Vlasti Novog Sada povijest kotrljaju unatrag, u mrak četrdesetih godina prošlog stoljeća. To bi mogao zaključiti današnji čitatelj feljtona o zločinima Adolfa Eichmanna u Jugoslaviji koji je Slavko Goldstein, jugoslavenski partizan židovskog porijekla iz Hrvatske i jedan od najvažnijih intelektualaca ovih prostora sve do smrti 2017. godine, objavio 1961. u Zagrebu, u povodu hapšenja Eichmanna 20. svibnja 1960. i početka njegova suđenja u Tel Avivu 11. travnja 1961. 

“Djelatnost ‘Eichmannove komande’ u Jugoslaviji u svjetlu starih i novih dokumenata” naslov je feljtona koji je tada 33-godišnji novinar Goldstein objavio u pet nastavaka, od 25. siječnja do 22. veljače 1961, u uglednom zagrebačkom “Vjesniku u srijedu” (VUS). Objavljen nepunih šesnaest godina nakon oslobođenja Jugoslavije i završetka Drugog svjetskog rata, taj minuciozno istraženi i dokumentirani feljton vjerojatno je bio jedan od prvih potkrijepljenih dokumenata o genocidu nad Židovima i pripadnicima ostalih naroda, koji je na području Jugoslavije proveo dio nacističkog stroja kojim je upravljao Adolf Eichmann, šef zloglasnog  “IVb odjela” Gestapoa.

Danas se taj spretno napisani feljton čita kao još uvijek dragocjen i svjež povijesni izvor. Ali i više od toga: u Novom Sadu, na primjer, on može poslužiti kao dobra kontekstualizacija namjere gradskih vlasti da u Ulici 1300 kaplara podignu spomenik onome što zovu “nevinim žrtvama 1944/45“, a koju su relevatni povjesničari, zajedno s antifašistički raspoloženim građanima Novog Sada, zasad uspjeli zaustaviti, denuncirajući tu namjeru kao “diskreditovanje Narodnooslobodilačke borbe i reviziju istorije”, te kao “težnju da jedna zločinačka vlast legitimizuje zločine prethodnika”.

“U martu počinje u Izraelu suđenje Adolfu Eichmannu, jednom od najtežih ratnih zločinaca nacističkog Trećeg Reicha”, rečenica je kojom počinje uvod u prvi nastavak Goldsteinova feljtona, objavljen pod naslovom “Nastupa ‘Einsatzgruppe Fuchs’”. “Eichmann je optužen da je za vrijeme Drugog svjetskog rata kao šef odjela za Jevreje zloglasnog Hitlerova Gestapoa rukovodio masovnim ubijanjem Jevreja u cijeloj okupiranoj Evropi. Od blizu 6 milijuna Jevreja, koliko su pobili nacisti, smatra se da ih je barem polovica stradala po neposrednom naređenju Eichmanna ili ljudi iz njegove komande. Ta komanda djelovala je od 1941. do 1944. godine i u Jugoslaviji. O tome je VUS-ova redakcija prikupila materijale koje će objaviti u nekoliko nastavaka.”

U prvom nastavku Goldstein piše ovako: “U razdoblju od 1941. do 1945. pobijeno je blizu 60 000 jugoslavenskih Jevreja. Od toga ih je oko 25.000 strijeljano ili otpremljeno u plinske komore po direktnim naređenjima samog Adolfa Eichmanna ili njegovih opunomoćenika – Danneckera u Makedoniji, Strachea u Srbiji, Abromeita u Hrvatskoj i Bosni i Seidela u Sloveniji. Ostalih 30.000 Jevreja, ili nešto više, stradalo je po naređenjima koja nisu dolazila iz IVb odjela Gestapoa, već i iz drugih ustanova Trećeg Reicha: iz centrale Heidrichova SD (Sicherheitdienst – služba sigurnosti), iz komande njemačke vojske (Wermachta), direktno iz takozvane “Fuehrerove kancelarije”, ili su se preko njemačkih poslanika Kaschea i Benzlera prenosila na podređene marionetske vlade Pavelića i Nedića.”

