Posljednjih godina, a naročito s ulaskom u životno doba u kojem čovjek sve češće počinje razgovarati sa vlastitim iskustvom, sve više propitujem jednu dilemu koja se tiče i mog ličnog i profesionalnog identiteta: imam li kao umjetnik pravo na “antropološki pesimizam” koji me, zbog svega što sam proživio, vidio i razumio, gotovo nikada ne napušta? Koliko je taj pesimizam sastavni dio mog umjetničkog pogleda na svijet, a koliko posljedica istorijskih trauma, razočaranja i dugogodišnjeg svjedočenja društvenim regresijama? I, možda najvažnije, kakvu sliku svijeta ostavljam mladim ljudima koji dolaze gledati moje predstave i filmove? Da li im pomažem da razumiju stvarnost ili ih, možda i nehotice, uvjeravam da je svijet već unaprijed osuđen na poraz?

Generacija kojoj pripadam odrastala je u uvjerenju da se istorija može prekinuti, da se društvo može iznova izgraditi i da kultura, umjetnost i obrazovanje mogu biti važni instrumenti tog poduhvata. A onda smo doživjeli raspad države, rat, opsadu, masovne zločine, etničke podjele i dugotrajnu institucionalizaciju straha. U Bosni i Hercegovini rat je završen, ali njegov politički jezik nije. Naprotiv, prošlost je postala gotovo obavezni okvir za tumačenje sadašnjosti, a budućnost se neprestano podređuje strahovima koje su proizvele prethodne generacije.

Možda ovo pitanje sebi postavljam i zato što sam veliki dio svog profesionalnog života pokušavao djelovati upravo suprotno od logike koja je takvo društvo stvarala. Vodeći Međunarodni teatarski festival MESS i učestvujući u oblikovanju pozorišnog života Bosne i Hercegovine, nastojao sam povezivati kulturni prostor koji je rat nasilno pokidao. To nije bio samo programski i organizacijski posao nego uvjerenje da umjetnost ne smije čekati da politika uspostavi uslove za dijalog. Umjetnost mora biti korak ispred politike, anticipirati društvene tokove i svojom hrabrošću, otvorenošću i spremnošću na susret stvarati mogućnosti koje političke strukture još ne prepoznaju ili ih namjerno odbacuju.

U godinama kada su zvanični politički i diplomatski kanali teško pronalazili načine komunikacije, umjetnici, pozorišne predstave i kulturne razmjene već su uspostavljali odnose preko granica koje su rat i nacionalističke politike proglasili nepremostivim. Pozorište je postajalo neka vrsta alternativne diplomatije, ne diplomatije prešućivanja razlika i odgovornosti, nego ljudskog susreta u kojem se drugi ponovo prepoznaje kao sagovornik i stvaralac. Povezivanje umjetnika i teatara nekadašnjeg zajedničkog kulturnog prostora nije značilo povratak u prošlost niti nostalgiju za jednom državom. Značilo je odbijanje da rat dobije i svoju konačnu kulturnu pobjedu.

Danas se pitam koliko je od tog napora ostalo u iskustvu mladih ljudi. Oni odrastaju u Bosni i Hercegovini u kojoj se etnička distanca reprodukuje ne samo političkim govorima nego i obrazovnim sistemima, odvojenim nastavnim programima i različitim interpretacijama istorije. Generacije koje žive u istom gradu, ponekad na nekoliko stotina metara udaljenosti, školuju se bez dovoljno prilika da upoznaju jedni druge. Njihove predstave o drugima često nastaju prije stvarnog susreta, oblikovane naslijeđenim strahovima, porodičnim sjećanjima i političkim identitetima koje same nisu birale. To je možda najdugotrajnija posljedica rata: ne samo ono što se dogodilo nego i način na koji se njegovo naslijeđe svakodnevno reprodukuje.

