Skip to main content

DINKO GRUHONJIĆ: Da li je Vojvodini potreban novi statut i kakav?

Pogledi 02. окт 2009.
6 min čitanja

Dinko GruhonjićŠto se mene tiče, Vojvodini nije potreban statut, već ustav ili barem osnovni zakon. Mislim, ja nisam pravnik, ali čista mi logika govori da je ovde (u Vojvodini) najviše novca bilo kada smo imali “punu autonomiju”, u doba “tamnice naroda” kako nacionalistička bagra naziva bivšu Jugoslaviju ne bi li zabašurila činjenicu da je ta država (SFRJ) bila ”Periklovo doba” ovih prostora. Svi ekonomski pokazatelji od 1974. pa dok teledirigovani zombiji nisu prosuli jogurt po Novom Sadu 1988. godine, govore u prilog tome da se ovde radilo a bogami i imalo! Tada je Vojvodina imala svoj ustav, imala je zakonodavnu, sudsku i izvršnu vlast, imala je Vrhovni sud i još štošta… I pokazalo se da ne samo da nismo maloumni mlađi brat, kako nas tretiraju zagriženi centralisti kakvi uspevaju u Beogradu, nego smo, eto, dogurali do BDP-a koji je bio maltene kao onaj slovenački.
Danas imamo traktore koji su u proseku stari 30 godina, voze bez svetala i ubijaju umorne vozače koji se u njih zakucavaju. Imamo mrežu kanala, koja je, kvantitativno gledano, jednaka onoj holandskoj, ali je u proteklih 20 godina potpuno zaparložena, za navodnjavanje skoro skroz neupotrebljiva a ni za odvodnjavanje nam baš nešto ne cvetaju ruže. Imamo vozove koji ne samo da nepodnošljivo smrde, nego voze sporije nego pre 80 godina! Imamo Pančevo, koje je imalo najveći BDP u bivšoj Jugi a danas je k’o Černobil! Imamo plate koje su niže od srbijanskog proseka! Imamo prirodni priraštaj  koji će od Vojvodine za 50 godina napraviti pustinju! Imamo gradove koji su mrtvi i sela u kojima se ljudi pitaju da li ima života pre smrti… Imamo runinirane fabrike, koje su prodate kojekakvim švercerima iz Miloševićeve ere. Imamo zemlju koju su pokupovali tajkuni… Ali, jebi ga, Srbija iz tri dela postala je cela, kud ćeš više od toga. Zasad, doduše, dve trećine cela.
Sad, ako pokušam da uložim napor i budem politički pragmatičan, mogao bih negde nategnuto reći da bi dobro bilo da Vojvodina dobije statut, nebitno kakav, samo da ga dobije, jer bi to u simboličkom smislu, možda (ali samo možda) i imalo smisla na putu vraćanja zgaženog dostojanstva ove opljačkane i do temelja devastirane “severne srpske pokrajine”.
Drugim rečima, da je ičega drugog sem pohlepe u pameti one uske beogradske političke vrhuške, oni bi bili pragmatični i pustili da ovaj statut glatko prođe i tako zapušili usta na duži vremenski period ovdašnjim uspavanim autonomašima. Dakle, da sam na njihovom mestu i da me boli uvo za Vojvodinom, ja bih odmah, po hitnom postupku usvojio statut, a autonomiju Vojvodine putem zakona sveo na gomilu manjinskih autonomija i tako verovatno zauvek obesmislio ideju građanske autonomije. Oni to, doduše i čine, ali prilično trapavo, iz prostog razloga što Vojvodinu čuvaju kao jednog od džokera za proizvođenje nove krize koja će njih održati u sedlu. Pa makar jahali samo po “beogradskom pašaluku”. Koga briga, važno je da se jaše!
Da li Predlog statuta usvojen u Skupštini Vojvodine vodi dezintegraciji ili boljoj funkcionalnosti Srbije i da li je usvojeni predlog pravi odgovor na potrebe Vojvodine?
