Skip to main content

BORIS DEŽULOVIĆ: Tko je brao jagode?

Stav 14. jan 2024.
5 min čitanja

"Država je konačno preuzela odgovornost za zločine"

„Nije pripadnik Hrvatske vojske svaki čovjek koji nosi odoru Hrvatske vojske.“ Tim je riječima Nataša Rajaković, glasnogovornica predsjednika Franje Tuđmana, na konferenciji za novinare listopada 1995. pokušala odgovoriti na prve stidljive vijesti s terena, po kojima su osobe u uniformama Hrvatske vojske nakon vojno-redarstvene operacije „Oluja“ navodno ubijale srpske starce i palile kuće. Neobičan fenomen jednostavno je pak u svom slavnom greatest shitu iz veljače 1996. objasnio sam ministar obrane Gojko Šušak: „Odoru je lako odjenuti. Mnogi su je dobili još 1990. godine, a kako nije bila praksa vraćati odore, mnogi su ih odnijeli kući. U njima su okopavali vrtove, sadili duhan, pa i išli zapaliti kuću.“

Tako se službena Republika Hrvatska u one slavne dane borila protiv kriminalizacije Hrvatske vojske. Sljedećih tridesetak godina živa će se tako Hrvatska polomiti braneći se svetim načelom individualizacije zločina. Načelo je bilo razmjerno jednostavno: ako je u Domovinskom ratu možda i počinjen neki ratni zločin, ako je u „Oluji“ ili neposredno poslije nje ubijena kakva baba ili zapaljena poneka kuća, Hrvatska nije imala nikakve veze s tim, jer taj zločin – ako je uopće zločin, i ako ga je uopće bilo – nije počinjen u njeno ime, već u nepoznato ime i prezime slavnog individualnog Nepoznatog Počinitelja. A ako je Nepoznati Počinitelj i bio u uniformi Hrvatske vojske, važio je slavni Šuškov aksiom o ratnom zločinu kao folklornoj baštini i odorama Hrvatske vojske kao narodnoj nošnji: „Mnogi su u njima okopavali vrtove, sadili duhan, pa i išli zapaliti kuću.“

Ukoliko je, međutim, Poznati Počinitelj s imenom i prezimenom zaista bio pripadnik Hrvatske vojske s imenom i prezimenom, problem je rješavan nacionalizacijom zločina, takozvanim Norčevim presedanom, nazvanim tako nakon što su odgovornost za ratni zločin Mirka Norca u Gospiću 1991. Hrvati preuzeli na sebe, slavnom parolom „Svi smo mi Mirko Norac!“

I hrvatski narod – punim imenom Mirko Norac – mogao je, kako vidimo, biti zločinački, ali Država ne. Čak i kad bi bio počinjen u hrvatskoj uniformi, od vojnika na plaći hrvatske države, uz znanje ili čak na zapovijed hrvatskog časnika, u hrvatskoj vojnoj operaciji na hrvatskom tlu, dakle u „radno vrijeme“ Hrvatske vojske, ratni zločin – ako bi, valja ponoviti, uopće bio zločin, i ako bi ga uopće bilo – nije mogao i smio imati nikakve veze s hrvatskom državom.

Mali je problem ispao kad je otkriveno da je ratnih zločina počinjenih od vojnika u hrvatskoj uniformi i na plaći hrvatske države – dakle u „radno vrijeme“ Hrvatske vojske – ipak uopće bilo. Norčev presedan imao je veličanstvenu povijesno-simboličku snagu, ali slabo je fercerao na sudu: zločin u Gospiću počinili su i priznali Mirkonorci, narod ranije poznat kao Hrvati, ali u zatvor je ipak išao samo onaj kojemu Mirko Norac nije bila nacionalna pripadnost, već ime i prezime.

Nije to, dakako, samo po sebi bilo problem – Mirko Norac u zatvoru je bio samo kao otkupitelj hrvatskih grijeha – već je problem bio kad su nakon pravomoćno okončanih procesa za ratne zločine obitelji žrtava počele od hrvatske države tražiti financijsku odštetu. Stvar je postala mrvu nezgodna: onoga časa kad je isplatila prvu odštetu za zločine počinjene u radno vrijeme Hrvatske vojske, Republika je i vrlo doslovno platila za individualne zločine, formalno tako preuzevši odgovornost za njih.

Kako pak hrvatska država ni u kom slučaju ne može biti zločinačka, pronađeno je genijalno rješenje: donesen je Zakon o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata, po kojemu bi Država, nakon što bi financijski obeštetila žrtve zločina, tužila Poznate Počinitelje tražeći natrag svoj novac. U najkraćemu, shvatili ste, Zakon o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata glasi: 1. Nikakve odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata nema i ne može biti.

