Skip to main content

DARKO ŠUKOVIĆ: Jakov devalvator

Stav 28. nov 2022.
4 min čitanja

Postoje riječi koje, moguće cijele generacije, asociraju na samo jedan događaj, ili jedan fenomen. Takav je termin – devalvacija, koji sam ja, kao dijete socijalizma, refleksno vezivao za pad vrijednosti dinara. Takve riječi, biće da tu ima intrigantnoga i za psihologe, rijetko upotrebljavate u nekom drugom kontekstu. Kad vratim film, devalvaciju sam rabio još samo kad bih govorio o srozavanju (sistema) vrijednosti.

Zašto me, od kad se prvi put oglasio kao javni djelatnik, ministar u “ekspertskoj” Vladi CG, Jakov Milatović, čim ga vidim ili čujem, iste sekunde asocira na – devalvaciju?

Naravno, prva je pomisao logična i mogla bi proći kao zadovoljavajući odgovor: Jakov je drugo ime (prvo je, ipak, Milojko) koje vezujemo uz deblji novčanik a prazniju korpu, uz đip inflacije, izazvan populističkim projektom drastičnog povećanja plata i penzija, zbog kojih se država mora dramatično zaduživati. I koji se, slikovito kazano, svodi na uzimanje iz usta rođene i nerođene đece. Na šta je većina građana Crne Gore pristala lakomo i kratkovido.

Ali, nije to (samo) to.

Jakov Milatović je po mom subjektivnom osjećaju kolosalan primjer srozavanja i one diplome koja je dosad uzimana kao neupitna garancija kvaliteta – Oksfordske. Ne bih sudio njegovom baratanju brojevima, ali kad slušam Jakova kako priča na bilo koju temu koja se ne da iskazati ciframa, ja se jedanak sjetim Foče i nekih koje znam, a tamo su završili privatni fakultet. Uglavnom u periodu (vremenskom, rekao bi kralj pleonazma Jakov) kad se kasaba na Drini zvala Srbinje.

Možda je objašnjenje u činjenici da je Jakov previše života proveo u inostranstvu i sa digitronom u ruci, ali ni to do kraja ne može opravdati njegovu spaljenu, osušenu, beživotnu rečenicu, priklanu beskrajnom upotrebom poštapalice “ovaj”. Jer, kako je, onda, Kurti (Aljbin, Artana nijesam imao priliku da oslušnem) u zatvoru naučio da hirurški precizno govori na nematernjem mu crnogorskom? Ili srpskom(?), jer je u srpskim zatvorima tamnovao, potpuno je jezički nebitno… a za ostalo, bogami, bitno.

Nije, međutim, najveći problem estetska nespojivost Jakova i Oksforda. Mada jeste golem do nesavladivosti. Uprkos tome, strašnije je s kakvim nam se pogledima na svijet vratio Jakov iz Engleske. I opet ista misao – k’o da su ga u Foču šiljali. Ne, ne sugerišem da Jakov gore zbori nego što pop Mićo čita, ali tvrdim kako je način na koji budući gradonačelnik Podgorice razmišlja, svjetlosne godine dalek od bajkovitih standarda crnogorske vrline nekad i vrijednosti Evropske unije sad.

Da za zaključak ponudim argumente…

Iskreno sam želio da vjerujem u Milatovićev demanti glasa koji je pušten iz “Var” sobe prilikom ustoličenja Joanikija II Mićovića. Znate ono – ok je da pogine deset Crnogoraca… Ali, zar poruka da će se on ustoličiti za gradonačelnika “na ovaj ili onaj način” nije u biti ista kao ona za koju tvrdi da mu je podvaljena? U glavi toga mladoga čovjeka, nema tu više dileme, nastanjena je ambicija da se do cilja stigne svim sredstvima, bez obzira na cijenu. A ta je svijest mogla poroditi anticrnogorsku misao, što je važnije nego je li izgovorena.

Dakle, blago nama š’njim.

Nije, međutim, ideološko-politički profil Jakova Milatovića kompletiran sa ova dva priloga za pravilno razumijevanje njegove sve goropadnije malenkosti. U crnogorskom tradicionalnom sistemu vrijednosti, fasciniranost silom još bi se i dala razumjeti. Ali ne i razobručena sklonost ka podvaljivanju i opanjkavanju, poput… (Rodna osjetljivost ćera me da ne dovršim rečenicu.)

