Skip to main content

DRAGAN BURSAĆ: Dragan Čović ide stopama Ratka Mladića

Stav 02. feb 2022.
4 min čitanja

“Čuvajte Republiku Srpsku. Toliko ste emocija iznijeli ovdje da vam svi mogu zavidjeti“

Dragan Čović danas, Ratko Mladić juče

Čuvajte Republiku Srpsku? Hm, ko li je ovo izjavio? Zvuči baš poznato. Da vidimo? A da, evo ga-Čuvaje mi Republiku Srpsku, reče 10. juna prošle godine zločinac Ratko Mladić, a poruku je, urbi et orbi, prenio njegov sin Darko. Ništa to nije čudno za Mladića, često je on sa pozicije ratnog zločinca, kao nekakva vrsta živog velikosrpskog mučenika koristio svoju moć među srpskim ultradesničarima ne bi li ovim sublimiranim porukama najkonkretnije podržavao režim Milorada Dodika.

Samo što ovo najnovije “čuvanje Republike Srpske“ nije poteklo od zločinca Ratka Mladića, nego od prvog HDZ-ovca BiH Dragana Čovića, najboljeg političkog prijatelja Milorada Dodika. Čović opet, po ko zna koji put, namiruje svoje dugove i hababski sa skupštinske govornice u Banjaluci pokazuje svu mizeriju političkog prostituisanja.

Pročitali ste siguno ovu gore navedenu izjavu, koja usko korespondira sa onom od prije osam mjeseci, koju je kazao zločinac Mladić.

Republika Srpska kao grobnica za Hrvate

Nego, hajmo sad u suštinu, u izvorno značenje “očuvanja Republike Srpske“ i “zavisti“ koju ona izaziva kod drugih.

Znate li ko je Ervin Matanović?

Ervin je momčić od nepunih 17 godina. On gleda kako srpske dobro naoružane trupe ulaze u selo Briševo kod Prijedora tog 24. jula 1992. godine. Njega su srpski vojnici, isti oni koji su “čuvali Republiku Srpsku“ kako Čović reče, prvo mučili pa onda krampovima zatukli do smrti.

Ista sudbina čekala je skoro svakog zatečenog stanovnika Briševa.

Zatrte su čitave porodice Matanović, Dimač, Barišić, Ivandić… eto samo u jednom danu nestalo je selo, ubijeno je 68 civila, od toga 16 žena. Najmlađi je bio pomenuti dječak Ervin Matanović, a najstariji 81-godišnji Stipo Dimač. U tom zvjerskom napadu zapaljeno je 65 kuća i crkva, a selo je doslovno zbrisano sa zemlje. Oni koji nisu pobijeni odvedeni su u zloglasne prijedorske logore.

Načini ubijanja bili su najstrašniji-klanje, kamenovanje, zlostavljanje do smrti, udaranje tupim predmetima, silovanje pa tek onda ubijanje… Oni koji su bili “samo strijeljani“ mogu se nazavti sretnim. Žene su silovane, mučene pa onda strijeljane…

Ivo Atlija je u tom zlu zla otrčao i sakrio se iza jednog drveta u šumi. Preživio je i svjedočio o monstruoznosti zločina i zločinaca. Vidio je veliku grupu vojnika kako zaključavaju njegovu majku u svinjac i tri do četiri vojnika kako udaraju muškarca po imenu Pero Dimač, koji je stajao s njegovom majkom. Psovali su Dimača i govorili: „Nek’ mu sad pomogne katolički Isus. „

Natjerali su Dimača da se moli prema katoličkim običajima i ismijavali ga. Gađali su ga Biblijom i natjerali da skine odjeću i ostane u donjem rublju. Dok su ga tukli, tjerali su ga da trči od jednog do drugog.

„Pero je plakao“, izjavio je g. Atlija, „i nisam vidio ni da se čak pokušao odbraniti.“

Jedan od vojnika mu je naredio da trči, a onda mu pucao u glavu.

Atlija je čuo jednog od vojnika kako kaže: „Ustaško pseto je palo u vodu.“

Da li je to ta Republika Srpska koju treba čuvati, Dragane Čoviću???

Ovom prilikom valja se podsjetiti onih ključnih riječi svjedočenja Ivana Ive Atlije:

“Bili su prisiljeni da sami sebi iskopaju grob, a onda su ubijeni istim alatkama koje su koristili da iskopaju grob. Ubijali su koga su htijeli bez ikakvog razloga, jer su sve bili civili, pošto nije bilo nikakvih naoružanih formacija osim njih. Poslije toga tjednima su pljačkali kuće i palili one koje su ostale”.

