Serijom tekstova portal „Autonomija“ vas podseća na ratne i krvave, namerno zaboravljene devedesete godine. Ponovo objavljujemo priloge iz štampanih medija iz Srbije i zemalja bivše SFRJ. Tekst „POZADINA BLOKADE: Poraz šovinista?“ objavljen je u sarajevskom listu „Nedjelja“ 8. marta 1992. godine. Autor teksta je Manojlo Tomić.
Najodgovorniji za blokadu Sarajeva i haos u BiH su SDS i Radovan Karadžić, ali odgovorni su i Predsjedništvo BiH, Alija Izetbegović, Vlada, MUP i sve nacionalne stranke. Sadašnja vlast je dokazala da se ne može dogovoriti o mirnoj, zajedničkoj državi Bosni i Hercegovini
O zbivanjima u Sarajevu i Bosni i Hercegovini do ovog trenutka (četvrtak ujutru) nema produbljenijih političkih analiza. Jedni su, vjerovatno, zatečeni događajima, drugi čekaju rasplet situacije kako bi odlučili kojoj strani će se pridružiti, treći vode mutne političko-vojne igre…
Prva ocjena događaja u Sarajevu koju, čak, žučno ne osporava ni SDS jeste da se ništa nije desilo spontano. Sve je bilo dobro isplanirano, svi detalji razrađeni, cijela akcija pripremljena i odranije orgnizovana, gotovo po identičnom scenariju koji je primenjena i odranije organizovana, gotovo po identičnom scenariju koji je primenjen i na početku rata u Hrvatskoj (sjetite se „klanja“ Marka Mlinara).
U ovom trenutku teško je ustvrditi da li je i ubistvo Nikole Gardovića inscenirano ili je rezultat već postojećih nacionalnih tenzija ili, možda, samo reakcija običnih kriminalaca i jalijaša na svadbeno šenlučenje po Baščaršiji, ali je gotovo sigurno: da se to ubistvo i nije desilo, našao bi se drugi povod za već ranije pripremljenu blokadu Sarajeva i pokušaj izazivanja građanskog rata s intervencijom JNA.
Jer, pravi povod odnosno razlog opredeljivanja SDS-a za ratnu opciju rješavanja bh. političko-državnog čvora jeste uspjeh referenduma na kojem su se građani Republike izjasnili za njenu suverenost i nezavisnost. Pokazuju to i zahtjevi SDS-a, u kojima se tek na trećem mjestu traži da se uhapse počinioci zločina na Baščaršiji, a na prvom se zahtijeva obustavljanje svih aktivnosti Predsjedništva, Skupštine, Vlade BiH za međunarodno priznanje BiH do završetka Evropske konferencije o BiH.
Iako Karadžić i dalje tvrdi da se SDS bori političkim sredstvima, više nikome (a sudeći po nekim inostranim reakcijama, ni međunarodnoj javnosti) ne može to i dokazati. SDS se, izgleda, konačno, opredijelilo za silu, ratnu, terorisitčku politiku i to svi relevantni politički faktori koji odlučuju o sudbini BiH moraju imati na umu. I zbog odnosa prema toj stranci, ali i zbog srpskog naroda BiH koji nije u većini prišao toj politici.
U normalnim, pravnim državama takve stranke, koje organizuju terorizam, ne mogu učestvovati u normalnom parlamentarnom političkom životu stavljaju se izvan zakona, ali BiH je još daleko od toga da bude država a kamoli pravna.
Sve planirano
Zašto su se Karadžić i ekipa opredijelili za pomenute metode borbe? Postoji više faktora koji su uticali na takvu odluku pa ćemo ih pokušati izložiti.
Prvi je, rekosmo, uspjeh referenduma čiji će se rezultati morati uzimati kao relevantan pokazatelj raspoloženja većine građana BiH, iako je jasno da bez dogovora svih strana nema mirnog i zadovoljavajućeg rješenja za BiH.
Izjave nekih funkcionera SDA o tome da je sudbina BiH riješena referendumom, da Evropska konferencija o njoj više nije potrebna možda su mogle iritirati čelnike SDS (kao i emitovanje snimka antisrpskog koncerta „podršci“ BiH iz Zagreba), ali one nisu nikakvo opravdanje za poduzete akcije koje su, da ponovimo, odranije bile pripremljene.
