Mnogo prije navršene prve godišnjice, takoreći odmah pošto su se razišli oblaci suzavca, Belveder je postao istorija. Ko bi cinično primijetio da Crna Gora više nema dovoljno „slobodnih“ toponima za povijest i da bi problem valjalo rješavati upotrebom brojeva (Belveder 1936, Belveder 2021), kako bi se stranci lakše snalazili dok putuju kroz crnogorsku prošlost, bio bi u pravu.

Belveder je postao i svojevrsno geslo prepoznavanja crnogorskog otpora. Kad tokom utakmica sa tribina krene skandiranje „Belve-der“, autentičnost i punoću prkosa i ponosa registruje svako. Čak i naš, a njihov, premijer. Čini se da mu bude i malo nelagodno, koliko nelagodno može biti takvom stvoru.

Zacijelo je i ta nelagoda razlog za Abazovićevo istrajavanje na ocjeni da je akcija policije 4. i 5. septembra prošle godine, na Cetinju, bila uspješna, jer su „sačuvani ljudski životi“. Tako on pere i sopstvene ruke od odgovornosti za izdaju države i institucionalno nasilje nad građanima. Podsjetimo, Dritan je tada bio podpredsjednik Vlade, zadužen za sektor bezbjednosti.

Kad–tad, međutim, desiće se poštena istraga, nakon koje će biti zvanično ono što i danas svako zna – i Dritan je kriv što se Cetinje gušilo u suzavcu. A što nije prolivena krv, zaslužniji je stotinu puta Neno. Onaj ko je bio na Belvederu te noći zna kako izgleda kad ključa bijes zbog pljuvanja u obraz Crnoj Gori. I zna koliko je harizma i sabranost jednoga čovjeka učinila da se stvari ne otrgnu kontroli.

Druga strana, od onih koji su povlačili konce izdaleka, do skakača u „WAR“ sobi i piona na terenu, dala je sve od sebe da isprovocira haos. Crkva Srbije bila je, sada već, tradicionalno, oruđe za tu namjenu. A ni oružja nije falilo. Naprotiv. Niti je sakrivano, na koncu.

Intronizacija (ustoličenje) Joanikija II Mićovića u Cetinjskom manastiru, netom u Beogradu izabranog za mitropolita koji će sjesti u stolicu nekadašnjih poglavara naše autokefalne crkve, osmišljena je kao ponižavajući način da se Crnogorcima pokaže kako su poraženi. Pametnima će sve biti jasno uz natuknicu da patrijarh srpski Porfirije Perić ni dan danas nije zvanično intronizovan. Niti ikome pada na pamet da taj formalni čin obavi u Pećkoj patrijaršiji, manastiru na Kosovu koji za Srbe, valjda ne samo „dogodine“, ima sličan simbolični značaj, kao što ga za Crnogorce ima Cetinjski manastir.

Crkva Srbije je, jednostavno, tražila đavola na Cetinju, ispunjavajući zapovijed nalogodavaca iz Moskve i Beograda. Sluge im u Podgorici, vjerovatno, nijesu bile rade kavzi, ali… u Karađorđevoj ulici bio je rep načela subordinacije.

Belveder je, stoga, bio nužna odbrana državnog i nacionalnog dostojanstva od pokušaja da se Crna Gora i Crnogorci simbolično i zvanično stave u jaram i svedu na raju Srpskog sveta. Najtačnije bi bilo reći – poluspontani otpor pojedinaca i grupa za koje čast i odanost domovini nijesu prevaziđene kategorije, uprkos višedecenijskoj kampanji ciljanoj da ih obesmisli i da stvori utisak kakao ovu državu niko ne voli stvarno, nego se samo lopovi i uhljebi foliraju da im je stalo do nje.

Način na koji je sprčkano ustoličenje Joanikija II, nedostojanstvenost obreda i blasfemični ambijent u kojem se odigralo, sa kriminalcima i iznajmljenom policijskom poslugom kao garantima sigurnosti svetosavskog vrha, ostaće neizbrisiva stranica sramote u istoriji Crkve Srbije. Ništa sazdano na takvom temelju ne može da traje. Znam istinske vjernike SPC koji su bili postiđeni i šokirani spremnošću njihove crkve da rizikuje krvoproliće u Crnoj Gori radi obreda koji se mogao obaviti u Podgorici. Ili nije morao uopšte. Joanikijeva intronizacija nije poljuljala njihovu vjeru u pravoslavlje, ali jeste i to iz temelja, u firmu koja želi da uspostavi monopol na duhovnom tržištu i to proizvodom koji nema nikakve veze sa izvornim.

