“Crvena Rijeka” – to je psovka hrvatske desnice. „Na prostoru bivše Jugoslavije u samo tri grada vlast se nije promijenila od 1945. godine, i to u Rijeci, Tuzli i Požarevcu, gdje je rođen Slobodan Milošević“. Tako je o Rijeci, srcu Kvarnera – “gradu koji teče”, kako ga Riječani vole zvati – još 2016. govorio Zlatko Hasanbegović, tadašnji hrvatski ministar kulture, povjesničar revizionist i zaštitno ime radikalne desnice u Hrvatskoj, tvrdokorni zagovornik promjene imena Trga maršala Tita u središtu Zagreba, što mu je na kraju i uspjelo: Hasanbegovićeva je odgovornost što se jedan od najljepših zagrebačkih trgova, mjesto neobaroknog zdanja Hrvatskoga narodnog kazališta, od 2017. više ne zove Trg maršala Tita, nego Trg Republike Hrvatske – kao da bi Republike Hrvatske bilo bez Josipa Broza Tita.

Hasanbegovićev odnos prema gradu na vratima Istre, koji na jedinstven način spaja Mediteran sa srednjom Europom – a Vojvođanima je toliko drag – destilat je animoziteta koji hrvatska desnica, uključujući vladajući HDZ, oduvijek osjeća prema Rijeci. Franjo Tuđman Rijeku je prezirao. Za nacionaliste, Rijeka nije grad koji teče, nego grad koji peče. Uz Istru, ona je jedini hrvatski grad koji desnica nikad nije uspjela osvojiti, ni politički, ni civilizacijski. I zato, naravno, podmeće navodni komunizam – jer kad ne zna što bi, balkanska desnica tavrlja o komunizmu: “Tamo se vlast nije promijenila ne dvadeset, nego 70 godina, i to ništa ne govori o gradu Rijeci, već govori o komunističko stranačkim prilikama tamo”, reći će Hasanbegović još 2016, žudeći za promjenom vlasti. On, koji se još 1993. fotografirao s ustaškom kapom na glavi, optužit će Rijeku da ondje ”demokracija ne može do kraja zaživjeti”, jer da građani na izborima moraju glasati “u ozračju straha i kalkulacije”. Hasanbegović je to govorio u najosjetljivijem trenutku: kada se, kao ministar kulture, dočepao državnog budžeta namijenjenog pripremi projekta Europske prijestolnice kulture (EPK) Rijeka 2020, koji je odmah nakanio skresati.

Ali nije uspio: otpor riječkog gradonačelnika Vojka Obersnela, koji je imao podršku cijelog grada i pogona EPK Rijeka 2020, bio je glasan i nepopustljiv. Hasanbegovićev je stisak popustio, a potom je pala i nakaradna vlada u kojoj je bio ministrom, pa je Rijeka 2020 u siječnju te godine započela spektakularno, fascinantnim otvorenjem koje je odjeknulo širom regije, a nastavila se umjetničkom instalacijom crvene zvijezde u središtu grada, što je otvorilo snažnu javnu raspravu o vrijednostima, današnjici i modernitetu, što i jest smisao postojanja europskog projekta prijestolnice kulture. Da pandemija Covida 19 nije projekt potjerala u virtualni prostor, riječki projekt EPK zasigurno bi ostao zapamćen kao inspirativan, odvažan, provokativan i kreativan – a sve to usprkos nenaklonjenoj središnjoj vlasti u Zagrebu, gdje je desnica nevoljko odrješivala kesu da namiri novac koji je obećala, mršteći se na svaki uspjeh riječkih buntovnika politike i kulture. A onda će, gle čuda, u tom Hasanbegovićevom leglu “komunističkih prilika” koje da ”odiše strahom”, na izborima u svibnju 2021, uvjerljivo pobijediti – ista ta crvena, navodno “komunistička” Rijeka: kandidat Socijaldemokratske partije Hrvatske (SDP) Marko Filipović, dugogodišnji samozatajni zamjenik jednoga od najdugovječnijih gradonačelnika u Hrvatskoj, popularnog Vojka Obersnela, koji je grad vodio od 2000. godine. Rijeka je, dakle, odabrala kontinuitet: kontinuitet socijaldemokracije, kontinuitet Europe, kontinuitet prijestolnice, kontinuitet kulture. Može li sve to biti važno i za Novi Sad, evropsku prestonicu kulture 2022?

