveo bi dobar dio života u isntituciji zatvornog tipa?

Pa zato što Vučić zna da je onaj narativ pjesnika-čuvara lika i djela ratnih zločinaca koji predstavlja Gojko Đogo i koji Bošnjake smatra nižim bićima nedovoljan bez blagoslova Crkve Srbije i njene motorne snage koja militantnim pravoslavljem pokreće sve – od litija u Crnoj Gori, do aminovanja neustavnog Dana RS-a u Banjaluci.

Ista je to simbioza kao i onda kad su popovi blagosiljali ratne zločince prije krvavih pohoda i ubijanja nedužne djece tokom agresije na BiH, dok su se za trpezama sladili sa “poetama“ Đoginog kalibra. Treba Vučiću duhovna i povijesno-narativna snaga, e da bi nastavio sa dva započeta projekta: sa srpskim svetom i sa Otvorenim Balkanom. Iza oba se krije crni i precrni nacionalizam, koji neumitno isključuje na svaki mogući način svakog drugog i drugačijeg.

Ako neko i dalje sumnja u Vučićeve ideje, neka se informiše još malo. Eto i Željka Cvijanović, predsjednica manjeg BiH entiteta, dobila je orden. Vjerovatno za zasluge u secesionizmu.

Ima li šta nejasno?

(Antena M, foto: N1)