Samo tjedan dana prije održavanja Summita Ukrajina – Jugoistočna Europa u Dubrovniku, Dubrovčani su se prisjećali dana kad je 1991. započela opsada grada, koja je trajala gotovo devet mjeseci. U usporedbi sa sudbinom Vukovara, koji je u tom oktobru već bio izoliran i pod stalnim napadima soldateske Miloševićeva režima, ili u usporedbi sa 44 mjeseca opsade Sarajeva, tih devet mjeseci izolacije na Mediteranu, uz more i u blažoj klimi nego što je sarajevska ili vukovarska, to “ne izgleda tako strašno”, ali za one koji su opsadu preživjeli ti su dani bili više nego strašni.

Najmanje što je u Dubrovniku, upravo u danima kad se Dubrovčani prisjećaju najgorih dana svog života, mogao reći premijer Andrej Plenković, kao suorganizator i domaćin skupa, bilo je prisjećanje i usporedba strašnog dubrovačkog i hrvatskog iskustva s onim što danas proživljava Ukrajina.

Besramnost predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, koji je imao silnu potrebu da u za Dubrovčane strašnom oktobru dođe na skup u njihov grad, pa je nakon glumljene drame potisnuo svog virilista u ministarstvu vanjskih poslova i sam doputovao u Dubrovnik, e da bi se slikao kraj predsjednika Zelenskog, iskazala se čim je, doduše nakon kosovske predsjednice, dobio riječ na skupu.

Morao je u tom strašnom dubrovačkom oktobru govoriti o tome kako on vidi sliku događaja u tom gradu i u Hrvatskoj, u vrijeme Miloševićeve agresije, kojoj su on i njegov tadašnji gospodar Vojislav Šešelj rado davali ruku pomoćnicu, i ne samo negirati agresiju Miloševićeve Srbije na susjedne države, nego i domaćina predstaviti licemjerom, jer da govori o poštovanju suvereniteta Ukrajine, a da, kad je riječ o Srbiji, zanemaruje Povelju Ujedinjenih naroda i ne mari za teritorijalni integritet susjedne države.

Naravno, kao što je negiranje agresije Miloševićeva režima laž, laž je i tvrdnja o nepoštivanju teritorijalnog integriteta Srbije, jer je Međunarodni sud u Haagu, na zahtjev Srbije, prosudio da Deklaracija o neovisnosti Kosova nije protivna međunarodnom pravu, jer da je u međunarodnom pravu načelo zaštite temeljnih ljudskih prava, zbog čega je Kosovo proglasilo neovisnost o Srbiji, važnije, “starije” od načela zaštite državnog suvereniteta.

Je li Vučić trebao biti na ovom dubrovačkom skupu? Je li ga trebalo pozvati ili mu otkazati dobrodošlicu? Vučić na skup nije pozvan ad nominem, pozvan je kao predstavnik vlasti u Beogradu. Kako je u Beogradu na djelu autoritarni personalistički režim, jasno je da je on taj koji će donijeti odluku hoće li na neki skup na visokom nivou otići sam, ili će na njega poslati nekoga od svojih podložnika: premijera ili ministra vanjskih poslova.

Hrvatskoj je bilo važno da se skup lidera Ukrajine i Jugoistoka Europe održi na njenom području, da se u teškom vremenu za predsjednika Zelenskog i ukrajinske demokratske vlasti, dade svojevrsna potpora ovoj zemlji.

Lako je bilo davati potporu ukrajinskoj demokratskoj vlasti pred otprilike dvije godine, kad je u Zagrebu održan međunarodni parlamentarni summit Krimske platforme, u vrijeme kad je cijeli svijet s divljenjem gledao uspjehe oslobodilačkih operacija ukrajinske vojske.

Danas, kad je Ukrajina iscrpljena ratom, kad ruske snage probijaju njenu obranu, kad prijeti globalna politička promjena koja bi mogla ugroziti buduću pomoć Ukrajini, silno je važno da se pokaže kako je u nekim dijelovima Europe potpora Ukrajini i dalje vitalna. Naravno, baltičke države, Poljska i skandinavske zemlje i dalje su najvažniji ukrajinski saveznici, izvan bloka velikih europskih sila, ali ovim skupom je kao inicijator premijer Plenković htio pokazati da je i na Balkanu potpora Ukrajini snažna, da i Balkan želi Ukrajinu kao cjelovitu državu u Europskoj uniji i NATO-u.

Je li Vučić doista dominirao skupom u Dubrovniku?

Srbija je sve opasnija “rupa na europskom sagu”, pa nikome nije cilj da ta rupa dominira i kad je riječ o potpori ovog dijela Europe Ukrajini. Zato je organizatorima bilo važno da Srbija bude na skupu, da potpiše zajedničku deklaraciju koja jedinstveno podupire Ukrajinu u obrani od agresije, pa i po cijenu izostanka izrijeka o nužnosti da cijela Jugoistočna Europa uvede sankcije agresoru – totalitarnom režimu Vladimira Putina.

Je li Vučić doista dominirao skupom u Dubrovniku? Došao je na njega, unatoč najavama da neće, i unatoč uvjetovanju da neće pristati da sjedi za stolom za kojim govori predsjednica Kosova i da potpisa u ime Srbije na dokumentu neće biti, ako na njemu bude i potpis kosovske predsjednice.

Svoj nepristojni ispad, vrijeđanje domaćina, međutim, mogao je izvesti tek nakon govora kosovske predsjednice, a i na završnom dokumentu njegov je potpis ispod njenog.

