Zamislite sljedeću scenu.

U jednom ćošku ringa Milorad „Ja sam samostalna Republika Srpska“ Dodik, u drugom – Dragan „Ja sam cijeli hrvatski narod“ Čović. Dva desperadosa, dva politička antiheroja, dva jahača Apokalipse što galopiraju ka trećem entitetu, jedan na kobili velikosrpske, drugi na ždrijebcu velikohrvatske politike. A ispod njih Bosna i Hercegovina – svezana, umorna, napaćena i zgažena.

Nije vic. Nije ni satira. To je posljednji bosanskohercegovački dnevnik, anamneza ništenja, naslovna strana, vijest dana, proces decenije.

Gdje prestaje Dodik, a počinje Čović?

Dragan Čović je, dame i gospodo, konačno skinuo rukavice, otresao prašinu sa svoje latentnosti i kao svaki klasični HDZ-ov penzionerski jurišnik u naponu političke senilnosti konačno odlučio da nam svima kaže šta stvarno misli. I to s nervozom, koja nije karakteristična za njega, da ne kažemo – sa pjenom na ustima.

Jer, kako drugačije objasniti njegovo najnovije lupetanje u stilu Milorada Dodika, kad na pitanje novinarke o visokom predstavniku [Christianu Schmidtu], čovjek mrtav-hladan izjavi: “Nije ga nitko imenovao, koliko ja vidim. Ta mogućnost da intervenira ne postoji. Mi se svi trebamo truditi da BiH bude normalna država. Nemojte zazivati nikakva nametanja.”

Da samo čitate tekst, bili bi uvjereni da ove rečenice izgovara Milorad Dodik i sasvim sam siguran da podrobniji hroničari mogu naći iste ili slične u proširenim izjavama laktaškog vožda.

A da ne bi ostalo samo na tome, nastavio je Čović s performansom u stilu balkanskog kabarea, pa je na pitanje novinarke da li intervencija visokog predstavnika Christiana Schmidta može riješiti trenutnu krizu u zemlji, kazao eksplicitno: “Ne postoji mogućnost. Šta ćemo mi onda ovdje? Neka zovnu Schmidta i imenuje sve. Postoje zakoni države i Ustav. Neka Schmidt donosi zakone, šta će nam izbori, Vijeće ministara ili parlament?”

Čović sarkastičan? Ili autentičan? Ili ciničan? Ili samo izgubljen u prijevodu između onoga što misli i onoga što mu Dodik kaže da misli?

Kad je Schmidt imenovani, a kad ‘neimenovani’?

Jer podsjetimo se u vezi Schmidta… nije li to isti onaj Schmidt koji je preko noći izmijenio Izborni zakon BiH tako da je cijeli hrvatski narod izjednačen s HDZ-om? Tada Schmidt nije bio „neimenovani“. Tada je bio zamalo “Božji poslanik na zemlji“ s bonskim ovlastima u ruci, pravi “pater familias Schmidt” koji je došao da spasi “napaćene Hrvate“ od vlastitog pluralizma, šta li? Niko nije pitao za Ustav, ni za zakone, ni za izborni legitimitet. Bitno je bilo da se HDZ zabetonira na vlasti i u vlasti. A sada – sad bi ga Čović najradije poslao nazad u Bavarsku na pivo i kobasice.

No, hajde da ne ostanemo (samo) na Schmidtu. Idemo na glavni meni.

“Tri federalne jedinice su budućnost BiH”, poručuje jasno i glasno Čović, otklanjajući valjda i posljednju sumnju profesionalnim srednjičarima šta je na stvari.

Budućnost po mjeri Čovića i Dodika

Tri federalne jedinice. Kao Sveto trojstvo podijeljenosti. Kao tri prsta u zraku. Samo što ovaj put ne maše njima niko iz neočetničkog legla, nego predsjednik stranke koja već 20 godina po svaku cijenu želi svoju Hercegovinu, samo za sebe. Ne čak ni za Hrvate, nego za HDZ i njihove sužnje.

