Političkim prilikama u zemljama Zapadnog Balkana Rusija kontinuirano inovira i prilagođava vlastite tehnike uticaja. Ono što u nekim državama Zapada nekada nije polazilo za rukom KGB-u, i to dok je bio na vrhuncu moći, Vladimir Putin ostvario je na Zapadnom Balkanu, kaže u intervjuu za Autonomiju viši istraživač na Istorijskom institutu Crne Gore i doktorand na Loyola Univerzitetu u Čikagu Danilo Kalezić.

Ključna poluga ruskog uticaja u državama regiona, posebno u Crnoj Gori i manjem bosanskohercegovačkom entitetu RS, dugo je bila Crkva Srbije. Međutim, pobjedom proruske političke grupacije na parlamentarnim izborima u Crnoj Gori, avgusta 2020., Rusija dobija novi mehanizam uticaja, a to je Vlada Crne Gore. U tom smislu, Vlada Dritana Abazovića trenutno je najjače uporište i centar svih novih napora Moskve na Balkanu.

AUTONOMIJA: Kako je Vlada Dritana Abazovića postala tako važna poluga ruskog uticaja na Zapadnom Balkanu?

KALEZIĆ: Ne zaboravite da je gotovo kompletan crnogorski bezbjednosno-obavještajni sektor, uz punu saglasnost Dritana Abazovića, danas pod kontrolom Srbije i Rusije. Crnogorskiobavještajni aparat praktično je ”otet”, pa se može reći da je Rusija svoj najveći spoljnopolitički uspjeh napravila upravo u Crnoj Gori, zemlji članici NATO.  Naravno, ne smijemo zanemariti ni Srbiju kao bazu ruskog uticaja u regionu.

AUTONOMIJA: U kojoj mjeri je Srbija mijenjala taj status tokom protekle dvije i po godine?

KALEZIĆ: Godinama unazad, Rusija nije imala izbora, pa je njena ključna poluga u smislu sprovođenja malignog uticaja bila Vlada u Beogradu. Političke turbulencije u regionu otvorile su alternativne puteve ruskog upliva, pa su Milorad Dodik, koji je pod apsolutnom kontrolom Moskve, i Dritan Abazović sa pojedinim svojim ministrima, postali novo rusko čedo na Zapadnom Balkanu.

Kada je riječ o Srbiji, Rusija ulaže veliki napor kako bi spriječila nastojanja Zapada da Beograd izvuče iz ruske orbite. U rascjepu između Istoka i Zapada, Rusija je prinuđena da pojača ili da mijenja strategiju prema Srbiji u smislu jačanja podrške ekstremističkim, ultradesničarskim organizacijama i grupama, sposobnim da izazovu manje ili veće nerede i haos, ali i da na taj način vrše pritisak na režim predsjednika Aleksandra Vučića. Rusija ne smije da rizikuje da izgubi Srbiju, ali je trenutno u mnogo povoljnijem položaju nego prije dvije godine: umjesto Beograda, danas ima i Crnu Goru, i entitet RS, i dio Sjeverne Makedonije. Naravno, u tom smislu ne bismo smjeli potcijeniti ni ono što se događa u Albaniji: priča o Otvorenom Blakanu ukazuje na povećanu obavještajnu aktivnost Rusije u samoj Albaniji. 

AUTONOMIJA: Kažete da je Moskva preusmjerila težište pritiska sa vrha režima na ultradesničarske grupe…

KALEZIĆ: Rusija u Srbiji nikada nije imala samo jednog igrača; uvijek se trudila da svoj snažan uticaj ostvari kroz barem dvije ili tri relevantne političke strukture. Opsesija zapadne politike da Vučića nekako izvuče iz ruske orbite promijenila je pravila igre i sa ruske strane. Imperativ Rusije je da Srbiju zadrži u svom geostrateškom prostoru, za što nema previše oruđa na raspolaganju. Naravno, i dalje je ključno ostati uticajan u okviru struktura vlasti, ali je neophodno da se alternativa gradi ne samo kroz Socijalističku partiju Srbije kao tradicionalnog oslonca Moskve, nego i kroz ostale proruske strukture koje služe i kao vrsta pritiska na režim u Beogradu. Ne smije se potcijeniti ni promjena spram Crkve Srbije, gdje uočavamo novi nivo aktivnosti. Crkva Srbije je ostala glavni eksponent ili glavno oruđe Rusije na Balkanu, ali je unazad godinu, godinu i po, ta linija uticaja smanjena.