Nestrpljivi, prerano frustrirani Jakov ne preza da se posluži sramotnim uratkom koprodukcije BIRN&Vijesti, pa ekstremistom naziva nekoga ko je, u regularnoj proceduri uložio prigovor na izborni proces u Glavnom gradu! Jadno, Jakove… jadno da jadnije ne može. Je li moguće da se živ čovjek vrati iz Engleske, a ne sazna za “fair play”?! Da izuči visoke škole, a ne razumije prejednostavnoga Kanta: ne čini drugome ono što ne bi da čine tebi?

Sjeti se, zaboga, nije bilo davno, da si zakucan na stub srama zbog navodne izjave koju si demantovao! A sad, još poprilično neopran od te optužbe, radiš istu kvarnu stvar drugome!

Jakov, dakle, jeste vidio svijeta, ali je njegov svjetonazor ostao na nivou prvobitne zajednice: prihvatljivo je kad moje pleme potamani protivničko i otme mu hranu, a nemoralno je kad Apači to urade nama Komančima.

Metaforično kazano.

Isto, ali sa recentnim primjerima: nije bilo za Jakova Milatovića moralne dileme da uđe u Vladu sa herr Vladimirom Leposavićem, Vesnom Bratić i mnozinom tek zeru manje kompromitantnih likova. Nije mu smetalo što je u sekularnoj državi manastir bio rodno mjesto vlade. Niti što je njen arhitekta čovjek koji je u EU i NATO vidio “Četvrti rajh”.

A sada je prvi pobočnik u deklarativno prozapadnom Pokretu Evropa sad. I vergla o građanskoj Crnoj Gori, pomirenju i toleranciji kao da nikad nije sjedio pored negatora genocida u Srebrenici, kao da mu nijesu fanovi Ratka Mladića i Radovana Karadžića i Vladimira Putina dali glas da postane ministar. I da se prodaje kao lojalaista Crnoj Gori, a svi oko njega slave Podgoričku skupštinu. I da se klanja prvosvešteniku koji negira Crnu Goru i Crnogorce, a saslužuje sa patrijarhom koji propovijeda da se ubijanjem Ukrajinaca kupuje karta za raj.

Strašni sud, biblijski potop, Sodoma i Gomora od licemjerja.

Nije lako reći, ali je preočigledno pa se nema prava na finoću nauštrb opasnosti po budućnost: ima nešto alarmantno mračno u tom mladom čovjeku. Njemu osmjeh ne može ni da se omakne, kao da je bez sposobnosti da se raduje ljudima i životu. Daleko se kazalo, lakše ga je zamisliti na čelu logora, nego Podgorice. Pa još kad se na presu, pored njega, pojavi lik koji kao da je iskočio iz čizama Sava Joksimovića ili onaj drugi, koga je lakše povezati sa pravoslavnim fundamentalizmom nego sa diplomatijom… Sreća što barem Milojko ne djeluje kao operisan od životnih zadovoljstava.

Elem, nije dovoljno nadjenuti ime stranci “Evropa sad” da bi se bilo uistinu evropejac. Kao što nije dovoljno graditi kuću nadomak Ostroga da bi se bilo autentični hrišćanin i pravoslavac. Možda, zato, Podgoričane čeka i odbrana spomenika velikom vojvodi Mirku Petroviću, koji je, uz ostalo, predvodio herojsko, epsko, nadljudski hrabro spašavanje moštiju velikoga sveca.

Ali, zna li nešto Jakov Milatović o tome? Na Oksfordu se ta stranica crnogorske istorije ne izučava, pa je za njega istinska Crna Gora ostala “terra incognita”. Kao što se, da parafraziram Vukovu sentencu iz “Sudije” kvalitet života ne mjeri količinom nasutoga u tanjir.

Crnogorci će to shvatiti prije ili kasnije. Na “ovaj ili onaj način”. Ovaj, koji personifikuje Jakov Milatović liči da bi mogao biti najskuplji.

(Antena M, Foto: Antena M)