Obnova politike prijateljstva najpreči je politički zadatak u regiji. Proces raspada povjerenja traje već deset godina: ono što su od 2000. godine u dobroj vjeri, ali nepotpuno i mukotrpno, počeli graditi Zoran Đinđić, Boris Tadić, Stjepan Mesić i Ivo Josipović, u svibnju 2012, s pobjedom Tomislava Nikolića na predsjedničkim izborima u Srbiji, počelo se osipati, da se do danas potpuno raspadne. Štoviše, u razdoblju koje se ugrubo poklapa s dvije godine predsjedničkog mandata Zorana Milanovića u Hrvatskoj, kvarenje regionalnih odnosa pretvorilo se u doslovnu blokadu, s prekinutom suradnjom Hrvatske i Srbije, s hrvatskim bojkotom vlasti u Sarajevu, s dramatičnom političkom krizom u Bosni i Hercegovini, s padom vlade i zloslutnom političkom nestabilnošću u Crnoj Gori, s naznakama otvorene diktature u Srbiji…

Povrh svega, sada, s optužnicom koju je protiv pilota hrvatskoga ratnog zrakoplovstva podnio Viši sud u Beogradu, ta je blokada još i dugoročno institucionalizirana, jer ne postoji način da sadašnje političke elite u obje zemlje brzo, i što bezbolnije, istraže i sankcioniraju taj ratni zločin, kao što ne postoji ni način da se brzo i bezbolno popravi politička i civilizacijska šteta koju obje strane svojim političkim, pravosudnim i etičkim cinizmom, nanose ideji pravde za žrtve, i istine za društva.

U jednu riječ, vlasti u Beogradu i Zagrebu u posljednjih su deset godina namjernim i svjesnim potezima međusobne odnose, od relativne ali iskrene normalizacije dvijetisućitih, srozali, paradoksalno, čak i ispod razine Tuđmana i Miloševića, koji su normalizaciju – sjeća li se itko? – započeli baš ovih dana prije 26 godina, 23. kolovoza 1996. godine, Sporazumom o normalizaciji odnosa Hrvatske i SR Jugoslavije. Premda morbidan, potpisan nad grobovima više od sto tisuća mrtvih, taj se dokument uklapao u ondašnju atmosferu olakšanja, nakon što je nekoliko mjeseci ranije, potpisom na Daytonski sporazum, barem zaustavljeno četverogodišnje ubijanje. Danas, četvrt vijeka kasnije, umjesto da zajednički liječimo posljedice ratnog kaosa, vraćeni smo na početak, u zloslutno vrijeme u kojemu opet ništa nije nemoguće, naročito kada se osluhne zastrašujuća grmljavina novog totalitarizma koju Vučiću, kao alternativu europeizaciji, nude ruski tenkovi u Ukrajini.

Pa ima li ikoga tko bi odnose u regiji mogao bar početi popravljati – jer od toga, kako rekosmo, nema prečeg političkog zadatka? Ima, itekako: nova ljevica u Zagrebu i u Beogradu. Možemo!, kažu u Zagrebu. Moramo!, domeću u Beogradu. Samo – hoćete li? I zašto ne počinjete?

Već je pet godina otkako se na području bivše Jugoslavije otvorio novi, toliko dugo očekivani, horizont ljevice. Dogodilo se to 2017, kada je na lokalnim izborima u Hrvatskoj, ekološka aktivistička skupina Zagreb je naš! osvojila četiri mandata u skupštini grada Zagreba. Za hrvatske političke prilike, teško opterećene poslijeratnim traumama i nacionalističkim konzervativizmom vladajućeg HDZ-a, bio je to potencijalno prijeloman događaj: pojavila se nova generacija političara, stasala djelomice u otporu nacionalizmu devedesetih a djelomice na novim temama ekologije i zaštite javnog dobra, koja nije prezala suprotstaviti se nedodirljivim “svetinjama” države i nacije, koje i nisu drugo nego desničarska krinka za vladanje bez kraja. U samo tri godine, od lokalnih izbora 2017. do parlamentarnih izbora 2020, ta je nova politička generacija stasala u jednu od najsnažnijih političkih snaga u Hrvatskoj: ujedinivši se u Zeleno-lijevu koaliciju, sastavljenu od manjih zelenih i lijevih platformi i stranaka Nova ljevica, Možemo!, Radnička fronta, OraH i Zagreb je naš!, te jednog nezavisnog zastupnika, 2020. osvojili su sedam parlamentarnih mandata, profiliravši se do danas u zapažene, angažirane i kritički prepoznatljive parlamentarne zastupnike. Sljedeće godine, 2021, dotadašnji gradski vijećnik Tomislav Tomašević trijumfalno je pobijedio na izborima za gradonačelnika Zagreba. Danas je dakle – suprotno uvriježenom osjećaju političkog promatrača u posljednjih trideset godina – ljevica u Hrvatskoj itekako snažna: ima gradonačelnika Zagreba i utjecaj u parlamentaru, te ne krije ambiciju da na sljedećim izborima pokuša osvojiti i izvršnu vlast.

