Skip to main content

BORIS PAVELIĆ: Trijumf bez iluzija

Stav 30. авг 2023.
4 min čitanja

"Da, ljudi poput Slavena Kovačevića u današnjoj su BiH zakonski diskriminirani, ali to se neće promijeniti samo zato što su opravdano nezadovoljni"

Možete biti gotovo sigurni da će hrvatski predsjednik Zoran Milanović danas, dok čitate ovaj tekst, u svom prvom javnom pojavljivanju nakon što je službeno objavljena presuda Europskog suda za ljudska prava, osuti drvlje i kamenje na ESLJP, najvišu europsku sudsku instancu, taj svojevrsni civilizacijski svjetionik suvremene Europe.

Milanović, euroskeptik odvajkada, u posljednje vrijeme iz nekog razloga sve češće napada Europsku uniju, i čini to rječnikom kakav ne koristi nijedan čelnik bilo koje zemlje članice, uključujući i deklariranog protivnika službenog Bruxellesa, mađarskog premijera Viktora Orbana. A kada je riječ o posljednjoj, kardinalnoj presudi ESLJP-a po tužbi Slavena Kovačevića – koja ipak nije rekla ništa epohalno novo, nego zapravo samo još jednom ponovila ono što svi znamo – možete, kažemo, biti sigurni da će u njoj Milanović pronaći još jedan povod za nastavak svoje neodgovorne, “poslije-nas-potop” bosanske politike, koja, u njegovoj permanentnoj predizbornoj kampanji i utrci za glasovima, zanemaruje ljude i njihove osobne sudbine, trčeći istodobno isključivo za Milanovićevim osobnim političkim probitkom. Tako bi se, možda, mogla promatrati i najnovija, javnosti još nepoznata, Milanovićeva nakana, da 14. rujna dođe u Uzdol komemorirati žrtve tamošnjega zločina Armije BiH nad Hrvatima, za koju ovih dana kod sumnjičavih načelnika hercegovačkih općina lobira nitko drugi doli po Milanoviću uskrsli pomoćnik Gojka ŠuškaLjubo Ćesić Rojs.

Možete, također, biti gotovo sigurni da će dva dana kasnije, u petak, 1. rujna, verbalna kanonada protiv ESLJP-a u sličnome tonalitetu biti nastavljena i pred zgradom Suda i Tužiteljstva BiH, gdje su Savez opštinskih udruženja izbjeglica i raseljenih lica Republike Srpske, Mladi Dodikova SNSD-a i SNSD Zvornik – pa baš Zvornik! – najavili “Sabor pravde” zbog nedavne optužnice protiv Dodika, koju je Tužiteljstvo BiH podnijelo zbog kaznenog djela opstrukcije visokog predstavnika iz Krivičnog zakona BiH. “Srpska je danas pred sudom. Ideš li, rode?”, poruka je iz videa – plitke kolektivističke budnice u maniri svih autoritarizama, pune zastava i masovnih marširanja – kojim je najavljen taj skup, i kojim se, očekivano, istodobno emocionalno ucjenjuje i širi strah od “Drugih”.

A možete, također, biti gotovo sigurni da će Vlada Andreja Plenkovića, baš kao što je učinio i Hrvatski narodni sabor, braniti koncept konstitutivnosti, ali se, u isto vrijeme, i zauzeti “za provođenje svih presuda ESLJP-a i ustavnoga suda BiH o legitimnom političkom predstavljanju kako bi se otklonila diskriminacija na izborima”. Takva ambivalencija – želimo jedno, ali može i drugo – nije jasan politički stav, nego njegovo fingiranje, puko žongliranje majstora političke nedorečenosti, koju je Dragan Čović usavršio do savršenstva, i samo ga Andrej Plenković, kada je o BiH riječ, uvjerljivo prati u toj vještini upravljanja političkom besadržajnošću koja hoće reći: Europljani smo i kad smo protiv Europe!