Postoje i unutarstranački razlozi za ovakvo opredjeljivanje SDS-a. U pojedinim sredinama, posebno u Bosanskoj krajini, neki čelnici ove stranke ne pristaju ni na kakvu cjelovitu, pa makar i kantoniziranu BiH, na šta je Karadžić u Lisabonu, navodno, pristao ispavši u svojoj stranci maltene „golub“, što je doista smiješno i pomisliti.
Kako su se ti „jastrebovi“ počeli otimati Karadžiću, centrala SDS-a je, očito, odlučila da pokaže zube, i to baš u Sarajevu. Naime „zube“ nije imalo smisla pokazivati u onim sredinama gdje su Srbi u većini (Trebinje, Banjaluka, Bos. Gradiška) i gdje SDS već odavno, još od izbora, provodi politiku sile i terorisanja drugih.
Trebalo je to učiniti baš u Sarajevu, gradu koji je sinonim međunacionalne tolerancije i izazivanjem sukoba između različitih nacionalnih grupacija dokazati da one više ne mogu živjeti zajedno. To je direktno priznao i sam Karadžić koji je na TV Sarajevo, u utorak uveče, rekao: „Mi smo bili za dogovor, ali bojim se da ne možemo jedni s drugima da živimo“.
Sarajevo, lakmus-papir
Sva ova zbivanja zato treba posmatrati u svjetlu činjenice da režimi u Beogradu i Zagrebu već duže vrijeme provode takvu politiku i da im je BiH, zbog toga što ona negira tu njihovu tezu da je zajednički život nemoguć – trn u oku.
I na susretu u Gracu koji je održan prošle sedmice, Karadžić, Koljević, Manolić i Lerotić razgovarali su o podjeli BiH kao o uvodu o konačnom rješavanju srpsko-hrvatskih odnosa. Na tom sastanku pominjano je i preseljavanje naroda i čak predlagana konkretna preseljavanja. (Obrovac-Konavle). Trebalo je, dakle, Sarajlijama pokazati da ne mogu više živjeti zajedno i tako obezbjediti psihološke pretpostavke za podjelu Bosne. Konkretna realizacija poslije bi išla lako, stvorile bi se etničke krajine i izvršila razmjena stanovništva. Dakako da je ovaj plan sulud, ali o njemu raspravljaju najviši srpski i hrvatski rukovodioci.
Sarajevo je izabrano i zbog svog značaja za cijelu Republiku. Mnogi dijelovi BiH su i do sada bili okupirani i pod kontrolom paravojnih formacija, ali dok je Sarajevo bilo slobodno i neblokirano situacija u cijeloj Republici bila je pod kakvom-takvom kontrolom. Kada je buknulo Sarajevo, planula je gotovo cijela BiH, što dokazuju sukobi, barikade i napetosti u raznim dijelovima Republike.
Smiri li se Sarajevo, a takvih nada ima, to će imati pozitivnih uticaja na smirivanje u cijeloj Bosni i Hercegovini.
Sarajevo je izabrano i zbog toga što još uvijek postoje snage koje se protive dolasku plavih šljemova u Jugoslaviju, kako u Zagrebu, tako i među srpskim snagama u Krajini (Babić), s kojima je Karadžićeva politika oduvijek bila u dobrim odnosima, bez obzira na Babićev sukob s Miloševićem. Tim snagama odgovarao bi haos u BiH koji bi, eventualno, spriječio dolazak plavih šljemova, a posebno haos u Sarajevu, gdje treba da bude stacionirana komanda mirovnih snaga.
Raspad države
Blokada Sarajeva i dovođenje BiH pred građanski rat ne može se sagledavati samo u kontekstu politike SDS-a. Ova zbivanja razgolitila su niz činjenica o stanju bh. države, njenoj neorganizovanosti, o politici mnogih stranaka, stranačkom naoružavanju i formiranju stranačkih vojski, o (ne)organizovanosti i (ne)jedinstvenosti MUP-a, o odnosu JNA prema BiH, dakle niz činjenica koje smo uglavnom naslućivali a koje su sada pokazale u kakvoj se (jadnoj) situaciji BiH nalazi.
