Skip to main content

DINKO GRUHONJIĆ: Beograde, laku noć!

Dinko Gruhonjić 01. окт 2011.
2 min čitanja

Sad se, eto, po hiljaditi put svi iščuđavamo što su zabranili Prajd. Ali ono što mene više zanima jeste kakav će biti odgovor “građanske Srbije” na ovu najnoviju bestidnost i bestijalnost. Hoće li se hiperproduktivno pisati saopštenja, davati krupne i sitne izjave, nijedna nova i svaka ista? Ili će se stvarno nešto desiti, nešto smisliti, nešto uraditi, nešto videti i nešto promeniti? Hoće li se ta građanska Srbija već jednom stvarno pojaviti na ulicama Beograda, da nas uveri da – sem ono malo njih što ih u brk znamo – zaista i postoji, bar u hiljadama? Hoće li učiniti da ulice vrati ljudima, ne prepusti ih zverima?

Kakav je dosadašnji bilans Prajda u Srbiji? Pre deset godina krvoproliće, pre dve godine ista zabrana kao i ove godine, prošle godine orgijanje zla po ulicama Beograda, ove godine zabrana kao i 2009… Kakva je dosadašnja reakcija „građanske Srbije” na fašistički zulum? Sramna i nikakva. Što bi moglo da znači da građanske Srbije – sem u onim tragovima – zapravo i nema. A oni što bi da se kliču građanima zapravo su u najmanju ruku malograđani. Bedni, a da kakvi bi bili.

I nije tu reč o nekakvom zavičajnom poreklu, kako bi se to začas poradovali „elitisti” i „starograđani”. Tu je reč o posledicama preširoke podrške fašističkim ideologijama, snobovskom šovinizmu i autizmu nebeskog etnosa. Tu je reč o bolesnom jednom društvu…

Jer, da podsetimo, najveći poraz prošlogodišnjeg Prajda nije bilo to što su ove falange lomile Beograd i policajce. Ma ne! Najporaznije su bile priče onih učesnika u Paradi koji su, nakon što su ih u maricama pobacali po različitim delovima grada, bili izloženi torturi „običnih građana”. Dobrovoljnih ludaka koji su im iz automobila trubili i volonterski im psovali majku, istih takvih slučajnih prolaznika i kafanskih gostiju na poluperiferiji Beograda.

Onog istog Beograda koji je do pre 25 godina bio jedna od evropskih metropola u kojoj se imalo šta videti i čuti. Tog istog Beograda u kojem danas na Skadarliji, u „Tri šešira” sviraju tambure, a u susednoj kafani nesnosni trubači. Onog istog Beograda koji je pre 25 godina strancima prodavao svoj kosmopolitski duh. Tog Beograda koji danas kao svoj brend strancima prodaje činjenicu da se ovde, „kod nas”, može biti legitimno svinja za jeftine pare. Onog Beograda Pekića, Kiša, Ujevića, i ovog Beograda Dobrice Ćosića, Bećkovića i stotinu antisemitskih naslova u knjižarama.

Tog zabunjenog Beograda koji je u studentskim protestima nosio transparent „Beograd je svet”, a istovremeno policajcima vikao „Idite na Kosovo” i – nemojte nas tući neg udrite te tamo Albance! Tog Beograda koji je – rušeći Miloševića – u vazduh dizao tri prsta, izmišljeni simbol pod kojim su učinjeni nepojamni a vrlo stvarni zločini. Te Srbije koja je za predsednika dovela ideologa Obraza, ubeđenog ljotićevca Koštunicu. Te Srbije čiji i sadašnji predsednik mlati okolo s tri prsta na obe ruke. Te Srbije koja se drznula da četnike stavi u istu ravan s partizanima.

E, pa jebeš ga, što se onda čudimo što nema Prajda? Jer, kako da bude Prajda kada nema građanske Srbije. Sem u tragovima, a tragovi se začas zatru. Beograde, laku noć…