Čudo se desilo! Od svih scenarija koje smo prije izbora predviđali, najmanje realan je bio upravo ovaj koji se desio: da Studentska lista doslovno „pomete“ Vučića i da ubjedljivo pobijedi. Svaki drugi scenario – a svaki drugi je i bio prognoziran sem ovoga koji se desio – bio je crn i mračan, sa zastrašujućim epilozima u vidu prolijevanja krvi na ulicama. Uostalom, vidjeli smo u predvečerje izbornog dana da se režim počeo pripremati za organizirano krvoproliće.

Ponavljali smo prije izbora kao mantru: nismo religiozni, ali nam ne preostaje ništa drugo nego vjerovati u čudo. Jer čuda se, premda rijetko, ipak dešavaju.

Naročito ako im prethodi nevjerovatan entuzijazam i mobiliziranost studenata i građana. I to redom svi – volonterski! Studentska lista je tako skupila 60.000 dobrovoljaca koji su se javili da budu kontrolori na izbornim mjestima. Skupili su još ljudi, ali nije bilo mjesta za sve u kontroli izbora. Organizovali su mobilne timove koji su „patrolirali“ oko izbornih mjesta, kako bi spriječili nasilje režimskih siledžija i kriminalaca koji su se također okupljali oko biračkih mjesta. Kontrolori su na biračkim mjestima proveli najmanje po 24 sata, neki i više od 30. Spavali su žmireći na samo jedno oko, a u naručju su držali vreće sa biračkim listićima. Da ništa i niko ne može da im ih otme.

‘You shall not pass’

U jednom od izbornih štabova Studentske liste uveče, sat vremena pred zatvaranje biračkih mjesta, priča mi prijatelj advokat, koji je bio tamo kao pravna pomoć: „U 7 uveče nam je upala interventna, full naoružana, maskirana, sa sve šlemovima, pancirima… I bila je ona scena ‘You shall not pass’. Krenuli da ulaze u dvorište, pa sam im rekao: ‘Stanite, gospodo, je l’ ima nalog?’ Kažu oni, nema. Rekoh: ‘Hajde sada svi ispred kuće pa da pričamo’. I stali, izašli i nisu se više vraćali“.

Isti prijatelj svjedoči o atmosferi unutar izbornog štaba: „Klinci su radili sve vreme kao mravi. Kad je Vučić priznao poraz dva minuta su plakali, izljubili se i nastavili da rade do 3 ujutro kao mravi“.

Generalno, za ove skoro dvije godine, koliko su protesti u Srbiji trajali nakon pada nadstrešnice sa tada svježe „renoviranog“ objekta Željezničke stanice i ubistva 16 ljudi u Novom Sadu, studenti i pobunjeni građani Srbije ovu bitku vodili su bez ičije pomoći iz inostranstva, sem ako ne računamo dijasporu. Pokret pa samim tim i promjene koje su izvojevane su autohtone i vrlo autentične. Dosta toga u samom pokretu bilo je organizirano gerilski, gotovo po receptu jugoslovenskih partizana. Mnogo toga je doista za iskreno divljenje.

Mađarski cunami

Ovakvih priča, vjerujte, ima u svakom gradu. Situacije su bile napete. Mobilni timovi su svjedočili da su Vučićevi kriminalni „ćaciji“ bili spremni za obračun. Na jednom biračkom mjestu u Novom Sadu, svjedoči prijatelj, nedostajalo je pola minuta da dođe do vrlo ozbiljnog fizičkog obračuna. I onda su se „ćaciji“, odjednom, povukli. A nakon dva minuta sa prozora i balkona u novosadskom naselju Grbavica (koje je dobilo naziv po istoimenom sarajevskom dijelu grada, jer je isti arhitekta nekada davno projektirao zgrade) prolomila se pjesma, radosni uzvici da je Vučić priznao poraz. Isto smo se osjećai i isto reagovali i mi koji smo u egzilu.