Svetosavlje, taj militantni nacionalistički koncept u službi velikodržavne politike Srbije, zaista ne zbori ni sa hrišćanstvom, ni sa pravoslavljem, pa ni sa stvarnim Sv. Savom. Možete biti sigurni da bi Rastko Nemanjić bacio anatemu na Justina Popovića i Nikolaja Velimirovića kad bi vidio na kakav su zli put, a sve poštapajući se njime, poveli srpsku jerarhiju i narod. Kao što bi, zacijelo, bio šokiran otkrićem da su njega, koji nije nijednu školu osnovao, niti književno djelo napisao (osim ako će neko da nam podvali Savin panegirik ocu, u kojem je brutalni osvajač i nemilosrdni ubica Nemanja prikazan kao duša od čovjeka) proglasili za prosvetitelja! I, kao takvoga, uspjeli da ga uvale za sveca neobrazovanom sebru-premijeru Dritanu kroz tzv. Temeljni ugovor.

Belveder je važan stoga što je nekima u Crnoj Gori, a mnogima u regionu i na Zapadu, počeo da otkriva pravo lice Crkve Srbije. Još više, pokazao je da Crnu Goru ima ko da brani. Ako cinizam i patetika mogu skupa – od suzavca na Cetinju razbistrio se, barem djelimično, pogled političara, analitičara i medija na karakter promjena koje su se desile nakon izbora 30. avgusta. Vjerovatno ima istine u ocjenama da je „apostolska“ vlada Zdravka Krivokapića, zapravo, pala na Belvederu. Kao što je onaj miting na Trgu nezavisnosti, sedmicu nakon tih izbora, natjerao planere i realizatore satiranja Crne Gore da malo „prikoče“. Inače bismo, prisjetite se i tih zalijetanja i planiranih ranih radova pobjednika 30. avgusta, već imali kardinalnu promjenu strukture stanovništva, izbrisanu dijasporu i upisane sve dobjeglice sa Kosova, iz BiH i Hrvatske, i izgubljenu prozapadnu većinu na ko zna koji rok.

Belveder jeste, ili bi mogao (morao?) biti i veliko naravoučenije za građanske, prozapadne stranke. Uz dužno poštovanje i razumijevanje za njihovo pravo da se za slobodnu Crnu Goru u EU bore na svoj način, evidentno je da se značajni rezultati za taj cilj mogu postići i vaninstitucionalno. Nije baš lako razumjeti distancu koju su u prethodne dvije godine suverenističke, državotvorne stranke imale prema protestima, iako nije izostajalo pojedinačno prisustvo istaknutih članova partija, uključujući ponekad i lidere.

Ukoliko je to bio ustupak zapadnim partnerima, a po svoj prilici je to ključni razlog, onda se treba prisjetiti kakav su uticaj na te adrese imale „protestne litije“. I kako je Amfilohije nakon demonstriranja snage na ulici postao „dragi“. I kako niko sa Zapada nije prstom mrdnuo da spriječi miješanje Beograda i Moskve u ključni demokratski proces u jednoj članici NATO – parlamentarne izbore.

Predug bi bio spisak primjera dvostrukih aršina Zapada spram dešavanja u Crnoj Gori. „Mudra“ politika raznih varheljija i eskobara uspjela je da zgadi Brisel i Vašington onoj, većoj, iskreno prozapadnoj polovini Crne Gore. Ona druga, manja, proruska nastavila je da ih mrzi jednakim intenzitetom, sve smijući nam se u lice jer Varhelji i Eskobar ne da navijaju, nego igraju za njih. A kamo sreće da su jedini.

Na stranu, međutim, stranci. Sve što ima smisla tražiti i očekivati od njih je da više ne pomažu Putinov i Vučićev blok. Uprkos mašineriji za razgradnju Crne Gore koja je ovdje montirana godinama, bez obzira na to što je u posljednje dvije je razur države legalizovan i institucionalizovan, ovdje ima dovoljno potencijala da se iščupamo iz kandži klerofašizma. Početni uslov je da se građanski blok (pre)sabere i stavi tačku na parališuću fasciniranost litijama. Koliko god da je bila vrijedna poštovanja spremnost litijaša da „brane svetinje“ šetajući po kiši ili mrazu, oni su tada rizikovali samo prehladu.

Na Belvederu se rizikovao život.

(Antena M, foto: Gradski portal)