Osim SDS-a za blokadu Sarajeva je najodgovornija država BiH odnosno njena administracija, dakle Predsjedništvo, Vlada i MUP. Znalo se da su dani referenduma, zbog poznate političke podijeljenosti u Republici, rizični sa bezbjedonosne tačke gledišta. MUP je tvrdio da svima garantuje bezbjednost tih dana a glasači su, tek što su se vratili sa glasačkih mjesta, čuli za blokadu glavnog grada BiH.
Zbog toga što se ta blokada desila, zbog toga što je MUP nije onemogućio, u svakoj normalnoj državi čelnici ministarstva unutrašnjih poslova bili bi hitno smijenjeni. Pogotovo što ima nekih pojedinosti da su neki od njih direktno organizovali opsadu i blokadu Sarajeva pa i da su među ljudima na barikadama bili i neki pripadnici MUP-a. Međutim, u Sarajevu propagadni štabovi i dalje šire bajku o jedinstvu MUP-a i o ljubavi njegovih čelnika.
Njihovu (ne)sposobnost niko ne pominje! Naravno, niko nije mogao da smijeni čelnike jednog ministarstva kad ni sama Vlada nije praktično funkcionisala. Oglasila se tek jednim mlakim saopštenjem. Štaviše, neki članovi Vlade bili su u kriznim štabovima svojih stranaka i direktno doprinosili haosu u Sarajevu i ugrožavanju mira i bezbjednosti građana BiH. Neki od njih su, istina, učestvovali u radu proširene sjednice Predsjedništva SRBiH, ali većina je bila u ratnim štabovima svojih stranaka.
Skupština SRBiH, kojoj bi oni sada morali položiti račune, zapravo nije funkcionisala iako je trebalo hitno sazvati vanredno zasjedanje parlamenta zbog situacije u Republici.
To je, naravno, bilo nemoguće ˝jer je njen predsjednik zajedno sa Karadžićem i Koljevićem bio u Beogradu kada je blokada započela (samo naivni mogu povjerovati da je to slučajno. Zbog toga bi srpski narod trebalo da razmisli o tome: čelnici SDS-a koji huškaju taj narod u rat sve to posmatraju izvan BiH. Vile na Dedinju, sami su to priznali, mogu dobiti kada hoće.)
Državni organi su već od prvog dana frke u Sarajevu praktično bili u raspadu. Pokazalo se da su bili u pravu oni koji su tvrdili da nacionalne stranke, politički nepomirljive, ne mogu napraviti zajedničku državu BiH. Umjesto da djeluju državni organi i štite sve građane, djelovale su samo nacionalne stranke i „štitile“ svoje pripadnike. Oni građani koji ne žive u etnički relativno homogenim naseljima bili su prepušteni sami sebi, strahu, panici, dezinformacijama…

SVIJET O NAMA: UNAPRIJED PRIPREMLJEN SCENARIO
VOREN ZIMERMAN, ambasador SAD: VLADA SAD oštro osuđuje akcije članova SDS, koji su blokirali Sarajevo i tako zarobili cjelokupno stanovništvo grada, kao i stotine stranih posmatrača i novinara. Ovaj čin sile koji se kosi sa demokratskom praksom i sa pravdom ljudi Bosne i Hercegovine da odluče o svojoj budućnosti bez zastrašivanja i nasilja. Odgovorni za izazivanje i ohrabrivanje nasilja radi cijepanja Bosne i Hercegovine suočiće se sa međunarodnom osudom.
„STAMPA“: Odmah je bilo jasno da su barikade dio detaljnog i unaprijed pripremljenog scenarija, a dokaz za to je da su ljudi na barikadama održavali radio-vezu i dobijali nove automatske puške.
„KORIJERA DELA SERA“: Bosna i njeni rukovodioci, ali prije svega muslimansko stanovništvo, plaćaju visoku cijenu zbog lakoće kojom su ignorisali zahtjeve srpskog stanovništva i proglašenje njihove republike u BiH.
