Povod za ovu kolumnu je još jedno sramotno negiranje zločina. Još jedna gnusna laž iz arsenala domaće historijske amnezije. Naime, u izvještaju RTRS-a, a prema tvrdnjama jednog „istoričara“ iz Prijedora – bijele trake koje su nesrpski civili bili primorani da nose 31. maja 1992. godine, nisu bile simbol progona, već navodno oznaka koju su nosile „srpske snage za međusobno raspoznavanje“.

One su po njemu bile zapravo „dio propagande“.

Zastanimo ovdje. Udahnimo.

Jer ne laže ovdje samo jedan Radaković. Laže sistem. Laže ideologija. Laže entitet koji se hrani negiranjem zločina i genocida. Laže glasilo koje je odavno napustilo svaku vezu s pojmom „javna informacija“, laže jedan navodni historičar. Laže, dakle, sve ono što i danas nastoji da od zločina napravi legendu, od žrtve krivca, i od istine — neprijatelja naroda.

Bijele trake su povijesna činjenica.

Ne „navodna“. Ne „sporna“. Ne „kontroverzna“. Ne „takozvana“. Ne „upitna“.

Bijela traka je realnost zla. Konkretna, opipljiva i krvava činjenica u historiji Evrope s kraja 20. vijeka. Jedna od onih činjenica koje razgolićuju dušu genocida i otkrivaju šta se dogodi kad mržnja dobije oružje, a ljudskost nestane iz jezika.

Zato je i pokušaj da se danas, više od tri decenije kasnije, negira postojanje bijelih traka – više od revizionizma. To je ponovno nasilje nad mrtvima. To je šamar svakom roditelju, svakom djetetu, svakom preživjelom koji zna kako izgleda kad te označe i odvoje kao stoku. Kad ti komšija pokaže prstom, a uniforma presudi.

I da, negatori zločina i genocida ne spavaju. Oni rade u smjenama.

Jedni vam brišu bijele trake iz jezika. Drugi vam brišu četničke vojvode sa slika. Treći vam brišu logore iz mapa. A četvrti vam brišu djecu iz matičnih knjiga.

Jesu li to isti ljudi? Jesu li to isti koji su nedavno u Muzeju Kozare izrezali četničkog vojvodu Radu Radića sa fotografije na kojoj stoji uz nacističkog generala i domobranskog oficira?

Jesu li to isti ljudi koji danas brane čast onih koji su narod Potkozarja tjerali pod nož? Jesu li to isti koji će sutra reći da je Tomašica bila neka „kolektivna greška u percepciji”?

Jesu.

Isti su.

Jer metod je isti – laž. Cilj je isti – zaborav. A rezultat je uvijek isti – novo nasilje.

31. maj 1992. godine.

Dan kada je Prijedor postao selekcijska stanica smrti.

Dan kada je lokalni radio glasom pozvao nesrpsko stanovništvo da stavi bijele čaršafe na prozore i bijele trake oko ruku.

Dan kada je civilna, demokratska Evropa nijemo gledala.

Dan kada je zlo dobilo traku, logor, bager, jamu i tišinu.

Zato kad čujem nekog „istoričara“ poput Radakovića da bijele trake naziva „propagandom“, želudac mi se prevrne, a oči mi potraže jednu od onih osmrtnica u Prijedoru. One osmrtnice koje nemaju sliku jer je dijete bilo premalo da se slika, a prerano ubijeno da preživi.

Sjetimo se. Jer ako zaboravimo, postajemo isti.

Sjetimo se bijelih traka.

Sjetimo se Kozarca.

Sjetimo se logora Omarska, Trnopolje, Keraterm.

Sjetimo se Tomašice – grobnice tišine i oglodane ljudske kosti.

Sjetimo se 102 ubijena prijedorska djeteta.

Sjetimo se majki koje još uvijek traže.

Sjetimo se Korićanskih stijena.

Sjetimo se svega što vi zovete „propagandnim narativom“, a što je u stvari historijski dokaz genocida.

I kad se sve to sjetimo, pa pogledamo RTRS, tu Dodikovu fabriku laži, kako piše da je „narativ o bijelim trakama“ izmišljen od bošnjačkih aktivista, e tad znamo:

To nije informacija.

To je ideološki udar.

To je drugi čin genocida – poricanje.

To je pokušaj da se ubijeni ubiju po drugi put – iz jezika, iz slika, iz knjiga, iz pamćenja.

Ali neće moći.

Jer bijele trake nisu izblijedile.

Jer su urezane u kosti naroda, u DNK grada, u zidove logora i u tlo nad jamama.

Jer svaki pokušaj da ih operete samo jače podsjeća gdje je krv tekla.

Jer dok nema spomenika ubijenoj djeci, Prijedor će ostati grad bijelih traka i osmrtnica bez lica.

A Republika Srpska, ako išta ima da pokaže svijetu, to je taj plakat: Bijela traka, mrtvo dijete i fotografija izrezanog zločinca.

To vam je historija.

To vam je istina.

To vam je poster.

I drugog nemate.

(Radio Sarajevo/foto: Autonomija)