Skip to main content

BORIS PAVELIĆ: Tri prijeratna druga

Autori 09. apr 2022.
5 min čitanja

Zoran Milanović, Aleksandar Vučić, Viktor Orban – tri prijeratna druga. U grotlu Europe uzavrelom nakon ruske invazije na Ukrajinu, koja prijeti da uskuhali otrov prelije na Balkan, ta trojica, hotimice ili ne, djeluju poput oznojenih Putinovih kuhara.

Usprkos svim njihovim stvarnim ili navodnim razlikama, i svim njihovim nekadašnjim uzajamnim svađama, Milanović, Orban i Vučić danas djeluju poput neusklađene ali složne braće na jednome zadatku: Putinu ne pakovati. Orban je pritom posve jasan, i čini se da bi nakon pobjede na izborima mogao i programatski pretrčati na Putinovu stranu; Vučića konačna odluka čeka u predstojećim danima, i teško je vjerovati da će odabrati Europu; slučaj Zorana Milanovića, pak, ponešto je maglovitiji, ali možda samo zato što su njegove ovlasti, na svu sreću, mnogo manje nego njegovih pandana u Budimpešti i u Beogradu. Istodobno, odgovornost te trojice nesrazmjerna je utjecaju koji bi Mađarska, Srbija i Hrvatska imale u dobrim starim okolnostima europskog mira i stabilnosti: no danas, o njima ovise i mir na Balkanu i solidarnost Europe u konfrontaciji s Rusijom. A ni u jednome ni u drugome, Milanović, Orban i Vučić ne čine se pouzdanima. Štoviše.

U četvrtak, 7. travnja, Ukrajina je optužila Mađarsku da „pomaže Putinu“ u ratu protiv Ukrajine. Teška izjava stigla je dan nakon što je Orban, ponesen premoćnom pobjedom na izborima u nedjelju, izjavio da je spreman učiniti ono što je odbila EU: prihvatiti ruski zahtjev da plaća plin u rubljama. Ukrajina takav stav smatra “neprijateljskim” i drži da Mađarska „razara jedinstvo EU“ te “pomaže Putinu da nastavi agresiju na Ukrajinu“, priopćio je glasnogovornik ukrajinskog ministarstva vanjskih poslova Oleg Nikolenko. „Ako Mađarska doista želi okončati ovaj rat, evo što treba učiniti: prestati podrivati jedinstvo Europske unije, treba podržati nove sankcije protiv Rusije i vojno pomoći Ukrajini“, a „ne stvarati dodatne izvore financiranja za ruski ratni stroj“, rekao je Nikolenko. Jaz napadnute Ukrajine i ravnodušnog Orbana produbio se još i više nakon što Budimpešta nije nedvosmisleno osudila masakre koje su do tada – pokolj u Kramatorsku još se nije bio dogodio – prema svemu sudeći, počinile ruske snage. Glasnogovornik ukrajinskog ministarstva vanjskih poslova osudio je „oklijevanje mađarskih čelnika da priznaju odgovornost Rusije za zvjerstva koje je počinila ruska vojska u Buči, Irpinu i Hostomelu“. Ondje su, podsjetimo, pronađena tijela stotina pobijenih civila.

I prije napada na Ukrajinu, Viktor Orban nije krio otvorenu i sveobuhvatnu podršku Vladimiru Putinu. Štoviše, on je svoju politiku programatski pretvorio u neku vrstu europskog putinizma, u koncept “iliberalne demokracije”, zgrozivši sve uvjerene europske demokrate, ali zato pridobivši na svoju stranu svaku vrstu neprijatelja demokracije, od europskih ekstremnih desničara do trumpovske neokonzervativne desnice. Sada, nakon izbora na kojima je hametice potukao ujedinjenu opoziciju, neće biti čudno ako Orban učini što može da razori jedinstvo EU u podršci Ukrajini.


Pročitajte još: BORIS PAVELIĆ: Bratstvo i jedinstvo


S Vučićem nije bitno drukčije, dapače – može biti samo gore. U srijedu, 6. travnja, iz Vučićeva su se kabineta požurili pohvaliti kako je Putin kolegi u telefonskom razgovoru srdačno čestitao pobjedu na predsjedničkim i parlamentarnim izborima, dodajući kako jeizrazio uvjerenje da će “Srbija i Rusija sačuvati istinski prijateljske odnose”. “Predsjednik Putin je informisao predsjednika Vučića o događajima u Ukrajini i razlozima kojima se Rusija rukovodila za sprovođenje, kako je predsjednik Putin rekao, operacije u Ukrajini, a predsjednik Vučić se pozvao na, predsjedniku Putinu već dobro poznate stavove Srbije, i zaključke Savjeta za nacionalnu bezbjednost, izrazivši nadu da će se sukob u Ukrajini okončati u najkraćem periodu”, objavljeno je iz Vučićevog kabineta. Toliko o ratu, razaranju i patnji – a sad o energentima. “Predsjednici Vučić i Putin su konstatovali da dugogodišnji ugovor za gas, koji je imala Srbija, ističe 31. maja tekuće godine, te da je neophodno u najkraćem vremenskom periodu pokrenuti razgovore o cijeni, količinama i drugim uslovima nabavke ovog, za Srbiju, važnog energenta…”

