“I šta kaže, ja sam antifašista, ali ne bih zauzimao stranu u ratu između Ukrajine i Rusije?! Što bi rekao moj djed Čedo, nisi ti sinak antifašista, ti si domobran. Tako se to zove!”

Napisao je ovo prvopotpisani autor ove kolumne Dragan Bursać nekidan na Tviteru. Prethodno smo o tome razgovarali uživo, na čardi pored Dunava u Novom Sadu.

Ante Tomić je u svojoj kolumni takođe pucao u sridu:

“Od takvih šupaka gori su samo lijeni i glupi ljevičari koji onako, bez veze, iz navike, navijaju za Ruse, ne shvaćajući da izdaju načelo, važnije od ijednoga drugog, da ljevica uvijek, bez iznimke, mora biti na strani slabih, izrabljivanih, obespravljenih, napadnutih”.

I Slavoj Žižek je u eseju objavljenom u Guardianu napisao: “Danas se ne može biti ljevičar i ne stati nedvosmisleno iza Ukrajine. Biti ljevičar koji ‘pokazuje razumijevanje’ za Rusiju isto je kao biti jedan od onih ljevičara koji su, prije nego što je Njemačka napala Sovjetski Savez, ozbiljno shvatili njemačku ‘antiimperijalističku’ retoriku usmjerenu prema Ujedinjenom Kraljevstvu i zagovarali neutralnost u ratu Njemačke protiv Francuske i Velike Britanije.”

I da, Žižek je primijetio da sada nije vreme za pacifizam. Te da “dezorijentacija izazvana ukrajinskim ratom proizvodi čudna prijateljstva poput Henrija Kisindžera i Noama Čomskog”.

Nedavno je drugopotpisani autor ove kolumne Dinko Gruhonjić na jednom regionalnom skupu u Zagrebu izjavio da ukoliko Rusija pobijedi u ratu u Ukrajini, to će značiti “kraj civilizacije” i dodao da svijet ne smije da koristi kao izgovor za nedovoljnu pomoć Ukrajini to što Putin prijeti atomskom bombom.

“Da li nas Putinova prijetnja atomskom bombom abolira? Da li to znači da treba da ga pustimo da ubija, jer će baciti atomsku bombu? Ja se izvinjavam, ali ja ne želim živjeti u svijetu u kojem će Putin pobijediti. Potpuno mi je svejedno hoće li biti atomske bombe ili neće. Ako je to izbor: atomska bomba ili pobjeda Putina-Hitlera, ja nemam nikakvih dilema: atomska bomba”, rekao je.

Na te riječi, pola sale je skočilo na noge i aplaudiralo, a druga polovina je ostala da sjedi, “u šoku”.

Oni koji su ostali sjediti su zapravo “dosljedni mirovnjaci”.

Šta uopšte znači biti “mirovnjak” u momentu kada Putinovi koljači do temelja zatiru ukrajinske gradove?

Vraćamo se na početak: “Što bi rekao moj djed Čedo, nisi ti sinak antifašista, ti si domobran. Tako se to zove!”

Antifašizam nije mirovnjački pokret

Stvar je prosta: antifašistički pokret nije nikakav mirovnjački pokret. Antifašizam je djelatan i borben, sve ostalo su domobranski izgovori.

Ista je stvar i sa pacifizmom. Reći da si “mirovnjak” i “pacifista” i “neopredijeljen” u ratu u Ukrajini je na nivou izjava kandidatkinja za miss: “Ja sam za mir u svijetu”. Okej, i mi smo, ali šta ćeš kad ti dođu s puškom pred kuću, kao Putin u Mariupolju ili Mladić u Sarajevu, s očiglednom namjerom da ti zatru sjeme i spale te u živoj lomači? Reći ćeš: nemojte mene, ja sam pacifista, mirovnjak i kandidat za mister univerzuma? Ne biva. Pacifizam seže tačno do tog momenta kad ti neko dođe s puškom pred kuću. A onda je: ili oni ili mi. Bolje mi nego oni. Pogotovo ako smo “mi” na pravoj strani istorije. 