„LIBR BELŽIK“: Od početka jugoslovenske krize BiH je bila pošteđena onoga što se dešavalo u Sloveniji i Hrvatskoj. Tužna ironija sudbine htjela je da Evropska zajednica na posredan način podstakne požar u BiH, uslovljavajući priznanje te republike održavanjem referenduma o nezavisnosti.
NJUJORK TAJMS: SRBI koji čine trećinu stanovništva u BiH nisu zadovoljni rezultatima referenduma, i to je poruka Muslimanima i Hrvatima. Odlaskom Slovenije i Hrvatske, Muslimani i Hrvati u BiH strahuju od mogućnosti da ostanu u onom što bi bila krnja Jugoslavija u kojoj bi dominirali Srbi. S druge strane, Srbi iz BiH ne žele da budu odsječeni od Srbije međunarodnom granicom i tvrde da druge dvije nacije forsiraju nezavisnost upotrebljavajući „tiraniju većine“. Eksplozija međuetničkih sukoba predstavlja najgori košmar za svakoga u republici koja ima tužnu istoriju nasilja, uključujući strahote za vrijeme građanskog rata 1941-1945 godine.
„TORONTO STAR“: Militantni Srbi su pod pritiskom vlasti, ali i dobro organizovanih studenata, napustili glavni grad BiH.
FRANS PRESS: Bosni prijeti građanski rat, poslije krvavih sukoba do kojih je došlo u proteklih 24 sata u Sarajevu između Srba, s jedne, i Muslimana i Hrvata, s druge strane, i riješenosti srpske zajednice da zaustavi proces osamostaljivanja BiH. Prema izjavi jednog visokog funkcionera koji je želio da ostane anoniman u incidentima do kojih je došlo u glavnom gradu republike u noći između nedjelje i ponedeljka bilo je 12 poginulih.
„LIDOVE NOVINI“: Događaji se u BiH odvijaju po scenariju koji je isti kao u Hrvatskoj: najprije naoružavaju stanovništvo, potom stvaraju manje srpske oblasti, njihovo objedinjavanje i proglašavanje autonomije, a na kraju tu je Srpska republika Bosna i Hercegovina.
„STANDARD“: Događaji u BiH mogu se porediti sa dugogodišnjim građanskim ratom u Libanu, jer ono što je za Hafeza el Asada san o velikoj Siriji, to je za Miloševića ideja o velikoj Srbiji, iako se zvanično govori o trećoj Jugoslaviji. Srbija treba da se ponaša razborito i obuzda ekstremiste među bosanskim Srbima, kao što je učinila sa Milanom Babićem u Kninskoj Krajini. To je jedini način da se spriječi nastajanje Libana na Balkanu.
„IZVJESTIJA“: Barikade na sarajevskim ulicama su dramatični događaji poslije kojih može eksplodirati krhko primirje u Jugoslaviji.
„PRAVDA“: Situacija u Bosni i Hercegovini je pokazala na grandiozan raskol među muslimanskim, hrvatskim i srpskim partijama koji može imati nesagledive posledice.
„DUMA“: Sarajevo je od ponedeljka drugi Bejrut. Scenario za sprečavanje nezavisnosti republike već se primenjuje. Ubistvo na Baščaršiji poslužilo je kao očekivani signal za sprovođenje odavno pripremljenog pokušaja državnog prevrata.-
„MOND“: Krvavi neredi u Sarajevu upozorenje su i Evropskoj zajednici da nije pronašla efikasan lijek za jugoslovensku boljku.

U svemu tome je nezavidnu ulogu, nažalost, odigrao predsjednik predsjedništva Alija Izetbegović. Prvog dana, u ponedeljak, uopšte se nije obratio bh. građanima, u utorak uveče, u Yutelu kada je bilo najkritičnije, oglasio se isključivo kao vođa Muslimana i to, moglo bi se reći, dosta radikalno i militantno.
Prema nekim informacijama, Izetbegović je u ponedeljak nastojao da utiče na militantnu struju u SDA i na „zelene beretke“ da ne idu u direktan obračun, te vodio i pregovore s JNA da se ona direktno miješa. Međutim, izgleda da je i sam podlegao nekim dezinformacijama pa je u utorak veče gotovo pozvao na obračun, stajući gotovo rame uz rame Karadžiću.