Objava iz Vučićeva ureda podsjetila je na ledeni cinizam s kojim je Beograd dočekivao jezive vijesti devedesetih. Nije, naime, nipošto čudno da Florence Hartmann, bivša dopisnica Le Mondea iz Beograda, bivša glasnovornica Haškog suda i počasna građanka Sarajeva, tvrdi kako ruska invazija na Ukrajinu uvelike podsjeća na rat Srbije u Hrvatskoj i BiH. “I danas se u Europi tvrdi da je rat u bivšoj Jugoslaviji bio građanski rat i da ga se ne može uspoređivati s Ukrajinom. Ali može. To je vrlo slično. Pa Putin ponekad zvuči kao Milošević”, ustvrdila je Hartmann ovih dana u intervjuu za hrvatski tjednik Nacional. “Milošević je uspio prodati priču o zaštiti Srba kao izgovor za agresiju. Putinu to ne uspijeva i laž je napokon nestala, ‘zahvaljujući’ njegovoj brutalnoj agresiji. Miloševićeva laž održala se sve do danas, usprkos suđenjima pred Haaškim sudom”, prodornom je točnošću argumentirala Florence Hartmann. Zbog tog paralelizma u velikodržavlju, teško se možemo nadati solidarnosti Vučićeve vlasti s Ukrajinom i EU, naročito sad, kada je izborna pobjeda beogradskog samodršca navela da samoga sebe usporedi – s Nikolom Pašićem.

Slučaj Zorana Milanovića ponešto je različit, ali samo na prvi pogled. Njegove su ovlasti manje, pa manje može i utjecati, ali to ne znači da je nevažno što govori, naročito kad ga nadahne njegov svadljivi temperament. Mjesec dana prije ruskog napada na Ukrajinu, krajem siječnja, u jeku diplomatske krize obilježene ruskim zahtjevima za smanjenjem NATO-ova utjecaja u Europi, Milanović je izazvao ljutnju u Ukrajini i čuđenje na Zapadu, izjavivši kako je “Ukrajina jedna od najkorumpiranijih zemalja”, te da joj “nije mjesto u NATO-u”. “Suočeni smo s ozbiljnom krizom iza koje prije svega stoji dinamika američke unutarnje politike”, tvrdio je Milanović 25. siječnja, više od mjesec dana nakon što je Putin ultimativno zatražio da se NATO povuče na pozicije prije onih iz 1997. U svojim čestim solilokvijima, koji znaju prerasti u kontradiktorna predavanja iz povijesti,  politologije i geostrategije, hrvatski predsjednik ni do danas nije promijenio tu svoju sumnjičavost prema Ukrajini – a ona, u uvjetima kakvi su danas, ne može koristiti nikome drugome doli Vladimiru Putinu.

Postoji, međutim, zemlja u kojoj je Milanovićev utjecaj mnogo zlokobniji nego što je Ukrajina – to je, dakako, Bosna i Hercegovina. Ondje, predsjednik koji se kandidirao kao socijaldemokrat izveo je upravo zapanjujući politički obrat, preobrativši se u najgorljivijeg branitelja onoga najštetnijeg u nasljeđu Franje Tuđmana: nasljeđa Herceg-Bosne. Postoji sada već debela povijest Milanovićevih teških riječi – ni “uvreda” nije preteška riječ – što ih je uputio Bošnjacima, i istodobnih komplimenata Miloradu Dodiku, glavnom rušitelju BiH. Posljednju demonstraciju nacionalističke nepažljivosti prema susjednoj zemlji demonstrirao je Milanović proteklog tjedna, u petak, kada je u Mostaru sudjelovao na 30. obljetnici osnivanja Hrvatskog vijeća obrane, HVO-a, gdje nitko nije ni spomenuo teret teških ratnih zločina nad Bošnjacima, koje je ta vojska počinila u ratu HVO-a i Armije BiH od listopada 1992. do travnja 1994. godine. Ta je obljetnica, dodajmo još, održana samo dva dana nakon 30. obljetnice početka opsade Sarajeva, a da se ni Milanović, niti itko iz hrvatske vlasti, ni jednom jedinom riječju nije prisjetio tog 6. travnja 1992., jednog od najstrašnijih datuma povijesti Sarajeva i BiH.

Ukrajina i BiH – to su zemlje na kojima se prepliću putinovski refleksi njegova tri kuhara s Balkana. Sva trojica nacionalisti, sva trojica nepovjerljivi prema EU, sva trojica s manjkom empatije, Orban, Vučić i Milanović otežavaju reintegraciju BiH i razjedinjuju europski odgovor Putinu, htjeli to ili ne. Milanović podržava Dodika, dovršitelja projekta Velike Srbije u Bosni, kojega podržava i Vučić, a Vučića pak Orban. Davno su prošla vremena kada je hrvatski socijaldemokratski premijer Zoran Milanović 2015. ulazio u okršaje s mađarskim nacionalističkim premijerom Orbanom, braneći pravo izbjeglica da ulaze u Europu. Danas, hrvatski nacionalistički predsjednik Zoran Milanović maršira Orbanovim stopama, opravdavajući policijsko nasilje na granicama, i podržavajući srpsku politiku u Bosni. Ako Europom, u ovim danima katastrofe, na dugi marš kreću suprotstavljeni redovi Europljana i putinovaca, Milanović, Vučić i Orban koračaju na čelu ovih drugih.

(Autonomija, foto: Lupiga.com)