Zamislite ovo: 7. juna 1944. godine, dan nakon savezničkog iskrcavanja u Normandiji, premijer jedne neutralne ili okupirane teritorije šalje Hitleru telegram saučešća. “Primio sam s neizmjernom tugom vijest o pogibiji vaših vojnika na obali Normandije. U ovim teškim trenucima, suosjećamo s njemačkim narodom i Vermahtom.”

Zvuči kao groteskna fikcija? Danas više nije.

Jer upravo to, samo u savremenom ključu, uradio je Milorad Dodik, predsjednik entiteta Republika Srpska i profesionalni bjegunac od zakona. Uputio je ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu telegram saučešća povodom napada u Brjanskoj i Kurskoj oblasti, u kojem izražava tugu zbog pogibije i ranjavanja ljudi, te materijalne štete na ratnim letjelicama. Telegram se odnosi na napad u kojem su Ukrajinci, koristeći bespilotne letjelice – dronove, uništili više od 40 ruskih vojnih aviona, uključujući teško zamjenjive bombardere tipa TU-95 i TU-22.

I, pazite sad, sve ukazuje na to da su dronovi lansirani iz civilnih kamiona, koji su dovezeni pravo u unutrašnjost Rusije. Ovaj nevjerovatan obavještajni i logistički podvig predstavlja možda najdublji prodor ukrajinske vojske na teritoriju Ruske Federacije od početka agresije. Prema svjedočenjima ruskih civila, kamioni su neopaženo dovedeni u blizinu vojnih baza, a iz njih su poletjeli FPV dronovi koji su precizno gađali ciljeve – i uništili doslovno ono najvrednije što ruska avijacija posjeduje.

Ovo nije običan udar. Ovo je poniženje. Napad u srcu Rusije. Ruski Perl Harbor, kako rekoše analitičari. Obeščašćenje Putinovog aparata moći. I da, katastrofalni promašaj ruske obavještajne službe. Jer ako nisi u stanju uočiti kamione u blizini strateških baza, možda nisi više vojna sila, nego šarada od nje.

Trenutno su zabilježeni sabotažni napadi širom Rusije – od Murmanska na sjeveru do Irkutska na istoku. O razmjerama ćemo tek čuti ovih dana. Uništavaju se mostovi, skladišta, komandni centri. Ukrajina vodi rat 21. vijeka – sa improvizacijom, tehnologijom i hrabrošću. A Rusija? Rusija vodi rat 19. vijeka – sa fax uređajima, pijanim zastavnicima i telegramima. Uz nju, sa ljubavlju, ide Milorad Dodik.

On, kao i uvijek, prednjači u sluganstvu. Telegram saučešća Putinu nije samo diplomatska gesta – to je moralni kolaps. To je, kako bi rekla pokojna civilizacija, pljuvanje na sve nevine žrtve koje su stradale od ruskih bombi koje su polijetale upravo iz tih baza koje su sada u ruševinama.

Jer svaka uništena letjelica, svaka pogođena pista, svaka srušena rampa – znači jedan napad manje na ukrajinske bolnice, škole, dječije domove. I zato se ne može i ne smije tugovati zbog vojne opreme agresora. Osim ako agresora ne vidiš kao brata, kao spasitelja, kao gazdu.

I tu se vraćamo na Dodika. Nije on ovo uradio slučajno. Ovo je izrazito ideološki čin. Jer Dodik ne priznaje Ukrajinu. On, zapravo, priznaje samo Putina. On ne vidi u ukrajinskim vojnicima branitelje, već naciste. On ne vidi u bombardovanom Harkivu tragediju, već stratešku pobjedu Rusije. I zato mu je sasvim logično da napiše saučešće. Jer, za njega, tragedija je kad izgori TU-95, a ne kad umre dijete u Odesi.

I što je najstrašnije – nije sam. Da nije one šarade zvane evropski put, da nije EU fondova i ambasadorskih poljubaca, 90 odsto “srpskog sveta” bi već proglasilo dan žalosti za ruskim bombarderima. U Crnoj Gori bi manastiri služili parastose za TU-95. U Srbiji bi Vučić izjavio da mu je “srce slomljeno zbog pada slavne letjelice”. A po RS-u bi djeca crtala MiG-ove u bojankama uz himnu “Oj, svijetla mašino iz Voronježa”.

Licemjerje je jedina stvar koja ih sprječava da to i urade. I zato Dodik – kako mu i dolikuje – iskače iz tog mora šutnje i postaje najglasniji tugujući janičar. Jer ne boji se on da pokaže kome pripada. On se time ponosi.

Dok Ukrajinci precizno gađaju ruske vojne objekte i pri tome smanjuju broj lansirnih platformi za krstareće rakete koje ubijaju civile, Dodik tuguje nad olupinama tih istih zločinačkih letjelica. I to je suština ove priče. Kad okupator plače, kolonijalni sluga pjeva tužbalice.

Neki će reći da nije primjereno praviti sprdnju od smrti. Ali hajde da budemo jasni: smrt okupatora koji nosi uništenje, nije ista kao smrt djeteta koje to uništenje prima. Kako u Ukrajini, tako i u Gazi. Kad neko tuguje zbog uništene mašine smrti, onda tuguje za mogućnošću da se zločin ponovi. To više nije tuga – to je saučesništvo.

A saučesništvo u zločinu, ma koliko bilo obučeno u diplomatski kostim, ostaje – saučesništvo.

I zato nećemo oprostiti telegrame. Nećemo zaboraviti ko je koga zvao bratom dok su padale bombe na bolnice. Nećemo zaboraviti ko je oplakivao TU-95, dok je Ukrajina sahranjivala djecu.

Uostalom, nek se zna: nije šala kad se sluga pokloni krvniku. To je najtužniji dio našeg savremenog poraza.

(CdM, foto: lična arhiva)