“Kakve ja veze imam s Hamasom, s terorizmom, s Netanyahuom, s Izraelom, s bilo čim, pitaju oči dječaka Khaleda, dok se rukicama drži za presavijen struk, jer iskonska bol reže svaku njegovu poru? I tako zločin postaje genocid. Nema ali!“

Khaled

Jedan dječak od svojih desetak godina hoda razrušenim ulicama grada Deir Al Balaha u Pojasu Gaze. Zove se Khaled. Suze mu se miješaju s prašinom na licu. Nema nikog svog. Ni brata, ni sestre, ni oca, ni majke. Približava se bolnici „Šehidi Akse“ koja je u međuvremenu pretvorena u mrtvačnicu. Jednu od najvećih u konc-logoru Gaza. Privilegovani su oni koji u smrti budu stavljeni u bijele-mrtvačke kese, kako ih tragično zovemo.

Za veliku većinu ostalih ubijenih u Gazi ni plastičnih kesa nema. Pokapaju se u masovne grobnice između pustinjske zemlje i granatama izrovanog betona.

Smrt ovdje caruje već dvije nedjelje. Tušta i tma izraelskog najsavremenijeg arsenala smrti istresa se po glavama nedužnih stanovnika Gaze. Kažem nedužnih jer svojim tijelima upijaju bol, eksploziv, bijeli fosfor, rane i smrt dok su Hamasovci duboko u podzemnim skloništima.

Pratimo Khaleda…

Na snimcima objavljenim na društvenima mrežama može se vidjeti kako Khaled ulazi u unutrašnjost bolnice, u njen otvoreni kompleks i kako obilazi leševe, na desetine leševa, ne bi li poznao u smrti svoju porodicu. Dijete hoda i otvara vreće tražeći najmilije, vreće smrti koje će mu odrediti sudbinu, emotivni i životni put i razinu traume.

Možete li zamisliti razmjere te patnje?

Khaled je u nekoliko sekundi snimka ostario deset godina- tu pred nama, digitalnim voajerima. Pa vam se čini da je Khaled sad dvadesetogodišnjak, a sve jednako dijete. Dijete koje stari od traume u svakoj sekundi dok svijet licemjerno gleda. Khaled sve dalje otvara vreće ne bi li prepoznao lica svojih najbližih.

Pred kraj snimka vidimo, Khaled se saginje, otvara posljednju vreću i prepoznaje nekog svog-koga, nikad saznati nećemo. Lagano klekne i poljubi okrvavljeno ljudsko tijelo čije lice je zamagljeno.

Dijete ustaje, cijepa se od bolova i ujedno očima pita sebe i taj isti licemjerni svijet s one strane kamere-kuda dalje ja i vi sa mnom?

Hoćete li me ubiti u novom granatiranju, pa da se pridružim 4.651 ubijenom Palestincu, uključujući 1.873 djece? Do sad. Ili ćete me ostaviti da živim s monstruoznom slikom u glavi i ove razrušene bolnice i moje porodice iskasapljene u vrećama, dok se svi vi okrećete drugoj nekoj aktivnosti prebrojavanja mrtvih i dijelite se u tabore, sabora zla?

Kakve ja veze imam s Hamasom, s terorizmom, s Netanyahuom, s Izraelom, s bilo čim, pitaju oči dječaka Khaleda, dok se rukicama drži za presavijen struk, jer iskonska bol reže svaku njegovu poru?

I tako zločin postaje genocid. Nema ali!

Prolazi još jedan dan u Deir Al Balahu, u Gazi, najvećem konc-logoru na svijetu…

A onda neko počne pričati o kontekstu, počinje pravdati zvijeri koje ubijaju nedužne, počinje mantrati povijesne nakaradno i na briznu naučene lekcije. I kakve to veze ima s Khaledom, pitam opet? Hoće li mu vaše “instant poznavanje“ povijesti i “situacije“ vratiti roditelje, braću i sestre, prijatelje, čitav njegov svijet i njegovu mladost?