Vučićeva prisutnost u Dubrovniku nikoga nije impresionirala, osim dijela novinara koji su pratili skup. Kad je neki akter poznat po svom agresivnom odnosu prema medijima, kao što je slučaj s Vučićem, koji je samo dan prije bio nevjerojatno grub i nepristojan prema crnogorskim novinarima, u pristojnom svijetu on nailazi na prezir i od njega se ne uzimaju izjave, a na njegove tiskovne konferencije odlaze samo oni koji moraju – dakle bilo je za očekivati da tamo budu samo predstavnici režimskih medija koji su u Dubrovnik doputovali kao gospodarova svita. Međutim, umjesto prezira, u uvjetima ograničene političke kulture, agresivni akter dobiva najveću medijsku pažnju i postaje centralna osoba na skupu na kojem je zapravo bio marginalan, primljen je hladno a njegov ispad je s prezirom prešućen.

Još žalosnije od ponašanja dijela medija, bilo je ponašanje nekih od opozicijskih lidera. Iako je svima jasno da predsjednik hrvatske vlade, kao suorganizator skupa, nije mogao drugo nego protokolarno dočekati Vučića koji dolazi kao predsjednik države i koji je bio i na prethodna dva, atenskom i tiranskom summitu Ukrajina – Jugoistočna Europa (i u Tirani je pravio slične scene i sebe pokušao pretvoriti u zvijezdu skupa).

Političarima je to, naravno, posve jasno, ali kad ih obuzme populistički impuls i kad pomisle da bi mogli profitirati od ispraznih riječi kako Vučiću nikad ne bi smjeli dopustiti dolazak u Dubrovnik, otvara se prostor za nanošenje štete političkoj i medijskoj kulturi. Kad pak, sljedbenici predsjednika Zorana Milanovića, vatrenog zagovornika proputinovskog, a antieuropskog i protuatlantističkog narativa (brbljarija) pomisle da bi za svog voljenog vođu mogli nešto profitirati na pitanju skupa u Dubrovniku, onda javnost bude preplavljena besmislicama o tome kako premijer Plenković, eto, u Dubrovnik poziva otvorenog neprijatelja Vučića, ali ne i legitimnog predsjednika Hrvatske Milanovića.

Temeljna poruka samita

Na skupove koje organizira vlada i na kojima je domaćin premijer, predsjednik Republike jednostavno ne dolazi. Dan prije je vrlo blizu Dubrovniku, u Tivtu, bio summit u formatu Brdo-Brijuni, kojem su pokrovitelji slovenska predsjednica i hrvatski predsjednik, a na tom skupu nije bilo niti predstavnika vlade Crne Gore, jer je domaćin bio predsjednik te države. To dobro znaju i svi sudionici političkog života, ali to znanje ih ne priječi da pokušaju iskoristiti situaciju za sitni probitak Zorana Milanovića, koji nije samo predsjednik Republike, nego je i akter koji je započeo kampanju za novi predsjednički mandat.

A kad je riječ o Milanoviću, valja reći da je održavanje skupa u Dubrovniku djelomice motivirano i željom hrvatske vlade da bar donekle popravi štetu koju je predsjednik Milanović Hrvatskoj napravio u julu ove godine, na summitu NATO-a u Washingtonu. Ukraine Compact, ili Ukrajinski pakt, dokument kojeg su tada potpisali predstavnici 23 članice Sjeveroatlantskog savezništva, predsjednik Milanović nije htio potpisati.

Riječ je o dokumentu koji regulira bilateralno savezništvo sa Ukrajinom i a sklop tih savezničkih ugovora pokazuju da je sigurnost Ukrajine sastavni dio sigurnosti euroatlantske regije. Premijer Plenković iskoristio je dolazak predsjednika Zelenskog da se u Dubrovniku potpiše “krnji” Ukraine Compact s Hrvatskom, jer je Milanović stavio veto na dio planiranog teksta ugovora.

Unatoč tome što bi se iz izvještaja dijela medija moglo ocijeniti da je Dubrovački summit Ukrajina – Jugoistočna Europa bio platforma za Vučićev šou, tome ipak nije bilo tako. Skup je kompromisnim dokumentom izrazio potporu cijele Jugoistočne Europe Ukrajini, a u tom dokumentu nema ničega od Vučićevog dubrovačkog performansa. Istina je, u Dubrovniku je, gledamo li neke od medijskih izvještaja, Vučić izgledao kao veća zvijezda nego dan prije na summitu Brdo – Brijuni, jer mu je na tom skupu svojim ispadima usmjerenima protiv vrijednosti europske integracije i euroatlantskih struktura, predsjednik Milanović do neke mjere oteo prostor i publiku.

Diplomacija je dosadna, zasniva se na pristojnosti, a ne na uvredama kakve vole populisti, i Milanović i Vučić. Kad se na diplomatskim forumima dogode ispadi poput onih koje ova dvojica priređuju, svi će nastojati praviti se da to ne vide, i pobrinuti se da ništa od toga što se dogodilo u tom ispadu ne utječe na završni dokument skupa. A ti koji su skloni ispadima sigurno nisu u prilici da pišu nacrt završnog dokumenta. Možda iz njega mogu izbaciti pokoju riječ, ali ako je nacrt dokumenta bio dobro napisan, izbacivanjem te pokoje riječi (ovog puta eksplicitnog navođenja potrebe uvođenja sankcija Rusiji) neće nimalo promijeniti poruku i duh tog dokumenta.

Za skup u Dubrovniku možemo reći da je bio uspješan i zato što takvi ispadi i “cenzure” nisu promijenili temeljnu poruku summita.

(Al Jazeera/foto: N1)