U Srbiji, slični procesi. Pokret Ne davimo Beograd, akvistička skupina za zaštitu javnog dobra u glavnom gradu Srbije, djeluje još od 2015, i dio je širokog, potencijalno snažnog municipalističkog vala građanskih inicijativa za zaštitu okoliša i javnog dobra u cijeloj Srbiji, vrlo slično onome što je Zagreb je naš! predstavljao u Hrvatskoj. Na proteklim parlamentarnim izborima, nakon uspjeha u Hrvatskoj, zeleno-lijeva koalicija još je jednom potvrdila da je itekako moguće ono što su veterani ljudskopravaške scene, aktivisti devedesetih godina, smatrali nemogućim: da se iz aktivistizma razvije uspješna politička inicijativa, koja može osvojiti vlast. U siječnju ove godine, pokret Ne davimo Beograd okupio je široku Zeleno-lijevu koaliciju Moramo – paralelizam sa Zagrebom upadljiv je i namjeran – koja je na posljednjim parlamentarnim izborima osvojila ukupno trinaest mandata, i formirala čak dvije poslaničke grupe u Narodnoj skupštini Srbije, a snažno je prisutna i u Skupštini grada Beograda.

Time je na ruševinama stare i umorne, kompromisima s nacionalizmom nepopravljivo kompromitirane ljevice, i u Zagrebu i u Beogradu izrasla nova, potencijalno hrabra, alternativna i suvremena. Sada joj, međutim, predstoji teži posao: mora dokazati da jest ono što tvrdi da jest. A da to uspije, nema važnijeg područja – premda i težeg – od politike regionalnog prijateljstva.

Dosad, rezultati su mršavi: upadljivo je kako se nova ljevica u Zagrebu nevoljko, samo kad mora, uključuje u ideološke okršaje karakteristične za klasičnu ljevicu: gradonačelnik Zagreba očito izbjegava razgovor o povratku Titova imena jednome od najvažnijih zagrebačkih trgova, a neočekivano mu je mnogo vremena trebalo i da “spomenik žrtvama holokausta” u središtu Zagreba preimenuje u “spomenik žrtvama holokausta i ustaškog režima”, što je bila nužna korekcija ciničnom shvaćanju povijesnog sjećanja prethodnog gradonačelnika, neodgovornog populista Milana Bandića. Takva ideološka neodlučnost požnjela je i prve štetne posljedice: vrlo brzo nakon parlamentarnih izbora, iz Zeleno-lijeve koalicije izbačena je Radnička fronta, čija je saborska zastupnica, odvažna Katarina Peović, odbila ideološke kompromise, pa ne prestaje isticati da njezini politički uzori nisu nigdje drugdje, nego u antifašističkoj borbi Titovih partizana u Drugome svjetskom ratu. Ostatak raspadnute koalicije to, naravno, ne negira – ali ni ne ističe.

U Beogradu, čini se, opet slični procesi. Premda je koalicija Moramo “napravila nešto novo i pokazala da postoji publika za tu poziciju“, kako je poslije izbora formulirao politolog Dušan Spasojević, javnost ih tek mora “u punom smislu upoznati, jer mnogi i dalje verovatno ne znaju ko su oni i šta hoće“. Nisu, s jedne strane, “nasledili ni Demokratsku stranku ni Liberalno demokratsku partiju”, ali , s druge, tek “moraju da kreiraju jasnu ideološku poziciju”, pa je pred koalicijom “dosta neizvesnosti”. „Ne treba zanemariti da je reč o koaliciji tri organizacije i da je diskutabilno kako će oni raditi u institucijama i kakvi će biti njihovi odnosi – to su sve velika pitanja“, upozorio je Spasojević. Takve sumnje pothranjuje već i činjenica da su u parlamentu formirali dvije poslaničke grupe, ma koliko tvrdili da je takvo rješenje plod dogovora i taktičke kalkulacije.

Valja se samo nadati da psihološka pozadina te ideološke neodlučnosti nove ljevice, i u Zagrebu i u Beogradu, nije nespremnost za suočavanje s ratnim nasljeđem Srbije i Hrvatske, i nevoljkost da kreiraju novo povjerenje u regiji, utemeljeno na mirotvorstvu, istinoljubivosti, suradnji i iskrenom suočavanju s prošlošću, koje neće bježati od uspješnog dijela nasljeđa Titove Jugoslavije. Jer, ako se pokaže da su “Možemo” i “Moramo” tek Potemkinova sela za “Ne možemo” i “Ne smijemo”, bit će prokockana vjerojatno i posljednja šansa za kakvu-takvu dugoročnu normalizaciju Balkana.

Upravo je današnjica, ovo vrijeme, najteže od devedesetih, trenutak u kojemu se ta odlučnost testira: danas, kada regiju opet razdiru svađe šovinističkih i nacionalističkih elita, pretvarajući Balkan u glinu koju će na kraju Putin mijesiti po svome, nova ljevica u Zagrebu i Beogradu – koja nije krila suradnju kada je trebalo učiti tehnologiju osvajanja parlamentarnih mandata – mora smoći snage da zajedno, u suradnji, iskoristi energiju građanske solidarnosti i otpora mržnji i neprijateljstvu, te da napokon formulira novu politiku, radikalno različitu od dosadašnje višegodišnje proizvodnje permanentnog rata i etničkog sumnjičenja. Jer, nisu više devedesete: ljudi su napokon prozreli populiste, jer su na vlastitoj koži osjetili što znači bezglavo se povesti za njima.

Danas, građani su umorni od mržnje, koju proizvode samo još političari; a ako su uistinu došli novi i drugačiji, kako za sebe tvrde i u Možemo i u Moramo, krajni je čas da odgovore na temeljno pitanje: hoćete li, pobogu? Ako hoćete, hajdete: za početak, više nego išta, potreban je suvisao politički glas koji će, iz Beograda i Zagreba istodobno, raskrinkati ovu beskrajnu makabričnu farsu uzajamnog političkog lešinarenja nad žrtvama ratnih zločina. Ako to ne možete, ne možete ništa; ako to ne morate, ne morate ništa.

(Autonomija, naslovna fotografija: Exit)