Iako politika Republike Hrvatske čini goleme greške u odnosu na Bosnu i Hercegovinu i premda je uočljivo da je Hrvatska sama sebi nametnula poziciju taoca Dragana Čovića, a da pritom zapostavlja vlastite temeljne državne interese uspostavljanja održive, cjelovite, funkcionalne Bosne i Hercegovine, koja cijelim svojim teritorijem pripada europskom i euroatlantskom geopolitičkom prostoru, tvrdnje o jednakosti između politike službenog Beograda i Zagreba činile su se neprihvatljivima i uvredljivima za hrvatsku politiku.
Hrvatska je imala mračne, ali i svijetle epizode u vrijeme agresije Slobodana Miloševića na Bosnu i Hercegopvinu. Haaški je sud utvrdio postojanje zločinačkog poduhvata koji je bio usmjeren na otimanje dijela bh. teritorija, ali je, kombinacijom vanjskog pritiska i djelovanja razumnih političkih snaga u Hrvatskoj, taj zločinački poduhvat zaustavljen Washingtonskim sporazumom, a rat u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj okončan je zajedničkim savezničkim operacijama Hrvatske vojske i Armije Bosne i Hercegovine, dogovorenima Splitskim sporazumom.
Već dugo se u odnosima Zagreba i Sarajeva nije dogodilo nešto tako sramotno kao što je potez koji na dan 11. srpnja, kad cijeli civilizirani svijet komemorira genocid u Srebrenici, kani poduzeti trenutni hrvatski predsjednik Zoran Milanović. On je, kao premijer, svojevremeno inaugurirao sramotnu praksu da hrvatski dužnosnici odlaze na teritorij Bosne i Hercegovine a da se pritom ne ponašaju kao da su u međunarodnom posjetu, da se ne “javljaju” vlastima zemlje domaćina, nego, kao da su u svom dvorištu, obilaze institucije i političke predstavnike Hrvata u Bosni i Hercegovini, odnosno posjećuju dijelove Bosne i Hercegovine u kojima Hrvati čine većinu stanovništva.
Srebrenica – uvod u finale ‘industrijaliziranog zločina’
Politički nekorektno rečeno, kreću se na teritoriju “Herceg-Bosne”. Nikad, međutim, do sada nitko od hrvatskih političkih predstavnika nije poduzeo nešto tako vulgarno, skaradno, kao što to čini Milanović. Nitko nije niti pomislio da bi demonstrativno nepoštivanje institucija susjedne države mogao poduzeti na dan koji ta država smatra svojom najtežom novovjekom ranom, pri čemu je ta rana tako strašna da ona nije samo rana Bosne i Hercegovine, nego cijele Europe.
Unatoč tome što je između Hrvata i Bošnjaka bilo i svijetlih i mračnih trenutaka, sjećanje na Srebrenicu i njene žrtve jedno je od onih koja čvrsto povezuju ova dva politička naroda. Patnju Srebrenice prosječni je Hrvat doživio kao svoju vlastitu, unatoč svijesti da su Bošnjaci formirana, konstituirana nacija, ali svakom je hrvatskom patriotu, kao i svakom bošnjačkom, bilo jasno da je stradanje Srebrenice i njegovo vlastito stradanje.
Genocid u Srebrenici jedini je genocid nakon Drugoga svjetskog rata, što su ga takvim definirale institucije međunarodnoga prava, ali on se nije dogodio iznenada. Sve ono što se posredstvom likvidacija, progona, silovanja, opsade gradova, neselektivnog granatiranja, maltretiranja civila… događalo od početka rata u Bosni i Hercegovini bio je uvod u to finale “industrijaliziranog zločina” počinjenoga u Srebrenici, ali i egzekucije svih žitelja Škabrnje ili zvjerstva nakon okupacije Vukovara nisu bila drugo nego li priprema zločinačkog aparata za grand finale genocida u Srebrenici.
Hrvatska treba iskreno podupirati jedinstvenu BiH
Tko god tvrdi da Hrvati nemaju ništa s genocidom u Srebrenici, ne govori istinu. Pritom nije važna niti povijesna povezanost Srebrenice kao rudokopa s Dubrovačkom Republikom. Nije ključno ni to što je među sahranjenim žrtvama genocida i jedan Hrvat, pripadnik jedine hrvatske obitelji koja je u vrijeme rata živjela u tom gradiću, koji je pao kao žrtva zajedno sa svojim susjedima, prijateljima, sumještanima. Ključno je to da su i sudbinom i karakterom Hrvati i Bošnjaci čvrsto vezani i da su političke pretpostavke takve da ih upućuju na to da budu najbliži saveznici i partneri, kako u Bosni i Hercegovini, tako i u globalnoj politici.
Što bi Hrvatska trebala raditi da ispuni svoju dionicu u tom savezništvu. Samo to da iskreno podupire jedinstvenu i funkcionalnu Bosnu i Hercegovinu, da Hrvate u Bosni i Hercegovini upućuje na suradnju s Bošnjacima, da se zalaže za ukidanje unutarnjih podjela u toj državi i za suverenost svih građana Bosne i HercegovineH na cijelom teritoriju te države i da im pomaže u realiziranju euro-atlantske perspektive Bosne i Hercegovine.
U nekim fazama Hrvatska je to i radila, na primjer, zahvaljujući bivšem predsjedniku Stipi Mesiću, ili bivšoj ministrici vanjskih poslova Vesni Pusić, koja je pomogla da se na dnevni rad europske zajedničke politike stavi pitanje individualnog pristupa (njemačko-britanska inicijativa) za Bosnu i Hercegovinu. Pusić je vrlo dobro znala da je hrvatski interes da se Bosna i Hercegovina uvede u NATO i Europsku uniju – ako ne može kroz vrata, onda kroz prozor.