AUTONOMIJA: Zašto?

KALEZIĆ: Vjerovatno kao ustupak Vučiću. Budući da se predsjednik Srbije veoma oprezno i lagano distancira od ruskog uticaja – ili se Moskva udaljava od njega, vidjećemo – očekujem da će veoma brzo Rusija obnoviti podršku Crkvi Srbije. 

AUTONOMIJA: Predsjednik Vučić se prošle sedmice požalio da relativno dugo nije direktno razgovarao sa predsjednikom Vladimirom Putinom, podgrijavši tako spekulacije da je ”Moskva otkačila Vučića”. Istovremeno, proruski mediji i analitičari u Srbiji, manje ili više direktno, počinju da kritikuju politiku šefa srpske države. Kako to tumačite?

KALEZIĆ: Današnja ruska politika prema državama Zapadnog Balkana nevjerovatno podsjeća na politiku koju je SSSR vodio prema državama istočnog bloka u vrijeme Leonida Brežnjeva. U tom smislu, javna diplomatija i javne poruke Moskve imaju mnogo veću ulogu nego što bi je imale na Zapadu. Okolnost o kojoj Vučić javno govori – mislim na to da nema tako čest kontakt sa ruskim predsjednikom – najbolji je dokaz da mu Moskva šalje manje ili više suptilne poruke o tome da nipošto ne smije da popusti pred zapadnim pritiskom, odnosno tome da mora da ostane lojalan Putinovom režimu onako kao je to bio u periodu od 2018. do 2020. Tada je ruska podrška Vučiću doživjela svoj vrhunac. Sjetićete se posjete Putina Beogradu i onog polumitinga organizovanog ispred Hrama Svetog Save.

---

Pročitajte još: DAVOR GJENERO: Projekt Otvoreni Balkan je jedan od najopasnijih oblika stvaranja kaosa

---

AUTONOMIJA: Ima li Moskva razloga za strah da će predsjednik Vučić ”preći na drugu stranu”?

KALEZIĆ: Mislim da nema. Konfiguracija srpskog društva, kao i ono što nazivamo ”dubokom državom”, toliko je pod uticajem Rusije da Vučić, čak i kada bi to htio, nema kapacitet da učini ono što je učinio Tito 1948. godine. Jugoslovensko ”Ne” Staljinu istorijska je lekcija koju su Rusi veoma dobro naučili, ali što Zapad, bojim se, još nije dobro pročitao.

AUTONOMIJA: „Rusi Jugoslaviji i Titu nikada nisu oprostili 1948. godinu”, govorila je Latinka Perović.

KALEZIĆ: I nisu. U ruskoj kolektivnoj političkoj svijesti jugoslovenska 1948. jedna je od najvećih trauma. Gledano iz ruskog ugla, Moskva nikada dovoljno nije kaznila ni Srbiju ni Jugoslaviju zbog 1948. godine. Titovo ”Ne” bila je prva pukotina i prvi pokazatelj da SSSR nije imperijalna sila. Upravo na bazi te istorijske lekcije, Rusija više nikada neće dozvoliti da doživi bilo što slično. Sa svim svojim imperijalnim i hegemonističkim interesima i cijljevima, Rusija nas konstantno podsjeća da Balkan neće prepustiti i ostaviti Zapadu, da je spremna da čeka i da jedan dugi vremenski period posveti destrukciji našeg regiona, kako bi ga prije ili kasnije vratila u “ruski svet”, odnosno u sferu ruskog uticaja.

AUTONOMIJA: Ako ruska politika danas najviše podsjeća na politiku SSSR-a u doba Brežnjeva, koliko je onda suverenitet zemljama regiona zaista ograničen?