Goldstein, u tom prvom nastavku, opisuje i početak likvidacija Židova na području Srbije, koje je, pod zapovjedništvom Eichmannova opunomoćenika za Srbiju SS Stuermfuehrera Strackea, provodila Einsatz gruppe Fuchs (Grupa za akciju) SS potpukovnika Wilhelma Fuchsa. Ta se jedinica sastojala od oko 400 vojnika, podoficira i oficira, koji su već 12. travnja 1941. započeli “prvu opću pljačku po židovskim stanovima u Beogradu”, a potom i van glavnog grada, “osobito Banatu”. Ubrzo potom, počela su i “prva hapšenja i javna strijeljanja Srba i Židova.”

Sedam dana kasnije, 19. travnja 1941, u Beogradu je formirana “Policija za Jevreje” pod direktnim vodstvom Strackea. “Na zahtjev lokalnih Volksdeutschera iz cijelog Banata deportirani su u augustu 1941. svi Jevreji u Beograd. I Mađari su protjerali iz Bačke neke Jevreje koji su također stigli u Beograd. Njemačka vojna uprava u Beogradu osnovala je tada logor za Jevreje kod Topovskih Šupa gdje su smješteni svi muški deportirci”, piše Goldstein. Od sredine rujna od kraja studenog 1941. trajala su strijeljanja tih ljudi. Ubijeno je “blizu osam tisuća Jevreja muškaraca”. Potkraj proljeća 1942. Stracke je svoje nadređene izvijestio da je njegovo područje “Judenrein”, “oslobođeno od Židova” – prvo u Europi.

U drugom nastavku, objavljenom 1. veljače 1961. pod naslovom “Proradila je plinska komora”, Goldstein opisuje likvidacije židovskih muškaraca u Beogradu i planove da židovske žene, djeca i starci iz logora na Sajmištu u Zemunu – čiji su muškarci ubijeni u strijeljanjima ujesen 1941. –  budu deportirani na Istok. Opisuje, međutim, i preokret na zloglasnoj konferenciji u vili na jezeru Wansee pored Berlina, na kojoj je – kao dio plana o likvidaciji svih Židova u Europi – izdana i direktiva da zatočenici logora u Zemunu budu deportirani “u duhu novih direktiva o konačnom rješenju”.

Goetz i Meyer

U to je vrijeme, na mjestu zapovjednika Einsatz gruppe u Srbiji, Fuchsa zamijenio Emanuel Schafer, nacistički oficir koji je inscenirao navodni poljski napad na njemačku radio stanicu pokraj Breslaua, što je Hitleru poslužilo kao izgovor za napad na Poljsku 1. rujna 1939. Taj je čovjek, provodeći plan iznesen na konferenciji u Wanseeu, organizirao dovođenje pokretne plinske komore u Beograd, kamiona koju su vozili vozači Goetz i Meyer. Goldstein opisuje kako su zatočena djeca zavoljela tu dvojicu, jer su dijelila bombone i milovala ih po glavicama dok su, ništa ne sluteći, ulazila u kamion. U tom vozilu smrti ugušeni su svi zatočenici logora na Sajmištu, oko osam tisuća ljudi: 9. lipnja 1942., Schafer je nadređene izvijestio kako je misija završena, i da se vozači mogu vratiti  u Berlin.

