Ovo društvo ženu razumije na tačno dva načina: Ili kao nekoga koga treba zaštititi od nje same, infantila koji ne zna šta želi i šta hoće, koja kao takva treba “mudriji savjet“, pomirenje, trpljenje ili kao nečije vlasništvo koje kad pobjegne od vlasnika postaje problem koji vlasnik sam treba riješiti vraćajući ga u tor ili ga ubiti.

Zaustavite se na jedan sekund.

Tarik Prusac je ubio ženu. Potom je oteo njihovu petogodišnju kćerku. Potom je sjeo u ćevabdžinicu na Baščaršiji i naručio ćevape.

Nije bježao. Nije se skrivao. Sjedio je i mirno jeo svoju porciju ćevapa.

Jer zašto bi bježao? Od koga? Od društva koje ženu tretira kao infantila ili kao svoje vlasništvo? Od policije koja je dolazila, zapisivala, odlazila? Od suda koji je prije ubistva izrekao zabranu prilaska, koje je dalo beznačajan komad papira koji ubica nije ni stavio u džep? Od institucija koje ne postoje kao zaštita, nego kao alibi za društvo koje ne želi pogledati u ogledalo?

Sjeo je i jeo ćevape.

I u toj bizarnoj slici leži cijela istina o tome kakvo je ovo društvo.

“Grijeh“ slobodnih žena

Elma je tražila razvod. To je bio njen grijeh, jedini koji je počinila. Nije željela više živjeti s čovjekom s kojim je živjela. Zakonsko pravo. Ljudsko pravo. Civilizacijsko pravo. Jedina stvar koja u civiliziranom društvu ne bi trebala biti povod ni za jedan drugi razgovor osim administrativnog ako i toliko.

Ali ovo nije civilizirano društvo, ne zavarajmo se!

Ovo je društvo koje ženu razumije na tačno dva načina: ili kao nekoga koga treba zaštititi od nje same, infantila koji ne zna šta želi i šta hoće, koja kao takva treba “mudriji savjet“, pomirenje, strpljenje, trpljenje ili kao nečije vlasništvo koje kad pobjegne od vlasnika postaje problem koji vlasnik treba sam riješiti vraćajući ga u tor ili ga eliminišući.

Elma je odabrala treću opciju. Da bude slobodna žena. Ubijena je! to valjda govori sve o nama kao društvu!

I to društvo nije znalo što će s tim Elminim pravom na slobodu. Nije znao ni Tarik Prusac. Pa je riješio “situaciju“ na jedini način koji mu je ovo društvo, od djetinjstva, ušivalo u kičmenu moždinu kao prihvatljiv odgovor na neposlušnost: silom. Društvo je, pogađate, uradilo jedno veliko NIŠTA!

Sad dolazi dio koji nas svaki put navodno iznenadi, kao da se dešava prvi put.

Elma je prijavljivala Tarika. Višekratno. Pratio ju je vozilom. Uhodio je. Kolegice su je pratile kući s posla jer se bojala. Advokatica kaže da je imala osjećaj da se nešto ovakvo može desiti.

Znala je, naslućivala je. Sistem je znao. Policija je znala. Sud je znao.

I sud je izrekao zabranu prilaska.

Impotentna teorija i ubilačka praksa

Zabrana prilaska. Mjera koja u teoriji znači da mu ne smiješ prići. Mjera koja u praksi znači: ako ti priđe, nazovi policiju i nadaj se da će stići na vrijeme. Mjera čije kršenje se tretira, u najboljoj varijanti, kao prekršaj. Novčana kazna. Opomena. Kao da si parkirao na pogrešnom mjestu.

U zemlji bez GPS praćenja nasilnika. Bez automatskog pritvora pri kršenju mjere, bez ijednog ozbiljnog mehanizma koji bi između prijetnje i metka stavio nešto čvršće od papira žena je prepuštena na milost i nemilost nasilniku. Vidimo, na žalost, kako se to završava. Namjerno koristim nesvršeni glagolski oblik, jer je to postala morbidna praksa.

