Skip to main content

Ćerim Ondozi: Zajedničko da nam služi da prebrodimo ono što nas razdvaja

Autonomija 22. нов 2021.
3 min čitanja

Smanjenje prevodilačkih kapaciteta na području Srbije i Kosova ukazuje na rastuće jezičke podele između srpske i albanske zajednice. Ipak, na Univezitetu u Prištini je ove godine, više od 20 godina nakon završetka rata, otvorena katedra za Balkanistiku gde će studenti, između ostalog, moći da uče i srpski jezik. Prevodilac Ćerim Ondozi iz Prištine za Autonomiju kaže da bi međusobno jezičko razumevanje pozitivno uticalo na kulturne i političke odnose među Srbima i Albancima.

Kakvi su kapaciteti u prevodilačkim krugovima na Kosovu i u Srbiji kada je u pitanju prevođenje sa albanskog na srpski i obrnuto?

Mislim da toga nema puno, a to se da zaključiti na osnovu albanskih autora čija su dela dostupna na području na kom se govori bosanski, hrvatski i srpski (bhs) i obrnuto. Do 1980-ih godina bilo je prevoda sa bhs na albanski ali, kako zbog političkih okolnosti tako i zbog nedostatka prevodilaca – a valjda i neke političke volje – toga danas gotovo i da nema. Primera radi, već nekoliko godina Univerzitet u Prištini se trudi da osnuje odeljenje Balkanistike i, nakon nekoliko pokušaja tek je ove godine uspeo da okupi tridesetak studenata koji će studirati BHS jezike i prevođenje.

Kako konstantne tenzije između Kosova i Srbije utiču distribuiranje publikacija sa jednog prostora na drugi i međusobno prevođenje?

Rekao bih da tenzije više utiču na nepopularnost čitanja književnosti drugog, ili na nepopularnost prevođenja drugog nego na distribuciju. Ali dobro, to je povezano. Ja nisam video neku spremnost kosovskih izdavača da prevode sa bhs, ali i obrnuto, to jest da se neko iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije zainteresuje za nekog kosovskog autora. I još jedna stvar. Imam utisak da se kod nas, na Kosovu, ne pravi velika razlika između Srba, Hrvata, Bosanaca, Crnogoraca – svi oni govore „neprijateljskim jezikom”.

Kakva je situacija bila pre nego što će početi sukobi u Jugoslaviji i, konkretno, rat na Kosovu?

Ne bih voleo da o tome puno govorim. Ne znam puno. Bio bih vrlo subjektivan. Ja sam rođen 1982. godine. Znam da sam bio poslednji pionir 1989. godine. Davao sam neku časnu reč… Sećam se 1990-ih kada smo mi, Albanci, kolektivno ostali bez posla, bez institucija, kada smo osnovali virtualnu državu, kada smo imali jednog lidera poput Rugove koji se – u svom tom ludilu krvavih ratova – trudio da se odupire srpskoj megalomaniji. A onda je rat i nas zahvatio. I tako dalje… No, ja iskreno verujem da moramo gajiti dobre odnose sa onima koji nas okružuju – da pomognemo onima kojima se čini zlo, a da pomognemo i onima koji čine zlo tako što im nećemo dopuštati da to čine.

Kako bi na proces pomirenja uticalo to kada bi se više albanskih autora prevodilo na srpski i obrnutno i kada bi došlo do prožimanja opšte kulturne scene sa Kosova i Srbije?

Ja iskreno verujem da bi obostrano prevođenje imalo uticaja. Pomirenje je velika reč i velika stvar. Ali međusobno razumevanje, razgovor, slušanje jedan-drugog svakako je prvi korak ka nekom normalnijem odnosu između nas. Koji bi bio prvi rezultat? Samo bismo potvrdili da govorimo istim jezikom.

Kakvo je interesovanje mladih Albanaca sa Kosova za prevodilačku delatnost na relaciji albanski-srpski jezik?

Vidim dosta mladih koji su zainteresovani da uče hrvatski jezik. To morate razumeti, jer je hrvatski a ne srpski evropskounijski jezi. A valjda je manje stigme ako kažeš da učiš hrvatski. Ima mladih koji govore oba jezika, ali ja verujem da to interesovanje treba doći od institucija, od izdavačkih kuća koje će tu videti neku poslovnu korist. Ali, taj sektor kod nas, a verujem i svuda po svetu, je u velikoj krizi. Mlade treba podstaknuti, treba im prići idejama i projektima. Retki su oni koji sami uzimaju inicijativu i obraćaju se izdavačima a i to, po meni, nije fer.

Kako Vi vidite budućnost književne i kulturne scene na Kosovu i u Srbiji?

Ja se nadam da će biti više književnih i kulturnih razmena ne samo između Kosova i Srbije nego i između svih država regiona zapadnog Balkana. Vrlo je važno da se dogovorimo šta nam je zajedničko i šta nas razdvaja, pa da nam ono zajedničko služi kako bismo prebrodili ono što nas razdvaja. Ja sam po prirodi optimista, i verujem da ćemo jednog dana živeti u miru i razumevanju.

(Nataša Ivaneža)

Tekst je objavljen uz podršku regionalnog projekta jačanja mehanizama tranzicione pravde koji finansira Vlada Ujedinjenog Kraljevstva, a sprovodi Program Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP). Sadržaj teksta je isključivo odgovornost portala Autonomija i ne odražava nužno stavove Programa Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP) ili Vlade Ujedinjenog kraljevstva.