Zidani most je decenijama bio toponim o kojem se govorilo u pola glasa, šifra iza koje se krilo nešto mračno, o čemu je bolje ne pričati. A uvijek je bolje pričati, jer maksima „u ćutanju je sigurnost“, neka je po sto puta Andrićeva, ne rješava problem, nego mu odgađa trenutak detonacije.

Još kad bi stanje svijesti u društvu dalo šansu argumentovanom i odgovornom dijalogu stručnih i istini posvećenih aktera, problem bi prestao da bude – problem. I poslužio – pomirenju, svrsi od čijeg nam zazivanja pucaju bubne opne. A od koje(g) smo u stvarnosti svakim danom dalji, jer svaku melemnu poruku prati prst u oko bližnjemu svome.

Među hiljadama građana današnje Crne Gore koji su ubijeni na Zidanom mostu, izvan svake sumnje, bilo je i krivih i pravih. Onih kojima su ruke bile krvave do lakata i onih koji nijesu ogriješili dušu. Reći da su okolnosti bile takve jeste objašnjenje, nije opravdanje što kazni nije prethodilo pošteno suđenje. Za bolje razumijevanje vremena i događaja neophodno je znati da je tih dana i mjeseci, besudnost bila više pravilo nego izuzetak praktično svuda đe su pobjednici u Drugom svjetskom ratu sustizali pobijeđene. „Krv je ljudska rana naopaka“, a šest godina je prosipana kao da je najbezvrijedniji materijal za temelje velikodržavnih projekata. Naš slučaj je specifičan, kod nas je za najviše domete u krvoproliću trebalo samo četiri godine.

Istine o Zidanom mostu, međutim, nema ako se preskoči, prećuti ili interpretira kao osnov za mučeništvo činjenica da su na Zidanom mostu stradali oni koji su ratovali za etnički čistu Veliku Srbiju. I da su, slijedeći ideologe projekta koji nikako da umre, pobili desetine hiljada ljudi koji su se protiv takvoga poretka borili ili su, samo, živjeli „na pogrešnom mjestu“.

Istine o Zidanom mostu nema ako se stradali predstavljaju kao slučajni saputnici okupatora u povlačenju, bjegunci od života u staljinističkom režimu, a ne kao saborci Hitlerove soldateske, koji su prethodne tri godine obavljali za njih najprljavije i najkrvavije poslove.

Naučna revizija istorije u svijetlu novih saznanja poželjan je proces. Ono što smo gledali i slušali juče na Zidanom mostu, opasan je i, kao takav, neprihvatljiv na ideologiji zasnovan revizionizam. Ono je pokušaj da se ideja Velike Srbije, retorikom koja sakriva njenu suštinu, opravda i polako reafirmiše. A, suština te ideje je i nepostojanje Crne Gore! Nikakve, a naročito ne građanske i sekularne, evropske i evroatlantske! Stradali na Zidanom mostu služili su ostvarenju toga cilja.

Problem današnje Crne Gore je što sve više poprima takav karakter. A riječi izgovorene juče, na Zidanom mostu, obrazac su ostvarenja obećanog „na drugačiji način“. Unošenje konfuzije u istoriju crnogorskog antifašizma samo je etapa ka stvarnom spuštanju u grob Crne Gore kao nezavisne države. Uostalom, na Zidanom mostu su kao ožalošćeni ali i kao zvanični predstavnici bili ideološki nasljednici onih koji su prije vijek, u Nikšiću, kopali tri rake za tri simbola crnogorskog identiteta i slobode.

(Antena M)