Na onoj čardi pored Dunava s početka ove priče konstatovali smo da se osjećamo kao ljeta 1991. godine, kada smo se čudili kako to da je u Okučanima rat, a mi svega 50-ak kilometara dalje, u Banjaluci, “bezbrižno” pijemo pivu. Drugarica nam je potom rekla da su isto tako oni na Ilidži proljeća 1992. godine slušali kako je rat u Nedžarićima i kontali: “Ma, neće i kod nas!” Nema šta, slijepa nada je stvarno najlukavije Pandorino zlo.

I zaista, šta je ostalo od ljevice i antifašizma? Skoro pa ništa. Sem različitih “Če Gevara”, “Ljubo Čupić”, “petokraka” majica i kačketa. Sem brojnih Fejsbuk, Tviter, Instagram, TikTok “ratnika”, koji se osjećaju bolje kad “okače” neku “oštru misao” na društvene mreže, zadovoljno smotaju džoint, nagnu pivu, značajno podignu obrvu i otpuhnu dim. A misao oštra, prava domobranska! Dok im se preci, za koje tvrde da su bili partizani, okreću u grobu. A novofašisti im ruše spomenike po raznim mostarima…

Zaista, ne zauzeti “stranu” u ratu u Ukrajini jednako je onome kad razni evropski i regionalni “intelektualci” nisu zauzimali stranu u Bosni i Hercegovini. I kada su dopustili da Sarajevo, olimpijski grad u srcu Evrope, bude bezmalo četiri godine pod opsadom. Najdužom opsadom jednog glavnog grada u modernoj istoriji. Doduše, brojne su „konferencije“ u Evropi i regionu bile organizovane tokom te četiri godine. Uslijedile su i brojne “oštre osude”. Onako, baš prave domobranske. Sve dok onima preko okeana nije došlo iz dupeta u glavu i dok nisu shvatili jednostavnu stvar: agresor se može slomiti samo tako – vojno. Po prilici i razmjerama, kao Njemačka 1945. godine, da se koliko-toliko privede pameti. Sve ostalo je domobransko trućanje i kukavičluk koji nas vodi direktno u pakao koji upravo zjapi ispod naših nogu.

Domobranstvo: Stanje zloduha

Dabome, domobranstvo je stanje duha. Stanje zloduha. Najčešće inspirisano manjkom tog duha  i viškom straha. Domobranstvo uz sebe vodi glupost kao slijepog svjedoka. Ima u tom domobranstvu nešto, pričamo, dok gledamo Dunav sa čarde. Zavodljivo je, jer se bavi tobože višim, pacifističkim ciljevima, ali sa sigurne distance.

Ali, kakvi su to viši ciljevi dok Putinove orke ubijaju žene i djecu po Ukrajini? Kakvi su to viši ciljevi dok vežu ruke nevinim civilima i metkom u glavu ih “ovjeravaju“? O kakvom pacifizmu je riječ, dok uz džoint racionalizuješ masovne zločine tu na mapi iznad sebe? Jesi li nešto pameniji što na svaku dječiju smrt spomeneš bataljon “Azov“ ili Jemen, koji ni na karti ne možeš da nađeš?

Ne, jebena si relativizatorska, licemjerna, glupava kukavica!

Znate kako prijatelj Saša Brezar zove ove nove digitalne domobrane? Zove ih “banda na koturaljkama“. I zaista ta banda na koturaljkama koja na firmirane laptope lijepi petokraku, dok se šeta u majicama Če Gevare, nije ništa drugo do li grupa štetočina, koja je na svu sreću diljem planete beznačajna i skrenuta u neke samodovoljne, impotentne zajednice. I njihov domet i jeste nešto alternativnije od alternative. Samozadovoljno i samodopadljivo tapšanje po ramenu i “ja tebi vojvodo – ti meni serdare“ tumačenje Marksa.

A kad smo kod Marksa, Bursaćev profesor ontologike, Miodrag Živanović, prije koju deceniju reče: „Moj Bursać, ljevica ti je u krizi još od 1848.“ Smiješna je tada bila ta dosjetka. A koliko je prokleto tačna ove 2022. E sad, ove 2022. – a tu se treba vratiti na Antu Tomića – izvorne ljevičare su zamijenili ljudi koji nisu baš najoštrije olovke u pernici, zamijenili su ih poluhipsterski instant imači lijevog mišljenja, koji društvenu nauku doživljavaju kao analogiju. Znamo da je analogija najrđaviji naučni metod i zapravo mjesto gdje – nestaje naučni metod. Preciznije, kad nemaš znanja i alata, upotrijebi analogiju.