Jer, kaže Čović: “Naravno da sam mislio da je to budućnost BiH. O tome pričamo 20 godina, to nije izvučeno iz konteksta. Stav mene i HDZ-a nije prikriven. To je način kako urediti BiH. Za to treba mijenjati Ustav.”

Dakle, ništa više nije tajna. Više se ne uvija, ne skriva, ne tapka okolo sa frazama i frazetinama o konstitutivnosti. Sad se ide direktno u glavu: ili treći entitet, ili ništa. Ili ustavna prepravka u korist jedne stranke, ili Bosna i Hercegovina ide u arhivu historije kao država. Ucjena u stilu, pogađate – Milorada Dodika.

I ne staje tu on. Ne. Dragan Čović, kao pravi politički iluzionista, dodaje: “Bošnjaci će se morati opredijeliti za modernu BiH.”

A moderna BiH je, razumije se, po mjeri HDZ-a i SNSD-a. Jedna zemlja, tri entiteta, bez visokog predstavnika, bez građanskog modela, bez suštinske jednakosti. Samo feudalni karteli koji nikome ne polažu račune pod okriljem međunarodne ravnodušnosti.

A na pitanje o potencijalnoj novoj većini s opozicijom iz RS-a, Čović glatko odgovara: “Ono što se dogovori, treba da se sprovede.”

Drugim riječima – kad HDZ i SNSD dogovore disoluciju države, svi ćemo to samo trebati “sprovesti”, je l’?

I naravno, kad su ga pitali za Dodika, koji se ponaša kao da mu se BiH slučajno našla na teritoriji, Čović samo nonšalantno reče: “Od SNSD-a zavisi da li će ostati u vlasti. Dodik treba da se odazove institucijama BiH.”

Jasno, to je onaj moment kad se, kao u sapunicama, zadrži suza u oku dok gledaš kako ti brat politički juriša na rušenje države, ali ga ipak – ne ostavljaš. Jer brat je brat, čak i kad ti rastura kuću.

Ovo nije samo priča o Čoviću

Ali čekajte, ovo više nije samo priča o Čoviću. Ovo je priča i o njegovim koalicionim partnerima. Znate, onima što su nas do juče uvjeravali kako „niko ne zaziva treći entitet“, kako su to „histerični narativi“, „teorije zavjere“, „besmislene optužbe“, „stari refren bošnjačkih radikala“ i slične baljezgarije za smirivanje nervoznih građana.

Šta ćemo sad, gospodo? Hoćete li i dalje šetati po televizijama i ubjeđivati narod da Čović samo traži „europske standarde“? Ili ćete se poklopiti po ušima i konačno priznati ono što vam je Čović upravo nacrtao – HDZ hoće treći entitet, otvoreno, jasno, bez ustezanja?

Ako je tako, onda to lijepo recite ljudima. U oči. Pred izbore. Bez floskula o multietničkoj građanskoj državi koja „nadilazi entitete“. Jer, budimo iskreni – ta država ne nadilazi ništa. Niti entitete, niti Čovića, niti Dodika.

Ako već pristajete na stvaranje trećeg entiteta, onda imajte barem hrabrosti reći to narodu. Recite: „Ljudi, znate šta – UZP više ne važi, Dayton je samo papir, Schmidt nas više ne zanima, a Čović i Dodik su naši partneri u ‘modernizaciji’ BiH.“

Recite to. A onda izađite na izbore, pa da vidimo – ko je za treći entitet, a ko za Bosnu i Hercegovinu.

Jer ovo više nije latentna prijetnja. Ovo je politička deklaracija. I na nju se mora odgovoriti. Ako ne sada – onda nikada. A ako nikada – onda čestitamo: upravo ste legalizovali podjelu zemlje.

Na rate. Bez rata. Uz kafu.

(Al Jazeera, foto: Autonomija)