U proteklih trideset godina, i Rijeka i Novi Sad uspjeli su, svemu usprkos, sačuvati svoje otvorene duše. U Novom Sadu to je bilo mnogo, mnogo teže: armija koja je razorila Vukovar besprizorno je uzurpirala ime lijepog grada podno Petrovaradina – “Novosadski korpus”. Beograd je Novom Sadu učinio mnogo više štete nego Zagreb Rijeci, premda su koncepti animoziteta bili uvelike slični: još od 1987. i “jogurt revolucije” pa do dana današnjeg, Beograd se prema Novom Sadu odnosi kao prema potencijalno separatističkom leglu koje treba ustrajno nacionalizirati, provincijalizirati, deeuropeizirati, svesti na vlastitu razinu, pretvoriti u palanku po vlastitoj mjeri. Slično je nastojao i Zagreb: i dok je u Dalmaciji vjerojatno uspio, u Rijeci i u Istri nije. Nije ni Beograd u Novom Sadu, ili barem nije sasvim: od Đorđa Balaševića do nezavisnih novinara i pisaca, od ratnih dezertera do underground vojvođanske umjetničke scene, živa je još duša grada i pokrajine, vojvođanski jedinstvena, i kao nerazoriva. Tu dušu treba ugraditi u Novi Sad 2022, evropsku prestonicu kulture, kao što je grad koji teče u Rijeku2020 ugradio svoju. “Krepat, ma ne molat”, kažu Riječani. Umrijeti, ali ne odustati.

Novom Sadu bit će teže nego Rijeci. Gradonačelnik Vojko Obersnel zdušno je podržao vlastiti grad u srazu s vlastima u Zagrebu. Izborio je novac koji su mu htjeli uskratiti; a on sam, uvjereni antifašisti i Europejac, znao je što za Rijeku i Hrvatsku znači jednogodišnja institucionalna demonstracija europske otvorenosti, i učinio je sve što je mogao da taj veliki posao uspije. I uspio je, pandemiji usprkos: Rijeka je, osim prestižne titule prvog hrvatskog grada koji je postao Europska prijestolnica kulture – Dioklecijanov Split, uništen nacionalističkom revolucijom, tu je neslavno propao, osramotio se katastrofalnom kandidaturom – dobila i ‘art kvart’, u kojemu je nekadašnja ljevaonica i  tvornica motorne opreme Rikard Benčić prenamijenjena u dva muzeja, dječju kuću i gradsku knjižnicu. Grad je time učvrstio svoj identitet suvremene otvorenosti: Rijeka je danas jedna od rijetkih lijepih staklenih kuća socijaldemokracije u faveli balkanskih straćara nacionalizma. Za to je zaslužna ista ona vlast koju desnica optužuje za komunizam, ali istina je, naravno, izravno suprotna: ono što nacionalistima zvuči kao psovka – “crvena Rijeka” – dokaz je, baš kao i u Tuzli, da socijalizam nije bio unaprijed osuđen na degeneraciju u nacionalsocijalističko agresivno čudovište, kakvu je doživio u Srbiji i Crnoj Gori. Rijeka i Tuzla – Tuzla još i mnogo više – dokaz su da je sve moglo, i moralo, biti i drugačije, da srpski komunisti u odsudnom času, izabravši Miloševića, nisu krenuli stopama nacionalsocijalista.