Nije, shvatili ste, stvar bila u novcu – ima hrvatska država tog novca na bacanje – već u načelu. A načelo se zvalo individualizacija zločina i bilo je razmjerno jednostavno: ako je možda i počinjen neki ratni zločin, Hrvatska nije imala nikakve veze s tim.

Tako je Republika Hrvatska za povijest sačuvana djevičanski čista. Ili je barem tako bilo do nekidan.

Pravomoćno osuđenim ratnim zločincima vijest je stigla kao novogodišnja čestitka: dok su u provincijski okićenim studijima hrvatskih televizija odbrojavali posljednje sate 2023. godine, Plenkovićevo Ministarstvo pravosuđa iznenada je predložilo da se otpišu sve tražbine naknade štete na osnovi Zakona o odgovornosti za štetu nastalu zbog terorističkih akata i javnih demonstracija, te slavnog Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata. Što znači, da prevedem, kako će se obustaviti svi postupci naplate potraživanja prema pravomoćno osuđenim hrvatskim ratnim zločincima za naknadu šteta koje je Država tijekom godina isplatila njihovim žrtvama: štoviše, i onima od kojih se uspjela naplatiti Država će vratiti uzeti novac.

Ili, ukratko: Država je konačno preuzela odgovornost za zločine. Dosad Nepoznati Počinitelj otkrio je identitet i zove se – Republika Hrvatska. Mirko Norac, to je hrvatska država.

Nije, shvatili ste, stvar bila u novcu – ima, rekoh, hrvatska država tog novca na bacanje – već u načelu. A načelo je bilo razmjerno jednostavno: ako nešto izgleda kao patka, hoda kao patka i glasa se kao patka, onda je patka. Ako je dakle počinjen u hrvatskoj uniformi, od vojnika na plaći hrvatske države, uz znanje ili čak na zapovijed hrvatskog časnika, u hrvatskoj vojnoj operaciji na hrvatskom tlu, dakle u „radno vrijeme“ Hrvatske vojske, ratni zločin nikako ne može biti individualan, već nacionalni, državni, hrvatski. Uostalom, „bio je rat, a u ratu se gine: pa nismo brali jagode!“, davno je objasnio slavni general Hrvatske vojske Ljubo Ćesić Rojs.

Andrej Plenković i njegova vlada na taj su način Republiku Hrvatsku za povijest sačuvali kao zločinačku. Znam, teška je riječ, ali nisam ja donio zakon po kojemu Hrvatska isplaćuje žrtve zločina počinjenih od individualnih Poznatih Počinitelja.

Da stvar bude bolja i historijski legitimnija, ta stvar – Republika Hrvatska kao izravni krivac za ratne zločine – jedina je točka dnevnog reda u kojoj su se ikad složili vječno suprotstavljeni nositelji izvršne vlasti, premijer Plenković i predsjednik Zoran Milanović.

„Je li normalno da država koja kažnjava – i treba kazniti – one koji su počinili ratne zločine, dvadeset i pet godina nakon rata, kao za auto kasko odgovornost, te iste ljude tereti financijski?“ zapitao se predsjednik Republike još u srpnju 2021. godine. „Znam da ovo što govorim neće svima dobro leći, zato ću biti vrlo jasan i ponoviti da me ne hvataju za riječ. Dakle, to je situacija koja traži koordiniranu i visoku političku akciju, potpuno čiste savjesti: ako si kriv, kažnjen si, ali kazna ima svoju granicu i kao što rekoh, ne smije se pretvoriti u zlostavljanje. Što da ljudi koji su već odgovarali za svoje grijehove rade, da opljačkaju banku? To ne može riješiti sam niti jedan ministar, to ne može riješiti državno odvjetništvo jer dolaze u situaciju da oni moraju kršiti zakon. Dakle, to može oprezno, sućutno, inteligentno riješiti predstavničko tijelo i Hrvatska vlada. Ako hoće, a ja sam siguran da hoće. Ne smijemo dopustiti da se ponašamo kao zadnji naivci. Greške i zločini se događaju.“

Situacija je, kako ono, „tražila koordiniranu i visoku političku akciju“, pa je koordiniranu i visoku političku akciju i dobila: dvije i pol godine kasnije, Plenkovićeva je vlada zaista oprezno, sućutno i inteligentno riješila tu stvar.

„Greške i zločini se događaju.“

Odnosno, shvatili smo, branitelji su u „odorama Hrvatske vojske palili kuće, pa i išli okopavati vrtove i saditi duhan“.

Dobro, ajde, i brati jagode.

(Portal Novosti/foto: Autonomija)