KALEZIĆ: Sve što Rusija danas radi ne samo na prostoru Zapadnog Balkana, nego i na prostoru istočne Evrope i centralne Azije, predstavlja pokušaj povratka na Brežnjevljevu doktrinu ograničenog suvereniteta. U Hrvatskoj i Sloveniji postoji cijela mreža ne samo ruske agenture, nego i ruskih propagandnih punktova koje funkcionišu po principu ”spavača”. Svi su spremni i čekaju odgovarajući trenutak da se završe projekti po drugim državama nekadašnje SFRJ, i da na red dođu njihove zemlje, koje percipiramo kao dominantno integrisane u zapadni politički život.

Srbija je model države sa ograničenim suverenitetom od strane Rusije i zbog toga što nije u stanju da se sama izbori sa onim što je teret kosovske krize. Upravo ta okolnost – a odgovornost za nerješavanje kosovske krize dominantno leži u Moskvi – Srbiju limitira ne samo na putu potencijalnih evropskih integracija, nego i na putu normalizacije i samospoznaje kao moderne evropske države i društva.

AUTONOMIJA: Što je sa Crnom Gorom?

KALEZIĆ: Model ograničenog suvereniteta primijenjen je i u Crnoj Gori, koja danas  nije sposobna da u potpunosti sama odlučuje o sebi. Već smo pominjali bezbjednosni i obavještajni sektor, kojim direktno upravljaju Srbija i Rusija. Sličan model nudi se i BiH, budući da je ona u istoj poziciji značajno ograničenog suvereniteta zbog destrukcije Milorada Dodika i Dragana Čovića. U tom smislu, može se reći da je Putin unaprijedio Brežnjevljevu doktrinu, pa danas, umjesto sovjetske vojske i tenkova, ruski maligni uticaj postiže se savremenim, hibridnim sredstvima, koji se teže detektuju: na ulicama nemate tenkove kakve ste mogli vidjeti u Mađarskoj 1956. ili u Čehoslovačkoj avgusta 1968.

AUTONOMIJA: Kad pominjete BiH, kako tumačite to što ambasada Amerike u Sarajevu danas podržava upravo one lidere koji su jasno prepoznati kao izrazito proruski – Dodika i Čovića?

KALEZIĆ: Ni jedna američka administracija nakon predsjednika Bila Klintona nije uspjela da se ozbiljno i uspješno upusti u rješavanje bosanskohercegovačkog problema, niti da barem pokuša da ga shvati i razumije. Razlog za tu vrstu nesnalaženja ili nemogućnosti da se razumiju problemi BiH možda je upravo u tome što je Bosna prestala da bude prioritet nakon Dejtona. Napuštanjem BiH, Amerika je vjerovatno napravila ključnu grešku u regionu. Drugim riječima, ustupajući BiH ne samo visokom predstavniku, nego i EU, Vašington je dozvolio uspostavljanje vakuuma moći, iz koga izgleda nije sposoban da izađe.

Ovdje ne smijemo zaboraviti teško razumljiva lobiranja i aktivnosti zvaničnog Zagreba i Hrvatske. Mislim da su ta dva faktora razlog zašto na prvi pogled SAD podržava nešto što predstavlja uništavanje dejtonske BiH. To je katatrofalna greška i ne postoji realna šansa da ona u bliskoj budućnosti bude ispravljena.

AUTONOMIJA: Rekli ste da je u kolektivnoj svijesti Rusa 1948. godina i Titovo ili jugoslovensko ”Ne” Staljinu. Kažete i da Rusija nikada neće dozvoliti da joj se nešto slično ponovi. Zar činjenica da je Crna Gora, uprkos protivljenju Kremlja i iz moskovske adrese navođenog pokušaja državnog udara, 2017. ipak ušla u NATO, nije svojevrsna replika tog ”Ne” iz 1948?

KALEZIĆ: To nije bila samo 2017, nego i 2006. godina. Dakle, obnova državne nezavisnosti i ulazak u NATO bili su crnogorski odgovor na agresiju Rusije. Upravo na bazi traume 1948., gledano iz ruske perspektive, crnogorsku 2006. i 2017. Moskva nije mogla da oprosti. Ruski odgovor Podgorici stigao je najprije 2016., kroz pokušaj državnog udara, kasnije i kroz litije predvođene Crkvom Srbije. Iako možda na površini ne djeluju kao povezani, svi navedeni događaji zapravo su inovirani, hibridni odgovor na ono što formacijiski i suštinski liči na ”Ne” Staljiinu.