Ova zbivanja u Sarajevu su, inače, presudno uticala na dalju homogenizaciju Muslimana, pa i na njihovu militarizaciju i radikalizaciju. „Zelene beretke“, su očito, veoma dobro organizovano i naoružane i sada su važan faktor na bh. političkoj sceni, s kojim će svi morati računati.
Uloga JNA
Raspad države nisu, ipak, nadoknadile stranke, niti su to mogle. One su donijele samo veći haos i nesigurnost među građanima. Sva je sreća, mada ne treba bježati od istine da su međunacionalni odnosi u Sarajevu i BiH sada ozbiljno poljuljani, da sami građani ipak nastoje da sačuvaju mir i zajedništvo. I neki mediji u tome imaju značajnu ulogu. Mnogi shvaćaju da sukobi u BiH nikome ne mogu donijeti ništa dobroga, mada je sada puno više i onih koji prihvataju radikalne opcije svojih nacionalnih stranaka.
U svemu ovom vidnu ulogu je imala i JNA, odnosno komandant Druge vojne oblasti general-pukovnik Milutin Kukanjac, posebno u utorak uveče kada je nagovorio Izetbegovića i Karadžića da pristanu na zajedničke vojno-policijske patrole, skidanje barikada.
Postoje, inače, različite ocjene ponašanja JNA u ovim zbivanjima. HDZ, koji se praktično nije oglašavao (mnogi to dovode u vezu sa dogovorima u Gracu i tumače apstinencijom Hrvata dok se Srbi i Muslimani u BiH ne razračunaju), sada protestuje zbog mješanja Armije.
Mnogi građani, ipak, smatraju da je njena uloga bila presudna. Armiji objektivno odgovara ovakav razvoj događaja jer iz njega proizilazi jasna poruka: „Sada su se svi mogli uvjeriti da BiH bez JNA ne može, da samo ona može obezbijediti kakav-takav mir, da je ona na kraju bosanska, da se nije opredijelila ni za jednu nacionalnu stranu“.
Tu njenu ulogu, naravno, treba relativizirati. Neosporno je da se JNA korektno ponašala u ovim događajima, da nije stala ni na jednu stranu (mada postoje indicije da oružje srpskih paravojnih jedinica potiče iz njenih izvora), ali ona tek treba da dokaže da je bh. Armija, da prihvata sva politička rješenja o sudbini BiH, da to pokaže i svojim sastavom, posebno nacionalnom strukturom komandnog sastava.
Pitanje opstanka JNA u BiH, a to znači i sudbinu BiH kao nezavisne države, može se mirno riješiti slično kao u Makedoniji, tako da i vuk bude sit i ovce na broju, ali i jedna, i druga, i treća, i četvrta strana treba da još daju dokaze vlastite dobronamjeranosti i političke mudrosti.
U Sarajevu ovih dana nije bilo razaranja pa ni, s obzirom na željene ciljeve i postignute netrpeljivosti, previše žrtava. Mirotvorne akcije građana poslije popuštanja najvećih napetosti daju nadu da bi mir u Sarajevu, a to umnogome znači i u BiH, mogao biti sačuvan.
Da će to zaista biti tako, u ovom trenutku ne postoje nikakve garancije. Puno je još nepoznanica, puno je raznih stranačkih vojski, puno je naoružanog svijeta, postoji i veliko nepovjerenje među ljudima, među narodima, nepoznanica je i ponašanje General-štaba JNA, srbijanskog i hrvatskog režima (mada se ono može pretpostaviti), ali izgleda da nacionalističke i šovinističke vođe još uvijek nisu uspjele ubijediti narode BiH da oni ne mogu živjeti zajedno i da je jedino rješenje rat. Izgleda da većina ljudi još vjeruje da se stvari mogu riješiti jedino u miru. To je i jedina nada da bi on, ipak, mogao biti održan.
(Manojlo TOMIĆ, NEDJELJA, broj 108, 8. mart 1992.)
Fotografije: Danilo KRSTANOVIĆ i Senad GUBELIĆ