Presuda ESLJP-a po tužbi Slavena Kovačevića, savjetnika hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željka Komšića – čiji legitimitet osporavaju vladajuće hrvatske stranke u BiH, a Hrvatska ga demonstrativno ignorira, što je jedinstven slučaj u suvremenoj europskoj politici – prema njegovoj vlastitoj interpretaciji, sažela je dosadašnjih šest presuda kojim je najviši sud Europe ustanovio etničku diskriminaciju u izbornome sustavu BiH, a time, dakako, i ozbiljan, krucijalan deficit njezine demokratičnosti. “Tražio sam zaštitu svog aktivnog biračkog prava. Ostale presude su govorile o zaštiti njihovog pasivnog biračkog prava, onog prava koje im omogućuje da se kandidiraju. Ja sam tražio da biram koga hoću za sve institucije Bosne i Hercegovine, bez ograničenja. Dokazao sam da za Predsjedništvo BiH i Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH ne postoji razumno opravdanje države da ima takav sistem u kojem se meni i ostalim građanima onemogućuje glasanje”, objasnio je Slaven Kovačević na konferenciji za novinare u utorak. Bosna i Hercegovina danas je jedina zemlja u Europi u kojoj neki građani ne mogu glasati za kandidate koje žele, i u kojoj se neki građani ne mogu kandidirati za položaje za koje žele – to je notorno, i nije, uostalom, ništa novo.

Problem je, dakako, u interpretaciji; još više u provedbi. “Srušen je koncept legitimnog političkog predstavljanja konstitutivnih naroda. Sud je utvrdio da ova zemlja treba da obezbijedi primarno građansko predstavljanja u institucijama”, tvrdi Kovačević, koji je ovom presudom, bez ikakve sumnje, izvojevao veliku osobnu pobjedu: političku, ali još više i pravnu. Štoviše, kaže Kovačević: “Neki pokušavaju da propitaju moju nacionalnost. Ja sam Bosanac i Hercegovac. Ja u svojoj tužbi to nisam isticao jer smatram da je svaka vrsta etniciteta problem za BiH.” U toj točki, zasigurno, počinje pravi problem: jer, kada pravnu suverenost pravorijeka ESLJP-a bude trebalo pretočiti u politički realitet, upravo će to Kovačevićevo uvjerenje postati ključna prepreka – uostalom, već je postalo – ostvarenju namjere njegove tužbe: diskriminaciju otkloniti pred biračkim kutijama, a ne samo u apstraktnome univerzumu pravničkih nadbijanja. Dakako, Kovačevićevo je pravo smatrati “da je svaka vrsta etniciteta problem za BiH”, i jako je dobro da je na njegovu temelju izvojštio ovoliko važnu presudu najvišega suda Europske unije – jer ovo je možda prvi put poslije 1990. da je jedno demonstrativno antietničko stajalište dobilo pravo glasa u areni najvišega političko pravnog diskursa o Bosni i Hercegovini; ovo je, istodobno, upozorenje nacionalistima da se država ne može učvršćivati – naročito ne u kolektivnom produženom poslijeratnom traumatskom stresu – metodama velevlasti etničkoga, koje su i osmišljene zato da je oslabe, ako ne i unište.

A opet, nismo dalje od početka: osobna uvjerenja ovdje ne znače baš ništa. Da, ljudi poput Slavena Kovačevića u današnjoj su BiH zakonski diskriminirani, ali to se neće promijeniti samo zato što su opravdano nezadovoljni. Da, etnokracija uništava društvo, ali to se neće promijeniti samo zato što su svi, svatko iz svojih razloga, opravdano nezadovoljni. I da, presuda ESLJP-a protivi se konceptu koji zagovara i službeni Zagreb, ali najmlađa članica EU neće promijeniti svoj stav samo zato što je tako presudio najviši sud multinacionalne asocijacije u koju se Hrvatska toliko dugo trudila ući. Ovdašnja je politika, to smo itekako dobro naučili, uvelike entropija: vuče se poput ljigava puža, ostavlja ljepljiv i nečist trag, i neće naprijed, nego se namjerno, hotimice, vrti u krugu. Ne treba, zato – svi to znamo – gajiti velikih iluzija o konkretnoj zakonodavnoj implementaciji presude po tužbi Slavena Kovačevića. Bosni i Hercegovini treba dobra volja za kompromisom, više ljudska nego politička; treba joj širenja komšijske dobrodušnosti i čestitosti odozdo, od ljudi, prema političarima; treba joj više ljubavi, a manje straha prema uzajamnim razlikama; treba joj dobrote, više nego politike. Kako do toga, ne zna danas nitko. Snage za promjenu sve su slabije; od izmučene zemlje previše se očekuje. Ali nadajmo se, usrdno se nadajmo, da jedno ipak znamo svi: ono što je najvažnije, i što snažno kaže naslov u Zagrebu upravo objavljenog prijevoda knjige američkog novinara Chrisa Hedgesa, staroga bosanskoga ratnog znanca i ratnog reportera: “Rat je najveće zlo”.

(Tačno, foto: Lupiga.com)