Konstanta u ruskoj vanjskoj politici, staroj 300 godina, je paternalizam prema Balkanu. Svaki pokušaj suprotstavljanja toj politici dobijao je i dobija odgovor sličan onome koji je predsjednik Milo Đukanović dobio 2016. godine, na dan održavanja parlamentranih izbora u Crnoj Gori. Ruski državni udar iz 2016. i dalje traje, s tim da ga sada ne sprovode vojne strukture, nego ministri, premijer kojem je izglasano nepovjerenje Dritan Abazović i parlamentarna većina koja ih podržava.

AUTONOMIJA: Rekli ste da je obavještajni sektor u Crnoj Gori danas pod kontrolom Rusije. Zar to nije poraz i zapadne politike i NATO?

KALEZIĆ: Pitanje je zašto ovo što se dogodilo u Crnoj Gori od 2020. godine nije naišlo na žešći odgovor zapadne politike. Rusija je i na Balkanu uspješno iskoristila prazninu i nemoć SAD tokom administracije predsjednika Donalda Trampa, što je opšte mjesto. U zemljama regiona Moskva nije prvo osvojila obavještajni aparat, koji je došao kao kruna kontinuiranog napora da se Crna Gora destabilizuje i uništi; osvojila je medijski sektor, pa se na to nadovezivalo ostalo.

Nažalost, Zapad i dalje pokazuje nesposobnost da se značajnije izbori sa onim što su metode i suština hibridnog rata, a to se najbolje pokazalo na primjeru Crne Gore. Kada Zapad, uz svu diplomatsku vještinu i infrastrukturu koju posjeduje, ne uspije da u Crnoj Gori zaustavi parlamentranu većinu u brutalnom kršenju Ustava, onda je to najbolji pokazatelj dubine greške Zapada i zapadne politike prema Crnoj Gori i regionu. Crna Gora i države Zapadnog Balkana danas su tek polje za ruski hibridni rat, koji će se voditi i koji se vodi i drugim NATO članicama. Sa druge strane, SAD su, kao u slučaju BiH, naivno vjerovale da EU ima kapacitet da se bavi krupnim geopolitičkim problemima, iako sve što se događa na Zapadnom Balkanu svjedoči da EU, iz ovih ili onih razloga, nije sposobna da se na adekvatan način pozabavi krupnim spoljnopolitičkim temama. Čak ni u vlastitom dvorištu. Mislim da je to lekcija za budućnost i da će obnova transatlanskih veza, koja će potrajati godinama, mnogo koštati Zapadni Balkan. A već ga je mnogo koštala.

AUTONOMIJA: Može li se identifikovati neka promjena u stavu SAD kada je riječ o odnosu prema ruskim proksijima u Crnoj Gori i regionu? Ta je politika, da Vas podsjetim, kroz ono što su govorili izaslanik Gabrijel Eskobar i ambasador Kristofer Hil, pružala otvorenu podršku predsjedniku Vučiću i njegovoj politici konstantne destabilizacije regiona.

KALEZIĆ: Vučić sve više liči na ajatolaha Homeinija nakon pobjede Islamske revolucije u Iranu. I to je bolna činjenica sa kojom će Zapad tek morati da se suoči. Mislim da su Vučića zapadne strukture umnogome potcijenile, da su napravile krupne greške ne samo u pogledu njegove politike, nego i njegove ličnosti. Doduše, takve greške Zapad ne pravi prvi put kada je riječ o liderima ovog regiona. Ipak, suočen sa istinom, Zapad će morati da ubrzano mijenja strategiju koju sam jednom nazvao šargarepa bez štapa u – štap bez šargarepe. Naprosto, stepen političke i svake druge agresije koja izaziva nestabilnost, a koju proizvodi režim Aleksandra Vučića, više ne može da se obuzda drugačije osim parcijanom izolacijom tog režima, odnosno njegovog ograničavanja uticaja kako u Srbiji, tako i u regionu. To će se najbolje pokazati kroz podršku proevropskim strankama na Zapadnom Balkanu. Tu podršku tek vidimo u Crnoj Gori, ona se kristališe odnedavno – događa se pred našim očima.