Upravo zato me je pobjeda Studentske liste u Srbiji, 25. oktobra 2026. godine, mnogo više od izbornog rezultata podsjetila na važnost nade kao društvene i političke kategorije. Njihova pobjeda, pokazala je da mladi ljudi mogu odbiti ulogu pasivnih nasljednika političke stvarnosti i postati subjekti njene promjene. Ne treba romantizirati nijednu političku pobjedu niti vjerovati da će se duboko ukorijenjeni problemi riješiti promjenom izborne matematike. Odnos buduće vlasti prema ratnoj prošlosti, nacionalizmu, genocidu u Srebrenici i Bosni i Hercegovini ostat će ozbiljan test demokratske promjene. Ali postoji nešto što prethodi svakoj političkoj promjeni: trenutak u kojem ljudi ponovo povjeruju da imaju pravo na budućnost.

Ernst Bloch je u svom monumentalnom djelu Princip nade razlikovao apstraktnu, pasivnu nadu od konkretne nade koja u sebi nosi mogućnost djelovanja. Nada nije utjeha za one koji ne mogu promijeniti stvarnost, nego anticipacija onoga što još nije ostvareno, ali se može ostvariti ljudskim djelovanjem. Ona ne poriče stvarnost, već odbija prihvatiti da je postojeća stvarnost jedina moguća.

Tu se nalazi jedna od najvažnijih funkcija umjetnosti. Ona ne mora proizvoditi optimizam niti publici nuditi utješne završetke. Njena odgovornost je da čovjeku omogući da vidi ono što u svakodnevici više ne primjećuje, prepozna mehanizme vlastite neslobode i zamisli mogućnost drugačijeg svijeta. Umjetnost koja se odrekne kritičkog odnosa prema stvarnosti postaje podražavanje postojećeg poretka, ali ona koja se potpuno preda beznađu rizikuje da postane njegov nesvjesni saveznik.

Samuel Beckett je u Čekajući Godota oblikovao svijet u kojem se čekanje pretvara u ontološko stanje čovjeka. Godo ne dolazi, vrijeme se ponavlja, smisao izostaje, a ljudsko postojanje ostaje zarobljeno između očekivanja i nemogućnosti ispunjenja. Albert Camus, međutim, u Pobunjenom čovjeku otvara mogućnost etičkog otpora: pobunom čovjek ne potvrđuje samo vlastitu slobodu nego i zajedničko ljudsko dostojanstvo. Između Beckettovog apsurda i Camusove pobune nalazi se prostor u kojem umjetnost može istovremeno biti nemilosrdna prema stvarnosti i sačuvati vjeru u čovjekovu sposobnost promjene.

Antropološki pesimizam nije umjetnički grijeh. Umjetnik mora imati pravo prikazati čovjeka kao biće sklono nasilju, manipulaciji, oportunizmu i samoobmani. Problem nastaje kada pesimizam prestane biti rezultat kritičkog mišljenja i postane zatvoreni sistem koji više ne dopušta mogućnost promjene. Tada se moramo zapitati jesmo li mi, ljudi koji smo prošli kroz rat, tranziciju i neprestana politička razočaranja, svojim iskustvima opteretili mlade ljude do te mjere da smo im, umjesto naslijeđa znanja, predali naslijeđe straha. Jesmo li im neprestano objašnjavali šta se dogodilo, a premalo govorili o tome šta se može dogoditi?

Hannah Arendt je ljudsku sposobnost započinjanja nečeg novog označila pojmom nataliteta. Čovjek nije samo biće koje nasljeđuje prošlost i ponavlja postojeće obrasce, nego i biće koje svojim dolaskom u svijet donosi mogućnost novog početka. Zato mladi u Bosni i Hercegovini imaju pravo na pamćenje, ali i na oslobađanje od naslijeđenog straha. Njihova budućnost ne može biti uslovljena našom potrebom da nastave živjeti u istorijskim sporovima koje nisu stvorili.

Upravo se u Bosni i Hercegovini devedesete godine gotovo svakodnevno koriste kao politički dokaz da je opasnost od drugog i drugačijeg trajna, neposredna i neizbježna. Prošlost se ne priziva samo radi očuvanja sjećanja na žrtve i dostojanstva stradalih nego i radi proizvodnje nove političke mobilizacije, kolektivne tjeskobe i osjećaja životne ugroženosti. Trauma tako prestaje biti samo iskustvo žrtava i postaje sredstvo upravljanja živima. Ne smijemo praviti lažne simetrije niti relativizirati istorijske činjenice, agresiju, genocid i ratne zločine. Bez istine, pravde i institucionalnog priznanja zločina nema ozdravljenja. Ali nema ga ni ako se sjećanje pretvori u doživotnu političku presudu novim generacijama.

