“Dodik je u pravu kad kaže da smjenom Đukanovića posao nije završen. Zapravo nakon litijaške kontrarevolucije i smjene Đukanovića, posao na stvaranju srpske Crne Gore tek je počeo. Nemojte se čuditi kad vam se Podgorica pretvori u Banjaluku u kojoj ljudi četveronoške hodaju pored hramova Crkve Srbije.“

Prije no što ode na sastanak sa ratnim zločincem Vladimirom Putinom u Moskvu, Dodik se zaputio u Podgoricu da provjeri stanje, kako se to iz Banjaluke kaže, Južne Republike Srpske. Jer, kad se predsjednik opštine Nikšić može družiti sa gradonačelnikom Banjaluke Stanivukovićem, nije ni Dodik crno ispod nokata pa da i on ne učvrsti srpsko-srpsko prijateljstvo.

Povod za Dodikovo gostovanje u Crnoj Gori, bila je proslava krsne slave ( a što bi drugo) Nove srpske demokratije (NSD) Andrije Mandića. Nije propustio Dodik da pohvali slavljenika Mandića za njegovu „dugoročnu borbu za prava srpskog naroda u Crnoj Gori“, pa je onda potegao i težu i konkretniju retoričku artiljeriju:

„Treba da se sklone svi oni koji ne žele da vide rezultate te borbe i ne treba prihvatiti da neko drugi određuje na koji način ćete ovdje organizovati život. Podržavam Andriju Mandića i njegove napore i vjerujem da će ostvariti nesumnjivo dobar rezultat. Biću veoma srećan što sam dio toga svesrpskog uspjeha“, poručio je Dodik.

Da prevedem, Dodik kaže da je u redu što je sklonjen Đukanović prosrpskim glasovima i da je “Evropa sad“ samo prelazna, da ne kažem prolazna faza, takoreći put ili bolje reći puteljak i plitak potok koji treba pregaziti kako bi se konačno vaspostavio srpski svet u svom punom kapacitetu i sjaju. Isto tako, nije u redu da sad neko vrda kojekakvim proevropskim pričama, kad se zna da je baza glasala za majčicu Rusiju i Srbiju vrlu.

Dobro, vidim da se neki bune na Dodikovu retoriku, kako tepaju njegovom mumlanju, ali suštinski Dodik govori iskreno šta god mu padne na pamet i ne krije ništa jer i što bi. Kad iza njega stoji posredno američka i neposredno ruska diplomatija, može kako hoće, pa i bez celofana izmet namjera slati u javnost. I može to raditi Dodik, što mu je najvažnije, nekažnjeno. Jer ga nema ko kazniti, a to vrlo dobro, odlično on zna, kad se aktivno petlja u unutrašnje stvari Crne Gore i kad daje oprobani recept Mandiću za pročetničku dominaciju.

Na koncu, Dodik indirektno aludira na izbore zakazane za 11. jun i napominje vaskoliko serbsko pučanstvo zajedno sa korisnim građanskim idiotima da je upravo Mandić dao puni izborni kapacitet Jakovu Milatoviću i da je prosrpska predizborna baza ta koja je postavila Jakova u fotelju prvog čovjeka Crne Gore, te da će shodno tome Jakov biti i zamijenjen (sad ili nekad) ako ne bude poštovao volju baze. A volja baze se do imbecilnosti podudara sa voljom Milorada Dodika, koliko god osjetljive dušice u svojim balonima mislile da to nije tako.

S tim u vezi, glas upozorenja je stigao i do Jakova Milatovića, koji je brže bolje pozvao Vučića ili bilo koga iz rukovodstva Srbije na svoju krunidbu, pardon, inauguraciju. Jednako tako Milatović nije pozvao (još uvijek) nikoga iz državnog rukovodstva međunarodno priznatog Kosova. Kažem, možda bi on i ugostio Vjosu Osmani, predsjednicu Kosova, ali se nezgodno zamjeriti Dodikovoj, pardon, Mandićevoj bazi. Kad smo kod poteza odobrovoljavanja srpske baze, Jakov Milatović je kazao kako ne zna hoće li ove godine u Srebrenicu (čitaj nije mu uputno), a onda je sa Spajićem prespavao poziv tradicionalno neobaviještenih građana Srbije koji su ih pozvali (smijeh) da se pridruže opozicionim protestima u Beogradu. Opet iz istog razloga-ne možeš se zamjeriti poslodavcu i glasačkoj bazi, a najgore im se zamjeriti odjednom, shvatio je to i Milatović.

Pa tako u ovoj konstelaciji snaga, ispade Dodik glas onih koji nemaju oraha u džepovima, što je paradoks za čovjeka koji živi sa orasima u džepovima.

E sad, kako će ono malo građanske Crne Gore reagovati na Dodikov proglas o konačnom uspostavljanju srpske hegemonije u Crnoj Gori? Nemojte mi zamjeriti, ali mislim da će uz dojč odmahnuti rukom i pohvaliti Spajića što im je povećao plate izdvajanjem-iz njihovih plata. Imaju oni “prečeg“ posla, a to je ili dodatno usitnjavanje političkog sitniša ili stvaranje letećih pošto-poto koalicija koje su navodno suverenističke, a suštinski su pojasevi za spašavanje iz broda koji je već odavno potonuo.

Sa druge ili bolje sa reći prve strane, Dodik i Dodikovi, Mandić i Mandićevi i svi ostali pregaoci srpskog sveta ne spavaju. I ne da ne spavaju nego rade sve u 16 i planiraju Srpsku pravoslavnu gimnaziju u Podgorici; i ne da je planiraju nego su joj udarili kamen-temeljac. Za dozvole, saglasnosti-one građevinske i pedagoške, to ćemo lako u hodu, jer može vlast kako hoće. Za pare, to nema problema, Dritan je osigurao 900 hiljada eura narodnih para za vjerske institucije, pa to građani časte od svojih usta i Crkvu Srbije. Jer što i ne bi, kad im je donijela osvježenje, dok npr. osnovne škole nema u podgoričkoj Ibrčevini, a ostale škole većinom izgledaju, pa nedostojne imena škole. Zato će ova pravoslavna pa još i gimnazija biti raskoš. U njoj će se inače izučavati, a šta bi drugo do li srpska istorija, srpski jezik i ćirilica i biće jedan od ugaonih kamenova kojim će se određivati budućnost Crne Gore. Jer od djece i (ne)obrazovnog sistema kreće sve. Znaju to vrlo dobro i Joanikije i ostali oci Crkve Srbije. Taj isti ugaoni kamen je, nemojte zaboraviti, postavio Dritan Abazović potpisivanjem sramnog i izdajničkog Temeljnog ugovora za Crkvom Srbije.

I onda više ne zvuče toliko smiješno riječi diktatora iz RS-a, Milorada Dodika, kada kaže da smjenom Đukanovića nije završen posao.

Zapravo nakon litijaške kontrarevolucije i smjene Đukanovića, posao na stvaranju srpske Crne Gore tek je počeo. A osjetiće ga na svojoj koži građani baš Crne Gore, iskreni antifašisti, borci za ljudska prava i slobodu govora, objektivni novinari, umjetnici koji misle svojom glavom…nastavi niz.

I nemojte se previše čuditi kad vam se Podgorica konačno pretvori u Banjaluku u kojoj ljudi četveronoške hodaju pored silnih hramova Crkve Srbije. Ljetos kad sam prijateljici u Podgorici govorio da će dobiti otvorene svetosavske škole, smijala se u nevjerici. Sad je samo u nevjerici i ništa joj nije smiješno.

(CDM, foto: Autonomija)