U trećem nastavku feljtona Goldstein opisuje likvidacije Židova u Hrvatskoj te njihove pokušaje spasa u područjima Jugoslavije koja je okupirala fašistička Italija. U četvrtom nastavku, pak, koji je 15. veljače 1961. objavljen pod naslovom “Inkvizitor na otvorenoj sceni”, piše, među ostalim, i o likvidacijama Židova u Mađarskoj i Vojvodini, s posebnim naglaskom na pokušaj njihova potpunog uništenja 1944. godine. “Vojvođanski Jevreji, zajedno s vojvođanskim Srbima, platiti su krvavi danak madžarskoj okupaciji još 1941. i početkom 1942. godine”, piše Goldstein. “Vojnici i vlasti Horthyjeve Madžarske nastupili su u Vojvodini sa svim protujevrejskim mjerama koje su drugdje primjenjivali Nijemci: pljačkanjem stanova, ucjenjivanjem, prisilnim radom, ponižavanjem najrazličitije vrste, protujevrejskim zakonima, hapšenjima i napokon masovnim strijeljanjem. Samo u okviru krvave ‘racije’ od 21. do 23. januara 1942. u Novom Sadu madžarski vojnici i policajci strijeljali su 870 Jevreja i 430 Srba. Posebni specijalitet madžarskih vlasti u Vojvodini bio je prisilno šupiranje Jevreja Nijemcima u Beograd ili ustašama u Petrovaradin, što je za šupirane ljude značilo smrt bez odgode, a za hortijevske vlastodršce obogaćivanje napuštenom jevrejskom imovinom.”

To je nasilje, nastavlja Goldstein, trajalo do prvih mjeseci 1942, kada su vlasti u Budimpešti počele naslućivati da bi Hitler mogao izgubiti rat. Tada nastupa zatišje, pa je “16. januara 1943. tadašnji premijer Kallay čak ukinuo i specijalni Odsjek za jevrejska pitanja”. Poslije nacističkog poraza pod Staljingradom, “pojavili su se i prvi znaci da neki Horthyjevi predstavnici traže kontakte sa zapadnim saveznicima.” Hitler međutim nije popuštao: 17. travnja 1943. primio je Horthyja i prijetio mu, a Židove u Mađarskoj nazvao je “bacilima tuberkuloze koji ugrožavaju zdravo tijelo”, prema kojima tako treba i postupati. “Hitler je ostvario svoje prijetnje tek u martu 1944., kad je naredio svojim trupama da okupiraju cijeli teritorij nepouzdanog saveznika, Madžarske. Sam Eichmann dobio je tada lično od Himmlera zadatak da izvrši potpunu likvidaciju Jevreja kojih je u to vrijeme živjelo na terioriju pod madžarskom upravom oko 720.000”.

Sivi i bezlični inkvizitor

Deportacijama vojvođanskih Jevreja rukovodio je iz Budimpešte sam Eichmann sa svojim gotovo kompletnim štabom. Dotad, djelovao je iz sjene: ubijali su drugi, on je planirao i naređivao. “Sivi i bezlični inkvizitor pojavio se na otvorenoj sceni tek u aprilu 1944. u Budimpešti, kad je prvi put sam morao da pripremi hapšenja brojnih Jevreja, organizira transport i brine se o njihovu izručenju u plinsku komoru logora Auschwitz. To nije bilo slučajno. U Madžarskoj čekao je Eichmannovu komandu najveći i najsloženiji zadatak što ga je ikad imala, a Rusi su već bili na sjevernim obroncima Karpata i trebalo je djelovati brzo. Eichmann je zato u Budimpeštu doveo goovo kompletan štab svojeg odjela: Rulfa Guenthera, Franza Nowaka, Franza Abromeita, Dietera Wislicenyja, majora Krumeya, kapetana Huenschea, kapetana Brunnera i druge. Zadatak što ga je imala ta grupa opasnih krvnika obuhvaćao je i područje Vojvodine”.

Goldstein izvješćuje kako je “čišćenje Jevereja u Madžarskoj i Vojvodini bio posljednji veliki pothvat Eichmannove komande, ali ujedno i pothvat u kojem je u kratkom roku stradao najveći broj žrtava.” “Vojvođanski Jevreji bili su prvi na udaru. Već 25. i 26. aprila, dakle oko mjesec dana nakon dolaska Eichmanna i njegovih ljudi u Budimpeštu, provedena su u Novom Sadu, Senti, Somboru i drugim vojvođanskim mjestima sistematska hapšenja svih Jevreja. Većina ih je odmah bila smještena u sabirni logor u Baji, gdje su čekali da budu transportirani dalje.”