Epilog-od 370 Hrvata sela Briševa, danas ih tamo živi, bolje reći životari četvoro. Dobro ste pročitali. A to je samo jedno krajiško selo. Doduše za njega ne zna Dragan Čović, jer nije došao ni na 25 godina obilježavanja stradanja Briševljana. Zato dolazi uredno na obilježavanje neustavnog 9. jaunara i na skupštinu entiteta, koji mu je sunarodnike toliko temeljno počistio sa svoga tla da su manji od manjine i statističke greške.

Republika Srpska, brojke i slova

I da li je to taj “ponosni entitet“ u čije ime je samo u gradu Prijedoru pobijeno preko 150 Hrvata, u čije ime je ubijen predsjednik općinskog HDZ-a Silvije Sarić te 1992. godine? Možda bi pokojni Silvije danas bio na tvom mjestu, Dragane, i govorio pametnije stvari od tvojih nebuloza?!

I na stranu sad, mada nikad nije na stranu, genocid nad Bošnjacima i trajno uniženje i sramota koju je Srbima napravila ta i takva Republika Srpska. Pravo je pitanje da li je to komad zemlje na koji treba biti ponosan, kako reče Dragan Čović, zbog trajnog protjerivanja desetina hiljada Hrvata?

U Banjaluci je od bezmalo 30 hiljada Hrvata ostalo njih 5 hiljada. U Derventi od 22 hiljade, njih tek nešto više od 2 hiljade. U Prijedoru krvavom od preko 6 hiljada, ostade oko 1,5 hiljada. U Modriči od preko 8 hiljada njih oko 1,5 hiljada je preostalo. U Bosanskom Brodu, od 14 hiljada Hrvata predratnih, njih tek nešto više od 3 hiljade danas tamo živi.

Pa nemoguće da su se svi iselili zbog promaje i lošeg vremena?

Nemoguće da ih nema, samo zato što im se nije sviđao život u tom i takvom “ponosnom RS-u“. Jedna jedina istina-protjerani su, teritorija je etnički očišćena, da se nikada više ti ljudi ne vrate, da nikad više ne žive tu, da taj entitet, kao što i jeste bude jedino, isključivo i ekskluzivno srpska zemlja i to zemlja srpskih ultranacionalista u kojoj će se jedino oni osjećati komotno.

I naravno sa njima Dragan Čović, koji dođe u posjetu na sat, nalupa se gluposti, a bez da pita kako živi ono nešto povratnika i ode dalje.

Bliznakinja Republike Srpske kao najljepši san

“Toliko ste emocija iznijeli sada ovdje da vam na tome svi mogu zavidjeti”, zaključio je na koncu sramnog govora Dragan Čović. Pa normalno kad je njemu Republika Srpska vlažni san. Kad je njemu to uzor dok mašta o trećem entitetu, poravnantom i anuliranom od svakog drugog ljudskog bića, osim od etničkog Hrvata. Bilo bi to ogledalo ovakve Republike Srpske, sestra bliznakinja, Herceg-Bosna Drugi Dio ili kako god hoćete, u kojoj su drugi i drugačiji samo sjenke, nekakvi jednocifreni brojevi, koji se omaknu tu i tamo ponekom statističaru.

E zato aplaudira Čović Dodiku i njegovim satelitima i njihovoj ideologiji, jer je sva izvornost njegovog razmišljanja uperena jedino ka stvaranju iste takve kreacije na zapadu Hercegovine.

Budimo do kraja jasni i otvoreni, pregovori u Neumu, ovi posljednji su, zapravo, otvaranje jednog puta na čijem kraju bi se ukazala izmaštana Herceg-Bosna Drugi Dio, a što je fundamnetalni cilj Dragana Čovića i njegovh HDZ jastrebova.

Izborni zakon i njegove izmjene, samo su uvertira u ono što bi se nekad pojavilo na obzorju. Da nije tako, zar mislite da bi Čović toliko hvalio tvorevinu koja mu je na ovaj ili onaj način istrijebila i desetkovala sunarodnike? I nije mu ovo prvu put, naprotiv, tek je trešnja na zločinačkoj torti.

A ubijeni dječak Ervin Matanović? A ubijene stotine i stotine Hrvata? Kako se njihove kosti uklapaju u “očuvanu Republiku Srpsku“. To već morate pitati Dragana Čovića, toliko duguje mrtvima.

(Antena M, Foto: Privatna arhiva)