Dijalog ozdravljenja ne znači zaborav niti odustajanje od odgovornosti. On podrazumijeva sposobnost da se prošlost razumije bez njene političke instrumentalizacije i da se drugome ponovo omogući mjesto u zajedničkom društvenom prostoru. U tome umjetnost ima posebnu odgovornost jer može stvoriti prostor susreta ljudi koji u političkom životu najčešće postoje kao pripadnici suprotstavljenih kolektiviteta. U pozorišnoj sali, pred filmskim platnom ili na koncertu čovjek se može susresti s drugim kao pojedincem, a ne kao unaprijed definisanim pripadnikom neke etničke ili ideološke zajednice. Takav susret ne briše istorijske razlike i odgovornost, ali vraća mogućnost ljudske komunikacije.

Paulo Freire je u Pedagogiji nade insistirao na tome da nada nije pasivno iščekivanje nego praksa, povezana sa sviješću, obrazovanjem i djelovanjem. To je važna misao i za umjetničko obrazovanje. Na akademijama, u pozorišnim institucijama i kulturnim centrima ne bismo smjeli mlade ljude obrazovati samo da ovladaju zanatom nego i da razvijaju sposobnost kritičkog mišljenja, empatije i odgovornosti. Ne treba im predavati gotove zaključke o svijetu, nego ih osposobiti da postavljaju pitanja koja mi možda više nemamo hrabrosti postaviti. Najveća greška starije generacije bila bi da od mladih traži potvrdu vlastitih zaključaka umjesto da ih ohrabri da ih preispituju.

Pobjeda studenata u Srbiji, mladi na ulicama Tirane, Pariza, njemačkih gradova,  podsjećaju da politička stvarnost nije prirodna nepogoda kojoj se moramo prilagođavati. Istovremeno, ona nas u Bosni i Hercegovini suočava s vlastitim pitanjem: gdje je naša generacija izgubila vjeru u mogućnost društvene promjene i zašto smo dopustili da politički prostor postane toliko zatvoren za novu energiju? Ne nedostaje nam samo odgovornija politika nego i uvjerenje da se može živjeti bez permanentne mobilizacije protiv nekoga, da pripadnost ne mora biti zatvor, a sjećanje oružje.

Vraćam se, na kraju, vlastitom pitanju o antropološkom pesimizmu. Ne mislim da ga se trebam odreći. Umjetnik koji je izgubio sposobnost da vidi tamne strane čovjeka vjerovatno je izgubio i dio svoje spoznajne snage. Ali ne želim vlastito razočaranje predavati mladima kao konačnu istinu. Ako sam tokom profesionalnog života pokušavao povezivati ono što je rat razdvojio, danas moram prihvatiti i novu odgovornost: da mladima ne ostavim samo priču o tome kako smo nekada premošćavali podignute zidove nego da im pomognem da sami pronađu načine da ih sruše. Njihova sloboda podrazumijeva pravo na vlastiti jezik, vlastitu estetiku i drugačije oblike društvenog otpora.

Ne očekujem od umjetnosti da nas spasi od svijeta koji smo sami stvorili. Ali očekujem da ne odustane od čovjeka. Nada nije suprotnost kritičkom mišljenju nego njegov najodgovorniji oblik. Ona ne traži da zatvorimo oči pred stvarnošću, nego da odbijemo prihvatiti kako je ono što se događa jedino što nam je preostalo.

Možda se nada ne vraća onda kada povjerujemo da će sve biti dobro, nego kada prestanemo pristajati da ništa ne može biti drugačije. Budućnost nije dug koji mladi moraju vraćati našoj prošlosti. Ona je prostor koji smo dužni ostaviti otvorenim. I možda je najveća nada koju umjetnik može ponuditi upravo u tome da mladom čovjeku ne oduzme pravo da vjeruje kako njegov život može biti drugačiji od života generacije koja mu je prethodila.

(Tačno.net, foto: N1)