Petnaestog svibnja krenuo je prvi transport za Auschwitz. “Od tog dana pa sve do 30. juna polazila su svaki dan dva-tri vlaka iz Budimpešte, prevozeći u prosjeku oko 10.000 ljudi dnevno. Većina ih je odlazila direktno u najstrašnije mehanizirano gubilište Hitlerove ere: u plinsku komoru logora Auschwitz. U transportima nije bilo zastoja – Eichmannova grupa na čelu sa ‘šefom’ ustoličenim u hotelu ‘Majestic’ u Budimpešti radila je precizno poput sata. Za mjesec i po otpremljeno je oko 450.000 Jevreja od kojih je samo minimalan broj ostao na životu.” Među tim žrtvama “nalazilo se i više od 10.000 Jevreja iz Vojvodine. Otpremljeni su u dva transporta: prvi 26. maja 1944, a drugi nekoliko dana kasnije. Većina ljudi iz tih transporta nikad se više nije javila. Tako su vojvođanski Jevreji stradali u velikoj grupi posljednjih žrtava velikog nacističkog inkvizitora Adolfa Eichmanna”, rekonstruirao je Slavko Goldstein na temelju vjerodostojnih dokumenata, uglavnom nacističkih, o čemu svjedoče dokumenti koje je prikupio, a danas se čuvaju u njegovoj ostavštini u Arhivu Srba u Hrvatskoj, čije je sjedište u Zagrebu.

Zločinci se uspješno kriju

No Goldstein, i sam Židov čija je obitelj desetkovana u nacističko-ustaškom genocidu, i koji se s majkom i bratom spasio odlaskom u partizane, nije propustio naglasiti da nacisti, “usprkos predanom trudu za ubijanjem”, nisu uspjeli do kraja provesti svoje monstruozne zamisli. “Još i tada, u jesen 1944., kad je željeznička mreža bila paralizirana, Eichmann je pokušao – i uspio – otpremiti neke svoje žrtve pješice do austrijske granice. Ipak, u Madžarskoj  je ostalo blizu 200 000 Jevreja koje više nije bilo moguće transportirati u logore smrti. Među njima je bilo i nekoliko hiljada Jevreja iz Vojvodine. Uspjeli su da dočekaju čas kad su Eichmannovi transporti smrti bili zauvijek obustavljeni.”

Nakon što je u petom i posljednjem nastavku opisao nacistički pokušaj iseljenja svih Slovenaca iz Slovenije te uništenje Židova u toj zemlji, Slavko Goldstein feljton je okončao konstatacijom kako je dio zločinaca kažnjen, ali i kako ih je još više koji se, poput Eichmanna donedavno, još uvijek uspješno kriju. “Možda će i oni jednom biti kažnjeni, iako nam je danas, 16 godina nakon rata i gotovo 20 godina nakon počinjenih zločina, više od svega stalo do toga da se upravo do najmanje sitnice rasvijetle njihovi zločini. Neka ne ostane zaboravljeno ništa od onog što se zbivalo na krvavom gubilištu koje su nacisti u drugom svjetskom ratu zvali ‘Novom Evropom’.”

Danas, više od šezdeset godina poslije Goldsteinova feljtona, kada vlasti Novog Sada žele podizati spomenik onima koji su tom “krvavom gubilištu” pridonijeli vlastitim sudjelovanjem, često i izravno zločinačkim, nije naodmet podsjetiti kako je te zločine dokumentirao časni antifašist, partizan i intelektualac Slavko Goldstein. On bi danas, u to ne treba sumnjati ni časa, rame uz rame s novosadskim antifašistima prosvjedovao protiv negacionističkog beščašća današnjih vlasti, koje Novi Sad, Vojvodinu i Srbiju kotrljaju natrag prema “Novoj Evropi” četrdesetih godina prošlog vijeka.

(Autonomija, ilustracije: feljton iz VUS-a)