Desilo se, dakle, čudo. Desila se repriza „mađarskog cunamija“ i u Srbiji. I tokom izbornog dana sve je slutilo da stvari idu u dobrom pravcu. Nikada veća izlaznost na izbore svakako je išla na ruku Studentskoj listi. Zvanična cifra od 70 odsto ukupno izašlih zapravo je daleko od realnosti. Naime, režim je izašao sa cifrom od bezmalo 6,5 miliona građana sa pravom glasa u biračkom spisku. Iako je riječ o državi koja vjerovatno danas ima manje od šest miliona stanovnika. Da skratimo: stvarna izlaznost na izbore u Srbiji bila je zapravo oko 85 odsto! Ljudi su, ne samo u Srbiji već i u dijaspori, strpljivo čekali u predugačkim redovima za glasanje, neki i po osam sati.

Kad smo već kod paralela sa Mađarskom, desilo se i to da su sve izborne predikcije, uključujući i kladionice, manje-više potpuno omanule, kao i u slučaju izbora kod sjevernih susjeda. Ni tada niko nije mogao da predvidi potpuni debakl režima Viktora Orbana, do tada neprikosnovene ikone globalnih populističkih pokreta. A Orban i njegova provincijalna kopija Vučić imali su u svojim rukama sve: neograničenu vlast, zarobljene institucije, gotovo sve medije, novac, silu, tajne službe…

Kad se grudva pretvori u lavinu

Kao što se kaže, „malo vlasti malo kvari, puno vlasti puno kvari ljude”. Pa onda takvi ljudi izgube svaki kontakt sa realnošću. I onda zaborave i lekcije iz škole za političke početnike. A jedna od tih lekcija glasi da su građanka i građanin jedini stvarni nosioci suvereniteta. I da možeš kako hoćeš, ali ne možeš dokle hoćeš. I da svako od nas pojedinačno ima granice do kojih možemo trpjeti ponižavanje. Međutim, kada se pređe crvena linija, onda će ljudi reći da ih baš briga koliko će koštati, ali da oni sada izlaze na ulicu da pronađu pravdu. I onda se, naizgled odjednom, na ulici stvori kritična masa ljudi koja želi vidjeti leđa wannabe diktatorima. Grudva se pretvori u lavinu, valovi se pretvore u cunami. I oduvaju maligne lidere na margine istorije. U najboljem slučaju po njih. U najgorem – u zatvor ili u nešto još gore. Istorija civilizacije je prepuna takvih primjera.

I onda čak ni Orbanu i Vučiću ne preostane ništa drugo no da izađu pred TV kamere i priznaju poraz. U Vučićevom slučaju, sasvim je izvjesno da su mu Evropljani gadno priprijetili. Bilo je to jasno već u pola sedam uveče, sat i po prije zatvaranja birališta, kada se Delegacija EU u Beogradu oglasila i saopštila da Brisel neće trpjeti nasilno prekrajanje izborne volje građana niti bilo kakvu vrstu nasilja nad biračima.

Četrnaest godina kasnije, dakle, stvari su se preokrenule po Vučića: jer 2012. godine tadašnja Evropska komisija je „omaškom“ čestitala pobjedu kandidatu Srpske napredne stranke Tomislavu Nikoliću na predsjedničkim izborima protiv Borisa Tadića. Samo što su poranili sa čestitkama nekih tri sata prije zatvaranja birališta. Jer je tada EU podržavala promjenu vlasti u Srbiji i dovođenje nevješto preobučenih radikala na čelo države. Bila je to veoma krupna greška, koje je skupo koštala ne samo Srbiju, nego i cijelu regiju. Mi, stariji i politički zainteresovaniji, znali smo šta nas čeka i naša su se predviđanja ispunila.

Nakon pobjede, na ulicama gradova u Srbiji zavladala je potpuna euforija. U Novom Sadu, tom našem ranjenom i zamalo potpuno uništenom gradu, desetine hiljada građana okupile su se na centralnom gradskom Trgu slobode. Ljudi su se grlili, ljubili, plakali od sreće, pjevali, igrali… I onda su u jednom momentu odlučili, sve te desetine hiljada ljudi, da – zašute. Ponovo 16 minuta tišine za 16 žrtava novosadske nadstrešnice, za šesnaestoro djece i odraslih koje je bivši režim pobio.

