Afganistan i njegovi ljudi bliski su mom srcu. Sjetimo se da su ženska prava i ljudska prava. Obveza svih nas je da ih zaštitimo – objavila je nekidan na Twitteru poznata afganistanska građanska aktivistica Kabulinda Džalalabad-Kanadaharović dokopavši se slobodne Hrvatske, netom nakon što je prije točno tri godine, kolovoza 2018., iz NATO-ove vojne baze u Mazar-e-Sharifu u posljednji čas pred talibanima pobjegla američkim vojnim avionom.
Velika je, kako vidite, u Hrvata zabrinutost za afganistanske žene, majke, domaćice i djevojčice. Danima već društvene mreže i ženopravoljubivi mediji strepe, drhte, plaču i kukaju nad sudbinom nesretnih Afganistanki, koje će sad, o užasa, postati tek jeftino žensko meso za trgovinu, iživljavanje i rađanje vojnika.
Eno tako već po našim televizorima u kolonama marširaju mrki neki tipovi u dugačkim bijelim haljinama, sa smiješnim nekim pokrivalima za glavu, sve recitirajući stihove Svete knjige koji propisuju kako se žena ima oblačiti i ponašati kao privatna pokretna imovina muškarca i javni resurs njihova društva. Pa ovako odoka nema mnogo dovoljno jakih razloga da bi čovjek prije pomislio kako to Kabulom marširaju talibani, nego što bi zaključio kako to, štajaznam, biskupi, svećenici i katolički komesari marširaju u nekakvoj procesiji, ili – još bolje – Hodu za život.
Još je stoga manje dobrih razloga da nerazumljivi odgovor glasnogovornika talibanskog režima Zabihulaha Mudžahida na novinarsko pitanje o pravima žena u novom Afganistanu ne prevedemo kako slijedi: „Žena koja je prezrela Boga, svoju stidljivost i pošteni rad, nakaza je od žene, odvratna Bogu, ali i poštenim ljudima. Uzalud će ona nastojati iznuditi poštovanje od strane muškarca! Ako se bude više vidjela na bučnim ulicama i razuzdanim zabavama nego u kraljevstvu svoga doma. A kad po nesreći izgubi poštenje i padne žrtvom tjelesne pohote, onda je njezin život vrlo gorak, a svršetak vrlo žalostan, prema riječima Svete knjige: ‘Svaka žena bludnica bit će zgažena kao smeće na ulici!'“
Od sviju razloga ovoga svijeta, naime, uvjerljivo bi najmanje bilo onih zbog kojih talibani na čelu s gospodinom Mudžahidom ne bi potpisali gornje riječi, kojima je učenice ženske Domaćinske škole u Zagrebu 1942. u život uveo slavni hrvatski kardinal Alojzije Stepinac. Isti onaj kojemu se, eto, redovito klanja i utječe afganistanska aktivistica i ženska mučenica Kabulinda, opisavši ne jednom kardinalibana Stepinca kao „svetog čovjeka“ i „trajni znak obrane istine, vjerskih sloboda i protivljenja svim ideologijama koje ponižavaju dostojanstvo naroda i čovjeka“.
Pa kad nema mnogo razloga, ako uopće ima ijednog, da se afganistanski talibani ne slože s platformom ženskih prava Crkve u Hrvata – „Stepinčeve crkve“, kako joj tepaju katolički muškahedini – ima li onda ijednog da se i hrvatska katolička javnost jednako ne složi s talibanskim tumačenjem uloge žene u društvu, obitelji, krevetu i plitkom neoznačenom grobu?
Za ženu nije da čita, uči i obrazuje se, već da se uda i izrodi desetero djece? Za ženu nije da radi izvan kuće, već da radi u kući i izrodi desetero djece? Za ženu nije da sama hoda ulicom, već da stoji kod kuće, čisti, pere, kuha i izrodi desetero djece? Za ženu nije da se noću zabavlja vani, već da u krevetu zabavlja svog muškarca i izrodi mu desetero djece? Za ženu nije da gleda televiziju, već da gleda kako da čovjeku izrodi desetero djece? Za ženu nije da upravlja automobilom, već špaherom, frižiderom i perilicom rublja? I da, izrodi desetero djece? Konačno, za ženu nije da izrodi desetero djece, već deset sinova?