Ali, krenuli su. I danas, gradonačelnik Novog Sada pripada stranci koja vodi koaliciju s istim tim nacionalsocijalistima. Narodnjak Miloš Vučević zasigurno nije socijaldemokrat Vojko Obersnel – o tome ne treba imati iluzija. Tu zasigurno i leži jedan od važnih razloga zbog kojih je projekt evropske prestonice kulture NoviSad2022 još od samog početka opterećen centralizacijom i osjećajem odbačenosti koji stiže sa nezavisne scene. Paradoks je, naravno, u tome da bi se i sama zamisao evropske prestonice kulture mogla opisati baš tim terminom – “nezavisna scena”. Smisao je postojanja kulturnog grada Evrope u tome da otvori sav zamislivi prostor slobodnoj kulturi, nesputanoj politikom i svjetonazorskim obzirima, kako bi cijela Evropa napredovala u kreativnoj slobodi – vrhunce takve slobode vidjeli smo proteklih godina u Grazu, Corku, Gallwayu, Plovdivu…  Novi Sad ima priliku još proširiti tu plemenitu ideju spoja slobode i stvaralaštva, jer je prvi grad izvan EU koji bi trebao ponijeti titulu evropske prestonice kulture. Časna je to prilika, i velik simbolički ulog, naročito za zemlju čija vlast s europskim vrijednostima uporno igra skrivača.

Rijeka se za svoju titulu borila, i izborila, premda ju je desnica na vlasti nastojala potkopati. Slično prijeti Novom Sadu: ako je suditi po onome što javljaju preostali nezavisni mediji, sprega balkanskog kapitalizma i nacionalističkog narodnjačkog kolektivizma prijeti da uguši, da preotme, slobodarski impuls kreativaca oko evropske prestonice kulture NoviSad2022. Ne treba to dopustiti. “Novi Sad ne zaslužuje da bude Evropska prestonica kulture”, izjavila je još 2016. povjesničarka umjetnosti i bivša direktorica Zavoda za zaštitu spomenika kulture Novog Sada Donka Stančić. Ne zaslužuje, zato što je gradska vlast dopustila da nestanu preostale zaštićene tradicionalne novosadske “trščare”, stare kuće s krovom od trske. U tom je arhitektonskom nasilju, čini se, sudjelovala i gradska vlast s gradonačelnikom na čelu. Malen je to, ali ogledni primjer uništavanja gradskih vrijednosti, razaranja starog duha grada, koji bi mogao isijavati aurom nove, nesputane slobode.

Još uvijek ima vremena da vlast u Novom Sadu i Srbiji, kakva bila da bila, iskreno prigrli projekt Novog Sada kao evropske prestonice kulture. To podrazumijeva kreativnu izvrsnost na čelu Fondacije NoviSad2021, dovoljno novca, potpunu slobodu u njezinu radu, te iskreno motiviranje svih – baš svih – kreativaca i ljudi s idejama da se priključe osuvremenjivanju i otvaranju vlastitog životnog ambijenta. A ako ne bude išlo, uvijek ostaje mogućnost kreativnog otpora, bojkota kao ultimativnog izraza stvaralačke slobode. Ne bi to bilo ništa novo: slobodna Evropa rođena je u otporu, Rijeka2021 ostvarena je u otporu, pa zašto i Novi Sad 2022. ne bi postao evropskom prestonicom kulture samo u otporu, u protestu, u demonstrativnom odbijanju da se sudjeluje u farsi, ako vlasti uistinu odluče da grad pretvore u farsu? To bi, ne bude li moguće drugačije, bio pravi izraz slobodarstva i evropejstva: ne sudjelovati, kako bi se sudjelovalo. To bi bili gradovi koji peku. To bi bilo istinsko ostvarenje programatskih slogana: “Grad koji teče za novim mostovima”. Rijeka, Novi Sad. Grad koji peče. Krepat, ma ne molat.

(Autonomija, foto: Lupiga.com)