Ali ne zaboravite, oni koji su se držali naopake analogije sa srpskom vojskom u Prvom svjetskom ratu postali su četnici u Drugom. Oni koji su se držali ili pokušali držati opet naopake analogije sa SSSR-om iz Drugog svjetskog postaće domobrani u ovom klanju na samom rubu Trećeg svjetskog rata.

Pa je tako u sumanutoj analogiji domobranska banda na koturaljkama zaključila da je Putlerova, pardon Putinova Rusija nekakva alternacija SSSR-a, koja se bori protiv “zle imperijalističke Amerike“.

Na stranu sad što US of Amerika, kakva god da je, ima više izvornog socijalizma u sebi od ove Rusije, koja je onako usput budi rečeno najkapitalističkija zemlja na svijetu. Velimo, na stranu i to, nego su mogli ti, kako ih zovemo, pripejd ljevičari poslušati Putinovo obraćanje na početku agresije, gdje se onako javno, najjavnije odrekao svakog pomena socijalizma u Rusiji, nazvavši baš Ukrajinu Lenjinovim socijalističkim čedom.

I onda, opet uz Dunav, kažemo: „Ma znaš šta, oni nas zajebavaju!“

Nemoguće da si toliko glup, pa da ne znaš kako je Rusija kapitalističko-feudalni slum, zapravo velika poludivlja benzinska pumpa, koja jede, da ne kažem jebe svoje uposlenike i ulaže u oružje, kako bi zaštitila hijerarhiju oligarha. Nemoguće da ne znaš, kako je Rusija napala Ukrajinu i to čini kad god joj se prohtije – od gladomora, preko 2014. do danas. Nemoguće da ne znaš, koliki god bio debil, da granate padaju po Harkivu, a ne po Rostovu. Nemoguće da ne znaš…

Ljevičari s desne strane desničara

Dabome, riječ je o jebenim putinofilima, kojima je mozak i ideologija otišla toliko lijevo da je došla sa desne strane desničarima.

Pa da, ipak je ideologija lopta šarena i ne možeš biti staljinista, a da se ne sljubiš sa Hitlerom. A to rade pripejd ljevičari, dok pokušavaju nemušto iznadsituašenjem da kažu kako je sve relativno, pa i to na koncu da je žrtva kriva za napad asasina.

Dakle, Dunav kaže pod nama, jebeni domobrani.

I znate šta će biti zanimljivo? Biće zanimljivo kako domobrani od razvoja situacije na terenu sukcesivno žele postati partizani. Samo oni to rade po završetku rata. Oni čekaju neki kraj, pa će na kraju objasniti kako “žele dobro Ukrajini“.

Samo.

Samo hoće li biti Ukrajine i hoće li biti našeg svijeta u kome je i domobranima omogućeno da potpuno slobodno, sve sa firmiranim digitalnim alatima, glume ljevičare?

Pa to zavisi od hrabrosti i snage ukrajinske vojske i pomoći (svake moguće) koju im šaljemo. Ili ne šaljemo.

Ne znaju, ili neće da znaju ti domobranski iznadsituaši, da će hipotetičkom pobjedom ruskih orka i njihov svijet propasti. Zapravo, prvo će njihov svijet propasti, a svoje okrugle i ćoškaste stolove na kojima mudrosere o krizi diskursa će zamijeniti u boljem slučaju kmetijom na nekoj ruskoj benzinskoj pumpi. U gorem slučaju, neće ih biti.

I zato, znajte: „Smrt fašizmu, sloboda narodu“ nije grafit. To je život. Od mostarskog Partizanskog groblja gdje su življi ispod zemlje od onih iznad nje, do Luhanjska i Donjecka gdje se brani naš svijet.

Nemaš stranu, a nisi Putinova orka? Jednostavno je, ti si domobran. Vjerujte, djed Čedo, nosilac parizanske spomenice i heroj Drugog svjestkog rata, tačno je znao na šta se misli i nije mislio (samo) na Drugi svjetski rat.

Kad su u pitanju domobrani, nema analogije, to je čista empirija!

(Autonomija)