Na kojoj se od ženskih tema ne bi susreli, na kojoj se ne bi izgrlili i izljubili afganistanski talibani i braća katolibani iz biskupske konferencije i raznih hrvatskih katoličkih udruga, kojekakav Vice John Batarelo i Stjepo Bartulica? Ženska moda? Ženski poslovi? Razvod braka? Promiskuitet? Preljub? Lezbijstvo? Pobačaj? Pravo glasa?
Jeste li sigurni?
U ovom trenutku, recimo, pobačaj je jednako teško obaviti u Splitu kao i u Džalalabadu ili Mazar-e-Šarifu, i vrlo brzo – bez brige, ni talibani prije godinu-dvije nisu izgledali tako blizu – i pred hrvatskim će se parlamentom, baš kao i u bratskoj talibanskoj Poljskoj, naći zakon o potpunoj zabrani abortusa. Sad već dobro uzgalopirala tiha – dobro, to se tako kaže – katolička konzervativna revolucija, uostalom, sasvim sigurno neće stati na pobačaju. Osim ukoliko zaista vjerujete da će fanaticima biti posve svejedno što će hrvatska žena raditi onih devet mjeseci između dva porođaja.
„Žene će imati sva prava i biti vrlo aktivne u društvu, ali u okvirima šerijatskog zakona!“ zabrinute je Hrvate na konferenciji za novinare umirio talibanski glasnogovornik, veliki šerijatski šeret gospodin Mudžahid, nakon čega je zaista nejasno otkud tolika zabrinutost za afganistanske žene, majke, domaćice i djevojčice, i zašto zapravo već danima društvene mreže, ženopravoljubivi mediji i Kabulinda Džalalabad-Kandaharović strepe, drhte, plaču i kukaju nad sudbinom nesretnih Afganistanki.
„Žene će imati sva prava i biti vrlo aktivne u društvu, ali u okvirima Božjeg zakona!“ jednako to već godinama poručuju katolički talibani što polako, ali sigurno nadiru prema našim kućama, pa ako smo već onako lako i radosno pristali na onaj stari Kabulindin aforizam, da se „Hrvatska danas brani u Afganistanu“, valjalo bi je možda podsjetiti da se barem jednako tako efektno i „afganistanske žene danas brane u Hrvatskoj“.
Da u novinama pročitate, na primjer, kako je uspaljeni mladi mužjak zbog brutalnog silovanja neke djevojke osuđen na cijelu godinu i pol dana zatvora, možda i ne biste isprve pomislili da je vijest iz Afganistana, da se sve zbilo, recimo, na cesti kraj Kandahara, i da je mladi mužjak bio talibanski ratnik, a djevojka neka kurvica bez burke. Ili barem ne biste to pomislili sve dok ne biste pročitali kako je šerijatski sud kaznu zatvora mladom ratniku preinačio u društveno koristan rad – dva sata rada za jedan dan zatvora – obrazloživši tu praktički oslobađajuću presudu činjenicom da je otac mladog talibana obitelji djevojke pošteno platio, i da afganistanska kultura ne poznaje koncept „ženskog odbijanja“.
Talibani su, međutim, mnogo bliže nego što ste mislili. Opisani događaj nije se, naime, dogodio na cesti kraj Kandahara, nego na magistrali kraj Makarske, a šerijatski sud zasjedao je nekidan u Splitu: skandaloznu presudu o društveno korisnom radu časni je sud donio prihvativši kao olakotne okolnosti činjenicu da je mladićev otac oštećenoj samoinicijativno platio pedesetak hiljada kuna – što je ocijenjeno „izvjesnim oblikom izvršene reparacije oštećenoj“! – te „pobude iz kojih je počinio kazneno djelo, kao što su nezrelo ponašanje i neprihvaćanje odbijanja“. Da, dobro ste razumjeli, odlično vam ide farsi: sud je kao olakotnu okolnost uzeo nesposobnost jednog dvadesetpetogodišnjaka da prihvati odbijanje!
Žensko meso u katoličkoj Hrvatskoj u ovom je trenutku, kako vidite, skuplje nego u Afganistanu tek za ta dva sata društveno korisnog rada. Da, i za činjenicu kako nesretna djevojka na koncu zbog vanbračnog spolnog odnosa ipak nije javno kamenovana na glavnom makarskom trgu.
„Hrvatska i njeni ljudi bliski su mom srcu. Sjetimo se da su ženska prava i ljudska prava. Obveza svih nas je da ih zaštitimo“, napisat će gospođa Kabulinda na Twitteru već sutra, umaknuvši pred talibanskim vigilantima negdje gdje žene još smiju nositi hlače i biti tajnice NATO-a.