Hrvatska urbana i lijeva javnost godinama je od Porfirija Perića pravila simpatičnog zagrebačkog, pravoslavnog popa koji sluša Azru, druži se s finim svijetom, razumije kulturu i miriše na neku bolju, građansku Srbiju. Onda je taj isti Porfirije stao nad kovčeg tatnog zločinca Ratka Mladića i monstruma ispratio riječima dostojnim nacionalnog heroja. Eto vam Porfirije. Vodite ga kući!

Stvaranje urbanog popa

Mene kod Porfirija Perića ništa posebno ne iznenađuje, niti je. Mnogo su mi zanimljiviji oni koji su godinama bili iznenađeni svaki put kada bi njihov pažljivo konstruisani “urbani pop“ otvorio usta i iz njih izašao čisti destilat svetosavskog nacionalizma.

Jer Porfirije je valjda bio drugačiji. Fini dečko. Novopečeni Zagrepčanin gotovo. Čovjek koji sluša Azru. Zna filozofiju Džonija Štulića. Razumije rokenrol. Sjedi s umjetnicima, intelektualcima i lijevom građanskom kremom. Ima manire. Govori tiho. Umije sa ljudima. Čak mu je Hrvatska bila “druga domovina“.

I šta ćemo sad dok kandilom mlatara iznad odra ratnog zločinca?

Može li se slušati Azra i ljubiti Ratko Mladić?

Može! Itekako!

Porfirije je upravo održao javni čas iz te discipline.

Jer čovjek može znati sve albume Azre napamet, citirati Štulića do posljednjeg stiha, poznavati zagrebačke kafane, razgovarati sa glumcima, piscima i profesorima, a istovremeno pripadati ideološkom aparatu koji je decenijama blagosiljao velikosrpski nacionalizam. Muzički ukus nikada nije bio potvrda moralnosti, kao što urbana poza nikada nije predstavljala vakcinu protiv fašizma.

A onda dođe mrtvi Ratko Mladić i sve lijepo posloži.

Patrijarh Srpske pravoslavne crkve nad njegovim kovčegom govori o generalu koji je stajao na čelu vojske svoga naroda, koji je branio svoj rod, čije će ime ostati u pamćenju i molitvama velikog dijela naroda. Čovjek pravosnažno osuđen za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine kroz Porfirijev crkveni jezik prelazi put od zločinca do branitelja roda.

Tamjan obavi posao političke hemije: masovne grobnice dobiju miris svetinje.

Zato mene zanima nešto drugo.

Kako ste, ljudi, toliko dugo uspijevali da Porfirija gledate, a da ga uporno ne vidite?

Nikada ne potcjenjujte alavost salonske ljevice!

Odgovor mi je prije mnogo godina, sasvim slučajno, ponudila jedna poznanica koja je prisustvovala nekim njegovim druženjima po Ljubljani i Zagrebu. Pitao sam je otkud tolika fascinacija Porfirijem u dijelu tamošnje intelektualne i lijeve scene.

Odgovor je bio gotovo komično jednostavan: kod Porfirija se dobro jelo.

Da, dobro ste pročitali.

Dobro se jelo.

Banalno? Možda. Ali nikada nemojte potcijeniti glasan stomak i alavost lokalne salonske ljevice. Čovječanstvo je proizvelo goleme političke teorije o ideologiji, propagandi, identitetu i manipulaciji, a ponekad između čovjeka i njegovog političkog sljepila stoji tek dobro pečenje, kvalitetno vino i osjećaj da pripada odabranom društvu.

Kad se tome dodaju pop koji poznaje rokenrol, poneki glumac, profesor, pisac i kulturnjak, nekoliko pametnih rečenica o pomirenju i dovoljno pažljivo raspoređenog šarma, eto vam recepta za “urbanog Porfirija“.

Hrvatska urbana, salonska ljevica godinama je uživala u vlastitoj projekciji. Trebao joj je Srbin koji potvrđuje njenu sliku svijeta, pravoslavni sveštenik dovoljno pitom za zagrebački salon, dokaz kako nacionalizam pripada nekim primitivnim ljudima s brda, dok obrazovan čovjek koji sluša Azru po definiciji pripada civilizaciji.

Porfirije im je poslužio savršeno.

Problem je što je Porfirije cijelo vrijeme pripadao Srpskoj pravoslavnoj crkvi, instituciji čiji odnos prema ratovima devedesetih, Ratku Mladiću, Radovanu Karadžiću, Srebrenici i velikosrpskom nacionalnom projektu stoji pred nama već tri decenije. Njegova uglađenost predstavljala je stil, njegova ideologija sadržaj.

A stil je hrvatska salonska ljevica pobrkala sa sadržajem.

Zato danas čitam začuđena pitanja: šta se dogodilo Porfiriju? Kada se promijenio? Kada je simpatični zagrebački mitropolit postao ovakav?

Moronski račun-ocjena čovjeka prema plejlisti

Možda se pravo pitanje odnosi na vas.

Kada ste vi odlučili da čovjeka procjenjujete prema njegovoj plejlisti umjesto prema instituciji koju predstavlja, politici koju podržava i ideologiji koju propovijeda?

Porfirije je godinama slao dovoljno poruka svakome ko ih je želio čuti. Govorio je o granicama kao promjenjivoj kategoriji. Učestvovao u političko-vjerskim ritualima srpskog sveta. Osporavao način na koji se govori o genocidu u Srebrenici. Crnu Goru tretirao unutar zamišljenog srpskog duhovnog i političkog prostora. Aleksandru Vučiću davao crkvenu legitimaciju, a prema Putinovom “ruskom svijetu“ pokazivao duhovnu i političku bliskost.

Azra je za to vrijeme uredno svirala u pozadini.

I onda je došao završni prizor, gotovo savršen u svojoj simbolici: kovčeg zločinca Ratka Mladića, patrijarh Porfirije nad njim, politički i vojni vrh oko njega, tamjan iznad čovjeka čije ime pripada najmračnijim stranicama evropske istorije poslije Drugog svjetskog rata.

Tu se “urbani pop“ konačno sreo sa svojim ideološkim domom.

Kamo dalje rođače?!

Zato Porfiriju nemam mnogo toga zamjeriti u smislu nekakvog velikog iznenađenja. On je svojim djelovanjem objasnio ko je, šta predstavlja i kome pripada.

Mnogo je zanimljivije pitanje šta ćemo sa njegovim nekadašnjim obožavaocima.

Sa svima koji su od mantije napravili kul modni dodatak, od nacionalističkog ideologa tolerantnog rokera, od čovjeka Srpske pravoslavne crkve maskotu zagrebačkog građanskog salona. Sa ljudima koji su toliko željeli vjerovati u svoju verziju Porfirija da su stvarnog Porfirija godinama držali izvan vidnog polja.

Sad ga gledajte.

Eno ga nad Ratkom Mladićem.

Sluša možda i dalje Azru.

Samo što između dvije pjesme monstrumu želi vječni pomen.

Eto vam Porfirije, ljubitelj Azre, vodite ga kući!

Vodite ga kući.

(CdM, foto: lična arhiva)