Kao što rekoh, usvojeni Predlog statuta je daleko i predaleko od pravog odgovora na potrebe Vojvodine. Za ime boga, prilikom pisanja statuta vodilo se računa o tome da se poštuje Ustav Srbije! A svi znamo kako je taj ustav donet, uz kakvu medijsku cenzuru, pritiske političara, crkve, dva dana glasanja, besramnu krađu u foto-finišu… Poslanici su ga dobili da ga pogledaju pola sata pre glasanja u Skupštini Srbije! Taj tekst nije prošao ni korekturu a kamoli lekturu… Ili kao što mi je jedna poznanica kazala u ta doba: “A zašto ti toliko kritikuješ predlog ustava, kada moj drug Zoki (DSS, pogađajte ko je u pitanju) nedelju dana nije spavao da bi ga napisao. Jebi ga, ustav tako i izgleda kako ga je “Zoki” i pisao. A sada se ovi naši iz Vojvodine još hvale kako je statut u skladu sa Ustavom Srbije?! Pa to nikako ne može valjati, nema logike! A oni koji su protiv statuta vele da su “neki članovi protivustavni”. Možeš misliti!
I inače, kada čujem te velike reči “dezintegracija”, “funkcionalnost”…, moja reakcija je fiziološki izrazito negativna. Pa, mislim stvarno, o tome slušamo već minimum 20 godina, o tim sranjima o teritorijalnom integritetu, suverenitetu… Pa dokle više tih nacionalističko-centralističkih baljezgarija?! Kako autonomija nekog regiona koji je autonoman od kako zna za sebe može da vodi dezintegraciji?! Pa eno primera Nemačke i Amerike. Pa nema decentralizovanijih država nego što su te dve. A nema ni jačih u Evropi i na svetu, kanda. Pa ko je tu onda blesav?!
Nemoguće je to više slušati, sve te nacionalističke, šovinističke, fašističke, centralističke priče su toliko banalne, toliko ofucane, da zaista, ali zaista, uvek mogu od reči do reči da predvidim šta će ti plaćeni ludaci da kažu o autonomiji Vojvodine, o gej paradi, o pomračenju sunca, o Markalama, o Tuzlanskoj kapiji… Nacionalizam je na izdisaju, oni se noktima drže kako bi ostali još malo tu gde jesu, ali – nema više, gotovo, doviđenja, zbogom… Što, nažalost, ne znači da nas tim istim noktima neće izgrebati ili barem pokušati, u samrtnom hropcu.
Iskreno, ja se pomalo plašim za Vojvodinu i za još neke krajeve Srbije gde je moguće proizvesti sukob. Iskustvo nas uči da je jedina konstanta ovog dvadesetogodišnjeg ludila – proizvođenje sukoba i neprijatelja. A ne treba zaboraviti da je raspad Jugoslavije počeo ustavnim pučem u Vojvodini, leta i jeseni 1988. godine. Dakle, fatalistički gledano, krug se nije zatvorio a kao da se neko uporno trudi da nam to i dokaže. Zatezanje odnosa sa Vojvodinom bio bi, uostalom, vrhunac apsurda srbijanske politike, čije su jedine konstante: policijska država, “zakoni su za protivnici” (by Nikola Pašić) i “jedna zemlja – jedan gospodar”.  A ima i ono: “caru carevo, bogu božije”.
I sad u takvim okolnostima, u takvom okruženju, među takvim političkim i intelektualnim “misliocima”, mi treba da se pitamo da li statut vodi dezintegraciji, funkcionalnosti i slično. Bezveze! Jok, nego model regionalizacije Srbije i statističkih regiona vodi integraciji! Pa o čemu mi pričamo, pa zar nije jasno i najvećim budalama da Srbija čak nije ni država, da ne zna gde su joj granice, da i dalje živi u srednjem veku, sa blesavom idejom da će anektirati Bosnu i da će maznuti severno Kosovo. To su ideje koje nepovratno vode u “dezintegraciju” i u “nefunkcionalnost” same Srbije, a ne statut Vojvodine. Te ideje, doduše, vode i u sukobe…
Kojim odredbama bi trebalo dopuniti Predlog statuta usvojen u Skupštini Vojvodine, a koje bi trebalo izostaviti?
