Banjaluka, grad u kojem vrijeme ne teče – ono ide unazad! Što bi rekao jedan moj poznanik: „Pola narod, pola dijagnoza“. A ja bih dodao: trećina mitomanija, trećina šizofrenija, a ostatak – portret Draže Mihailovića pod rukom priučenog patriJote u paradajz-poluvojnoj uniformi.

Jer, gdje drugo osim u Banjoj Luci možete 9. maj – Dan pobjede nad fašizmom – proslaviti noseći sliku fašističkog kolaboracioniste Draže Mihailovića? Aplauz, molim! Pa to nije ni ironija, to je koreografski performans političkog auto-kanibalizma i bolesnog revizionizms. Nije to više ni klasični revizionizam. To je multimedijalna instalacija gluposti.

Dok se širom Evrope polažu vijenci pred spomenike palim borcima protiv fašizma, u Banjoj Luci se nosi Draža. Ne spomenik Draži. Neee. Slika. Portret. Kao ikona. Kao sveti Đorđe za domaće izdajice.

I sve to u sklopu famoznog „Besmrtnog puka“. Čekajte, čekajte… šta? Kakvog crnog puka? Je li to ona Putinova PR-mutacija iz 2007. godine, kad se u Kremlju dosjetilo kako da relativizuju sve zločine Crvene armije, pa pod plaštom „porodičnog sjećanja“ i „mira“ gurnu u isti stroj vojnika Crvene armije i onog iz NKVD-a koji je silovao Poljakinje i Njemice? E pa jeste!

„Besmrtni puk“ nije nikakva spontana tradicija. To je proizvod ruske imperijalne mašinerije, marketinški pakovan pokušaj da se Drugi svjetski rat pretvori u konfekcijsku mitologiju bez mrlja i zločina. Nema tu Staljinovih čistki, nema Katynske šume, nema gulaga – samo ucvjeljena baba koja nosi dedinu sliku u centru Moskve i Vladimir Vladimirovič s kravatom do pupka.

I onda Srbi, koji imaju doktorat iz kopiranja najgorih praksi, taj isti Putinov „puk“ prisvajaju. A zašto? Pa da bi izmirili četnike i partizane! Da bi Dražu i Tita metnuli rame uz rame u isti moralni rov, kao da su zajedno branili Staljingrad, a ne da su jedni ginuli za slobodu, a drugi je prodavali Njemcima na metre kvadratne!

Zamislite paradoks: slavimo kraj fašizma uz slike ljudi koji su fašistima nosili izručivali narod i slali raporte u Berlin.

Jer, kako drugačije objasniti da neko, bilo ko, na dan kada se obilježava pobjeda nad Hitlerovom Njemačkom, ponosno paradira sa likom čovjeka čiji su saborci s njemačkim okupatorima potpisivali protokole o saradnji? Znate li šta je to? To je kao da slavite Dan žena slikom masovnog silovatelja.

Ali nije ovo slučajno. Ne, ne, prijatelji, ovdje nema ničeg spontanog. Ovo je školski primjer državne i društvene patologije. Cijela ova papazjanija ima jasan cilj – relativizacija! I to ne bilo kakva, već sistemska, sistematska, planska relativizacija. I izjednačavanje. Pod krinkom „pomirenja“.

„Pomirenja“, kažu, jer eto, sve su to bili „naši sinovi“. A kako da ne! Jedni su ginuli oslobađajući logore, drugi su ih punili. Pa da ih izmirimo. Kao da im je problem bio nedostatak zajedničke kafanske pjesme, a ne ideološka antiteza života i smrti. Kao da Sutjeska, Neretva i Kozara nisu bile poprišta borbe za slobodu, nego preteča nekog muzičkog festivala.

I sve bi to možda i prošlo da narod, kako kažu, ne voli pomirenje. A narod voli. Voli da se pomiri sa svojim krvnicima, da mu četnik ljubi dijete, a da mu nacista čuva komšiluk. Voli narod da se pravi da ne zna. Da ne vidi. Da se pravi lud. Jer gledati u istinu – boli.

A ovdje se istina godinama trpa pod šubaru, da se ne vidi. Jer ako Draža postane „antifašista“, onda ni saradnja sa nacistima više nije zločin, nego možda „nesretni nesporazum“. Ako četnici postanu „patriote“, onda partizani moraju po dijalektičkoj nužnosti biti „komunjare koje su rušile crkve“.
E to je poenta!

I tako smo došli do tačke gdje se Draža i Hitler bore za istu stvar – protiv partizanskog bezbožništva, a Dan pobjede nad fašizmom postaje Dan pobjede fašizma nad zdravim razumom i antifašizmom.

Zato, dok u Banjaluci maršira Putinov marketinški „besmrtni puk“, neka vam je jasno – nije tu riječ o pijetetu. Nije ni o sjećanju. To je performans ideološkog zombija koji, umjesto da počiva u istorijskom blatu gdje mu je i mjesto, hoda našim ulicama sa portretom izdaje u ruci. A ljudi aplaudiraju.

Jer, na kraju, Banja Luka je jedini grad na svijetu gdje Dan pobjede nad fašizmom istovremeno obilježavaju i pobjednici i poraženi.

Samo što se ne zna više ko je ko. A to je cilj. I onda poraženi-fašisti postaju pobjednici.

(Radiosarajevo.ba, foto: lična arhiva)