Priprema puta verbalnom ‘artiljerijskom vatrom’
Njen tadašnji premijer vodio je posve drukčiju politiku, obilazio Dragana Čovića, branio ga od “pritiska mase” i “balvan revolucija”, držao je konferencije u prostorima Čovićeve stranke. Sada taj akter, svi znate, zove se Zoran Milanović, odlazi u Vitez na dan komemoracije srebreničkog genocida i nastavlja turneju za Mostar, Ljubuški, Tomislavgrad i Livno, izbjegavajući, naravno, Sarajevo. Na turneju ne kreće bez pripreme, ona je pripremljena verbalnom “artiljerijskom vatrom” izrečenom riječima: “Hrvatska, dok sam ja predsjednik Republike, neće više popuštati, neće stati na pola puta ili prikloniti se jačem.”
Drugim riječima, Vlada je spremna prihvatiti europski stav, kako je prioritetni zadatak usvojiti novi Izborni zakon Bosne i Hercegovine, koji, prije svega, osigurava provođenje presuda Europskog suda za ljudska prava. Unatoč tome što je očito da Hrvatska nema međunarodne potpore za koncept preuređenja izbornog zakonodavstva koji bi naglašavao princip “legitimnog političkog predstavljanja” i unatoč tome što je nakon posjeta posebnog izaslanika State Departmenta za zapadni Balkan Matthewa Palmera i direktorice u službi za vanjske poslove Europske unije Angeline Eichhorst činilo da su politički predstavnici u Bosni i Hercegovini, pa tako i Dragan Čović, shvatili što im je činiti.
Počela se stvarati nada da bi do sporazuma o izbornom zakonodavstvu moglo doći, ali Milanović čini ono što je protivno politici Europske unije i NATO-a i što aktualna Vlada, predvođena europski orijentiranim i atlantistički usmjerenim Andrejem Plenkovićem, ne bi ni pomislila uraditi – prkosi i suprotstavlja se dominantnoj europskoj politici prema Bosni i Hercegovini, ali i politici administracije Joea Bidena.
U bilateralne posjete niko ga ne poziva
Pritom hrvatsku javnost, u spomenutoj “artiljerijskoj pripremi”, uvjerava kako je hrvatska Vlada izdajnička, kako se pokorava volji moćnijih, ali da je sada on tu i da tako više neće ići. Samoga sebe predstavlja kao suverenističkog vođu, koji, doduše, nema izvoda izvršne vlasti, ali koji će ipak spriječiti izdajničku vladinu pogodbenjačku politiku, koja da ide na štetu Hrvata u Bosni i Hercegovini.
Pritom, kao što to čine zagovornici politike “srpskog sveta”, ili kako se već pomodno zove paradigma “velike Srbije” Aleksandra Vučića, nastoji Hrvatsku predstaviti kao institucionalno nadređenu Bosni i Hercegovini, kao potpisnicu Daytonskog sporazuma. Naravno, Franjo Tuđman i Slobodan Milošević su bili uključeni u Daytonski mirovni aranžman iz dva razloga – svoje su države upleli u rat protiv Bosne i Hercegovine i ondje imali kakav takav nadzor nad nepredvidivim warlordovima, u čijem su stvaranju sami sudjelovali. Danas, doduše, Milanović nema nikakve kontrole nad Čovićem, za razliku od Vučića, koji uspješno kontrolira Milorada Dodika.
Što onda takav, zapravo politički nemoćni Milanović radi u Bosni i Hercegovini? Zlorabi je u svom sukobu s Vladom, jer, politički neodgovoran kakav je, ne razumije da time čini ogromnu štetu i Hrvatskoj, i Bosni i Hercegovini, i međunarodnoj zajednici. Milanović de facto ne sudjeluje u kreiranju vanjske politike. Povremeno se pojavi na nekoj od od ranije postojećih trilaterala ili multilaterala, na kojima se ni o čemu ne odlučuje. U bilateralne posjete u pravom smislu riječi ne odlazi, jednostavno zato jer ga nitko ne poziva, jer nikome nije stalo raspravljati s kontroverznim, ozloglašenim, nasilnim akterom, iza kojeg se vuku sumnjive veze s državama na koje se u Europskoj uniji ne gleda dobro.
Opoziva u Hrvatskom saboru neće biti
Premijer Plenković ne može javno pozvati dužnosnike u Bosni i Hercegovini da se ne osvrću na Milanovića, jer to što on govori nije stav Republike Hrvatske. Skandaloznom “herceg-bosanskom” turnejom, koncentriranom na miniranje međunarodnih nastojanja da se dođe do kompromisa u izbornom zakonodavstvu u Bosni i Hercegovini, Milanović je povukao još jedan potez koji je vrijedan pokretanja njegova opoziva u Saboru.
Međutim, tog opoziva neće biti, jer uz koaliciju njegove Socijaldemokratske partije, koja se na očigled raspada i postaje politički nevidljiva, ali ima relevantan zastupnički klub u Saboru, te klerikalaca i nacionalističkih radikala “pogonjenih na ruski plin”, kako je to sjajno rekao nbovi gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević, Milanović je siguran od pokretanja opoziva, jer protiv njega, što god činio, nije moguće okupiti dvotrećinsku većinu parlamentarnih zastupnika.
Naravno, nitko izvan Hrvatske nema potrebe analizirati pozadinu nečuvenih poteza njenog predsjednika, ali Hrvatska i Bosna i Hercegovina jesu toliko bliske da se možemo nadati da će relevantan dio bosanskohercegovačke političke arene i javnosti shvatiti što je razlog neprihvatljiva Milanovićeva ponašanja i da neodgovornost njena predsjednika neće pripisivati cijeloj državi.
STUPS: Diplomatija