I sad se mi pitamo kako je ovo moguće.

Nije moguće. Normalno je. Predvidivo je. Logično je, ako pristanete na logiku sistema koji je dizajniran da izgleda kao da štiti, a zapravo samo dokumentira i ohrabruje nasilnika.

Ali ono što me ubija, što me ubija svaki put iznova, s ovim licem i s ovim imenom i s ovim gradom, nisu institucije.

Institucije su loše. Razumijem zašto su loše. Loše su jer ih grade ljudi iz ovog društva, s ovim vrijednostima, s ovim odnosom prema ženi.

Ono što me ubija su komentari.

Druga strana ubojice je uvijek ubistvo

Otvorite ih. Samo otvorite prljave mreže. Na bilo kojoj objavi o Elmi, na bilo kojoj društvenoj mreži.

„Mora da je nešto bilo između njih.“ „Nije to tek tako.“ „Ubio ju je jer ju je volio.“ „Treba čuti i drugu stranu.“

Drugu stranu? Ubojice koji sjedi u pritvoru.

To „ali“, to jedno malo podmuklo „ali“ koje dolazi uvijek iza osude, nije greška u razmišljanju. Nije neznanje. To je sistem vrijednosti zla koji funkcionira savršeno onako kako je zamišljen. Koji kaže: Žena može biti žrtva, ali samo ako mi to odredimo. Samo ako nije “izazivala“. Samo ako nije tražila razvod. Samo ako je bila dovoljno tiha i pokorna da zaslužuje naše suosjećanje bez rezerve. Preko toga, e onda zaslužuje kaznu jer se usudila dići glas na “domaćina“ kako to gordo zvuči, a zapravo kukvičkog ubojicu.

Elma je tražila razvod. I to, u ovim komentarima, postaje kontekst. Postaje faktor. Postaje nešto. Neki “razlog“ da se ne ide do kraja u osudi.

I sad neka mi neko objasni koje društvene poluge da aktiviramo.

Koje zakone da pooštrimo u zemlji gdje se zakoni ne primjenjuju, gdje je zabrana prilaska vrijedna onoliko koliko je vrijedan papir na koji je ispisana, dakle malo manje od toalet papira? Koje kampanje da pokrenemo u društvu koje na dan femicida, na istim tim društvenim mrežama, pronalazi razloge i kontekste i „ali“ pravdajući ubojicu? Koje obrazovne programe da implementiramo u školama u kojima nastavnici reproduciraju iste obrasce koje reproduciraju roditelji koji reproduciraju što su naučili od svojih roditelja?

Ne postoje te poluge.

Nema “ali“!

To je gorka, neprobavljiva istina koju ovo društvo odbija pojesti uz ubojičine ćevape. Ne postoje jer bi, da postoje, morale biti utemeljene na jednoj jedinstvenoj promjeni. Na promjeni koja kaže: Žena nije infantil. Žena nije vlasništvo. Žena koja želi razvod ne provocira, ona koristi emotivno, ali najviše zakonsko pravo koje joj pripada. Muškarac koji je ubija nije “ljubomorni muž“, on je hladnokrvni ubojica. I nema „ali“ iza toga, nema konteksta, nema druge strane, nema razumijevanja okolnosti.

To je jedina rečenica od koje sve počinje.

I dok ovo društvo, od kafanske šale do sudske presude, od mačoističkih mizoginih komentara ispod vijesti do obiteljskog ručka, ne prihvati tu rečenicu kao aksiom, Elma neće biti posljednja.

Tarik Prusac je sjedio na Baščaršiji i jeo ćevape.

Jer zna kakvo je ovo društvo.

Nažalost. Znao je bolje to od Elme.

(Plenum.ba, foto: privatna arhiva)