A onda se desilo još jedno čudo: građani su organizirano otišli pred prostorije Srpske radikalne stranke, sa čije je zgrade duže od 20 godina visio ogromni bilbord sa likom osuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja. I tokom protesta u posljednje dvije godine demonstranti su taj bilbord gađali crvenom farbom. Ali, sada su tu gnusobu dimenzija valjda od 20 puta 20 metara skinuli i poslije toga zapalili, da se ne povampiri. Na taj je način skinuta jedna velika sramota sa lica glavnog grada Vojvodine. Novosađani više neće morati da se stide dok idu ka Dunavskom parku, jer im je Šešelj visio na zgradi koja je gotovo u strogom centru grada, tik uz zgradu Pokrajinske vlade.

Kako dalje?

I to je ogromna simbolička poruka za budućnost.

A šta nas u toj budućnosti čeka? To ćemo tek vidjeti, jer nakon euforije slijedi mamurluk pa onda i sudar sa stvarnošću. Ne, 14 godina Vučića, kao ni 14 godina Miloševića, nismo sanjali. Ne, nećemo se probuditi i shvatiti da smo samo imali noćnu moru i da se to nije „desilo“. I te kako se desilo i posljedice su tako užasne da će trebati vremena da se sagledaju. A onaj tepih pod koji su gurane sve tzv. tabu teme u međuvremenu je, za ovih 40 godina, narastao na dimenzije velike planine.

Da bi se neko društvo liječilo, potrebno je uspostaviti dobru dijagnozu. Za suočavanje sa takvom stvarnošću trebat će mnogo političke hrabrosti. Do sada takve hrabrosti nije manjkalo u studentskom i građanskom pokretu.

A regija Zapadnog Balkana može odahnuti. Nadajmo se, ne samo privremeno kao u slučaju onih 12 godina „pauze“, nakon rušenja Miloševića i ponovne konsolidacije velikosrpskog kleronacionalizma.

Tada su, podsjetimo se, urađene mnoge stvari na normalizaciji odnosa u regiji: Crna Gora je povratila nezavisnost, Kosovo je proglasilo nezavisnost, Bosna i Hercegovina je počela dodatno da se konstituiše kao država i dobila je sopstvenu vojsku, a Hrvatska je ušla u Evropsku uniju.

S obzirom na to da se Studentska lista u svojim nastupima često poziva na Ustav Srbije, onda sasvim sigurno znaju da je tim istim najvišim zakonodavnim aktom propisano da je Srbija, između ostalog, zasnovana „na pripadnosti evropskim principima i vrednostima“.

I da samim tim nije upitno da li se Srbija treba kretati ka EU ili ne treba. I da jedino pripadanje EU čak i nacionalistima garantuje da će „svi Srbi živjeti u istoj državi“. I da neće biti granica. I da nećemo morati izlaziti iz automobila ili autobusa da bismo se fotografisali i davali otiske prstiju svaki put kada ulazimo u šengenski prostor.

I da nećemo na aerodromima morati ići na one non-EU spore i zgužvane šaltere. I da će ljudi koji se bave biznisom imati manje carine i tarife. I da će studenti imati mnogo više mogućnosti za mobilnost i za akademske razmjene. I da će većina građana konačno prihvatiti da je dio Evrope, a ne da je „mala Rusija“.

Riječima pokojne Latinke Perović, da će državni vrh u Srbiji konačno shvatiti da nije važno kolika nego kakva nam država treba.

Na odgovore na ova pitanja ćemo sačekati. Ali, da, Šešelj je otišao iz našeg malog grada da se, nadajmo se, zlo više nikada ne vrati. Jer jedno je skinuti Šešelja sa zgrade, a sasvim drugo ukloniti šešeljizam iz društva.

(Radio Sarajevo, foto: printscreen)