Skip to main content

Borivoj Radaković: Protivnik sam svakog i svačijeg nacionalizma, smatram ga primitivnim i opasnim

Kultura 19. okt 2022.
3 min čitanja

Pisac i prevodilac iz Zagreba Borivoj Radaković (70) je jedan od tri člana žirija na ovogodišnjim 42. „Borinim pozorišnim danima“ u Vranju. Vranjanski ansambl već je igrao po jednom njegovom tekstu. Bili su to „Amateri“, a on za Danas otkriva koliko se raduje druženju sa glumcima, građanima u rodnom gradu Borisava Stankovića.

Odgovarajući na pitanje o „dramaturgiji mržnje“ i šta je to u ljudskom biću što ga tera da „pojede“ tuđe i svoje godine, on kaže:

-Ne znam vam odgovoriti, ali se mogu složiti s vama: mržnji, očito, nema kraja, a barem u ovom dijelu svijeta. A sve kršćani oko nas. Ja kršćanin, a niti vjernik nisam i tim mi je teže gledati kako sugrađani kršćani, kojima bi ljubav trebala biti osnova vjere, zdušno održavaju, obnavljaju i žive svoju mržnju prema bližnjima svojima. Mržnju ubilačku, bespoštednu.

Ko bi trebalo da izbuši motor toga „pogona za zlo“, kad je pojedinac izgubio oslonac, kafkijanski zarobljen među ustašama, četnicima, teritorijama, antidijalogom?

– Eh… Opet vam ne znam odgovoriti. Protivnik sam svakog i svačijeg nacionalizma, smatram ga primitivnim i opasnim.

I sami ste imali iskustva da vas čuvaju „najgori od svojih“. Vi ste pisac, potomak Srba iz Hrvatske.

– Ja sam potomak Srba iz Hrvatske, uništenog entiteta na čijem su iskorjenjivanju zdušno radili srpski i hrvatski političari i horde koje su predvodili. A ni Srbi iz Hrvatske nisu zaostajali za njima. Mračan svijet i jedni i drugi i treći. Vrijeđaju me, pak, groteskna i opasna posezanja za žrtvama koje su podnijeli Srbi iz Hrvatske. Što je htio srpski predsjednik Vučić kad je nedavno naumio posjetiti Jasenovac? S kojim pravom? Postoje li još uvijek u Srbiji Srbi iz Hrvatske koji su prognani i devedesetih godina? Ne, ne postoje! Asimilirani su, gurnuti na marginu i anulirani. Ja imam pravo o tome govoriti jer su moji djedovi, bake, tetke s Banije stradali u Jasenovcu. Mislim da ima šanse za neke nove Hrvate i Srbe. Evo vam neposrednog primjera: prije nekoliko godina divna glumački kvalitetna postava izgorjelog kazališta u Vranju izvela je predstavu „Amateri“ prema mom tekstu. Ja sam bio pisac, oni su bili glumci, nismo bili ni Srbi, ni Hrvati… Ja sam sada član žirija na Borinim danima: prijateljstvo i suradnja nam se nastavljaju, ne trebaju nam narodi i nacije.

Rat u Ukrajni je rat u kome smo svi mi sa ovih prostora. Ukršteni smo između „za“ i „njet“, dok gledamo prolivanje krvi. Moderna „ukrštenica pogibije“ bez rešenja i za nas ovde i tu?

– U pravu ste, opet se uspostavlja navijački odnos, najprimitivniji odnos među ljudima. Osobno mogu biti samo protiv, protiv rata, nasilja… i kiča! Da, kiča! Kič je temelj mentaliteta s obje strane, kič je pogon i maksimalna realizacija pogubnih svijesti. Kič je ovogodišnja dodjela Nobelovih nagrada za mir, kič je dodjela nagrade za pjesmu Eurovizije, kič su nastupi Zelenskog u europskim parlamentima, kič je nevjerojatno preizdašna hrvatska pomoć izbjeglicama iz Ukrajine (pomoć koja je veća od moje penzije!), kič je progon, batinanje, pljačka arapskih, kurdskih, avganistanskih izbjeglica, kič je nesmiljeno negostoprimstvo ruskim izbjeglicama, kič je Putinova „denacifikacija“, kič je rusko službeno informiranje… A rezultat – desetine hiljada mrtvih, milijuni prognanih, srušeni gradovi… Tko poziva na mir? Ujedinjeni narodi? I da navijam i za koga?

Kako gledate na to što nas sa prostora bivše Jugoslavije mire, oni koji i sami imaju nerešene probleme u onome što propovedaju?

– Joj, ja sam pisac, besmisleno mi je da komentiram psihopate. Takvi nisu zanimljivi niti da budu književni likovi…

I zaista, „Kuda plovi ovaj svet ?“, kao što je slogan 42. Borinih pozorišnih dana čiji ste član žirija?

– Znate šta? Briga me za ovaj svet i njegove putanje! Više me zanimaju predstave na Borinim danima, režija, glumci, njihovo umijeće. Svi skupa ćemo reći – svijete, tko te… šiša!

Koliko znate o Vranju, Vranjancima, piscu Koštane, Nečiste krvi, Gazda Mladena? Ima li pouke u tim rečima?

– Znam podosta, nisam neuki novak. Ja sam inače profesor jugoslavenskih jezika i književnosti. Vranjanski idiom mi, dakle, nije stran (a govorim još makedonski i bugarski), a upravo se dogovaram, s gospodinom glumcem Bojanom Jovanovićem da, kad dođem, skupa hodočastimo do kuće Bore Stankovića da se u mislima pozdravimo s tim čovjekom, kojeg toliko i poštujemo pa poslije u prvoj kafanici sa zahvalnošću popijemo po jedno piće u njegovo ime.

(Danas, foto: screenshot)