Iskreno, nemam pojma a nešto me baš i ne zanima. Kao što rekoh, mislim da Vojvodini treba ustav a ne statut, koji je u skladu sa ovim bednim i nepismenim, za zdravi razum ponižavajućim Ustavom Srbije. To što je “u skladu” upravo znači da sam statut ima manju snagu nego bilo koji republički zakon. Pa ni Milošević nije išao baš toliko daleko da kaže da je Skupština Srbije ta koja treba da potvrdi statut, nego je to malo jada ostavio Skupštini Vojvodine da učini. Ali jok, koštunjičavi ustav čak ni to ne dozvoljava! A ako baš insistirate na konkretnim predlozima za izmene, evo da kažem i to. Mislim da bi trebalo izmeniti naslov: umesto “predlog statuta” tamo treba da piše “predlog ustava” Vojvodine.
Da li koncept regionalizacije može biti adekvatna zamena ili samo dopuna procesa decentralizacije Srbije?
“Regionalizacija”, “decentralizacija”… su samo reči, ljušture koje su izgubile svaki smisao od silne pogrešne i demagoške upotrebe. O kakvom mi konceptu uostalom pričamo?! Pazite, mi smo uspeli da se izborimo da jedan pasaž u strogom centru Novog Sada dobije ime po Srđanu Aleksiću, mladiću iz Trebinja koji je u rodnom gradu ubijen samo zato jer je 1993. godine pokušao i uspeo da odbrani svoga komšiju, Bošnjaka Alena Glavovića. Skupština Novog Sada je usvojila tu inicijativu, a onda smo šest meseci morali da čekamo da stignu one plave table sa natpisom “Prolaz Srđana Aleksića”. A znate li zašto? Zato što je samo izvesna firma iz Beograda zadužena da pravi te table?! I onda mi ovde pričamo o “decentralizaciji”. Jebe se njima za decentralizaciju!
Decentralizacija zapravo znači da se drugari iz Beograda više neće moći tako lako taliti za lovu. Da će im ostajati puno manje u džepovima i na tajnim računima. Budimo ozbiljni! Čitava priča je u lovi i nema tu druge filozofije. A oni se bez borbe neće predati i neće se nikada odreći svojih sinekura koje automatski znače i silno bogatstvo.
Međutim, ono što mene pozitivno iznenađuje je to da se taj autonomaški virus nekako širi Srbijom, uprkos svemu. Pričao sam sa ljudima iz Kragujevca, Niša, Novog Pazara…, i koliko sam ih shvatio, i kad su bili trezni i kad nisu, i njima je pun kufer tog pljačkaškog odnosa centralne vlasti prema regionima, gradovima, opštinama…
Ali, opet ponavljam, nema ništa od stvarne decentralizacije Srbije bez pritiska. Ili možda bez podmićivanja. Jer, ako “međunarodna zajednica” kaže da je to nužda, i da će tu nuždu platiti sa nekoliko milijardi evra s kojima će se popuniti rupe u bankrotiranom i nevidljivom budžetu Srbije, i ako tu bude jedan jedini way out za ostajanje u sedlu – eto nama kampanje za decentralizaciju! U suprotnom, moraćemo se sami za to izboriti…
U stvari, da se opet vratimo na teren političke pragme. Mislim da nisu daleko vremena kada ćete se iznenaditi ko će sve da se zalaže za najširu moguću autonomiju Vojvodine. Baš kao što ni tvorac ideje i koncepta, Slavko Perović nije izborio nezavisnost Crne Gore, tako neće ni Nenad Čanak izboriti autonomiju Vojvodine. Biće tu svakojakih iznenađenja. Jer, ovde u Vojvodini, nezadovoljstvo sada već sasvim i vrlo evidentno postoji, kao i plodno tlo za populizam. Čak i onakav izrežirani ustavni referendum, čak i onakva krađa, u Vojvodini je uspela da iskamči tek 45 odsto glasova za taj ustav. Što znači da minimum 55 odsto birača ili nije glasalo ili je glasalo protiv ustava. A to nikako nije zanemarljiv broj. Ma koliko se pravili blesavi, znaju to svi vrlo dobro… Pitanje je samo ko će a još više kada će to neko prvi ozbiljno upotrebiti. A ne da li će.
(E-novine)