AUTONOMIJA: Gdje je prepoznajete?

KALEZIĆ: Na njihovu žalost, Zapad je morao da prihvati dvojicu lidera kao svoje neželjene saveznike – Mila Đukanovića i Albina Kurtija. I to je pokazatelj promjene zapadne politike prema regionu. Srbija će sve više tonuti u izolaciju, dok će ova dva politička lidera dobijati podršku i biti osnaženi kako bi se na relaciji Podgorica – Priština stabilizovao region Zapadnog Balkana. Ovo zahtijeva veoma mnogo strpljenja i vremena, kao i veću i bolju koordinaciju EU, UK i SAD. U Crnoj Gori smo nedavno po prvi put vidjeli jasno definisan stav te tri adrese prema pitanju protivustavnog Zakona o predsjedniku, koji je, uprkos brojnim upozorenjima Zapada i negativnom mišljenju Venecijanske komisije, izglasala parlamentarna većina. Vratite se petnaest ili dvadeset godina unazad i vidjećete da su nekad stavovi Vašingtona, Brisela i Londona bili harmonični, pa je aktuelna harmonizacija pozicija na te tri adrese dobar vjesnik promjene zapadne politike prema regionalnim problemima.

AUTONOMIJA: Znači li to smanjenje ruskog uticaja i koliko-toliko smirivanja tla na Zapadnom Balkanu?

KALEZIĆ: Ne nužno. Smanjenje ruskog uticaja desiće se kada proevropske snage ne budu samo podržane, nego kada budu vršile vlast u zemljama regiona. To je preduslov da se borite protiv ruskog uticaja, koji, ponavljam, trenutno ima jednu vladu u Crnoj Gori, drugu u Srbiji i treću u entitetu RS. Iz te pozicije je prozapadnim snagama veoma teško da se bore protiv ruskog uticaja u svojim državama. Zato ih je neophodno osnažiti i podržati njihov povratak na pozicije izvršne vlasti ili osigurati prostor za njihov politički rast.

U nekim državama regiona, posebno u Crnoj Gori i na Kosovu, Zapad je napravio katastrofalnu grešku u procjeni ko su istinski prozapadne stranke, s ta se greška može objasniti kao frapantno neznanje ili nepoznavanje stvari na terenu.

Istovremeno, možda bi objašnjenje za to trebalo tražiti u uplivu ruskog uticaja i u zapadne strukture zadužene za izvještavanje sa terena, što je problem o kome se u javnosti skoro i ne govori, ali koji ipak počinje da biva detektovan. Pitanje je, dakle, kako smo došli u paradoksalnu situaciju da zapadne administracije i zapadna ministarstva vanjskih poslova informišu ruske agenture i ruski proksi.

AUTONOMIJA: Kako?

KALEZIĆ: Poseban sistem lobiranja u Vašingtonu veoma je podložan korupciji, pa dio odgovornosti za situaciju na širem području Zapadnog Balkana leži i u veoma kompromitovanom sistemu lobiranja na toj adresi. Ruski novac našao je put do samog vrha izvršne vlasti u SAD u vrijeme administracije predsjednika Trampa. Pa, ako je ruski novac našao put do vrha američke politike, onda je mnogo lakše taj put našao do nižih činovnika u toj administraciji.

AUTONOMIJI: Je li na to imuna administracija predsjednika Bajdena?

KALEZIĆ: Određena politička ponašanja, naročito u javnoj diplomatiji, odlikuju površnost i neznanje. Međutim, neke aktivnosti, nažalost, otvaraju opravdanu sumnju u problematičnost uticaja na pomenute niže činovnike administracije aktuelnog predsjednika SAD.

Tamara Nikčević (Autonomija, foto: Gradski portal)

Intervju je deo projekta “Analiza antizapadnih narativa u Srbiji” koji sprovode Nezavisno društvo novinara Vojvodine i portal Autonomija. Projekat je podržala Ambasada SAD u Srbiji.