Neće i tu opravdanja nema! I svako onaj ko ne osudi mučko ubijanje hiljada Palestinaca, samo je hladna stijena nalik na čovjeka, sjenka u ljudskom obliku koja nije vrijedna čak ni prezira.

Arabel

Jednako tako, ako vas ponese slijepa mržnja, stanite, nemojte! Budite svojoj duši gospodar i dobrotom i saburom istjerajte zlo iz sebe. Jer to se može, ako se potrudite.

Ne recite da su svi Izraelci zvijeri, ne budite antisemiti! Nema ali!

Sjetite se ubijene porodice Kedem Siman-Tov iz Kibuca Nir-oz.

Cijela obitelj je hladnokrvno ubijena one subote 7, oktobra od strane zvijeri Hamasa: otac Jonathan, majka Tamar, 6-godišnje djevojčice Shachar i Arbel te 4-godišnji dječak Omer. Šta su Shachar, Arabel i Omer skrivili Hamasu i nezavisnoj Palestini? Gledam na fotografiji oči malene Arabel. Ista je to boja kao i kod Khaleda.

U samo manje zlom svijetu, Khaled i Arabel su mogli biti prijatelji, drugari, sretna bića koja se znaju, vole i cijene jedno drugo za eone vremena. Ovako, Arabel je mrtva, a Khaled (ako je još živ) trajno je istraumiran do kraja svog, nesrećom markiranog nevinog života.

Kad je teško, samo budi čovjek!

A sad pogledajte oko sebe svijet:

Pogledajte ljude kojima krv viri iz rubova očiju dok zlom hrane zlo u svijetu. Pogledajte sve one koji smrt hiljada djece doživljavaju tek kao curenje zrna pijeska iz ruke. Da su umjesto djece klikeri, čini mi se da bi im bili vrjedniji od života hiljada ubijenih malenih u ovom paklu. Svjetina, isukanih očnjaka gleda u Gazu kao u semafor, a ne u ljudsku klaonicu strašnu.

Svi, svi smo mi veliki nesretnici i gubitnici, poraženi od samih sebe i demona u sebi.

“Zalagati se za ‘pravednu stranu’ ne smije biti zagovaranje zločina nad suprotnom stranom. Kada je tako što na djelu, tada i ‘moralna osoba’ postaje ‘navijač’ koji potpiruje i odobrava sukob te je tako suučesnik u nasilju i ubojstvu. Časni i ispravni na zločin ne odgovaraju zločinom, nego pravičnošću (moralnim i zakonskim mjerama). Ne pravdaju ni jedan zločin, jer tako pristaju uz zločinca…Moralni zakon koji nosim u sebi meni nalaže: Osuditi zločin, svuda i svaki. Biti na strani žrtve, svake i uvijek.“

A ja vas pitam, zar stvarno mislite da je Hamasu stalo do ubijene palestinske djece i nevinih ljudi? Zar mislite da im je stvarno stalo do malenog Khaleda, osim kao budućeg topovskog mesa?

Ili mislite da je Benjaminu Bibiju Netanyahuu iskreno, najiskrenije stalo do ubijene porodice Kedem Siman-Tov i svih silnih nevino ubijenih?

Pa čak 80% Izraelaca smatra da Netanyahu treba preuzeti odgovornost za 7.10, a 69% glasača Likuda to misli. Kakvog onda smisla ima, pitam ja vas, tvrdnja da je kritika izraelske vlasti antisemitizam?

Dakle možete kritikovati zločinačke poteze Hamasa, a ne biti islamofob i možete ukazivati svijetu na zlo koje radi Izrael, a ne biti antisemita. Možete jer nam je Svevišnji moralni zakon u nama dao da nađemo dobrotu u sebi i pobijedimo mržnju.

Kako?

Kad je teško, samo budi čovjek!

(Radiosarajevo.ba, Foto: Facebook)