Da će bitka za slobodno novinarstvo i istinu trajati sljedećih dvadeset, trideset ili stotinu godina, znali smo već devedesetih jer su nove plemenske zajednice, koje zbog kartografske sličnosti pogrešno nazivaju državama, izgrađene upravo na laži. Laž je njihov ustav, temelj i smisao. U takvim lažnim državama svaka slobodna riječ i naglas izgovorena istina veleizdajnički je čin i neprijateljska diverzija u same slavnom krvlju zalivene temelje, ističe za Novi magazin Boris Dežulović.
Značajan izdavački potez se nedavno dogodio kada je izdavač iz Srbije Biblos. zajedno sa izvornim riječkim izdavačem knjige Summa atheologiae Borisa Dežulovića, objavio ovu knjigu koja je u Hrvatskoj premijerno objavljena 2019. godine. Sada i čitaoci u Srbiji mogu kupiti ovu knjigu po pristupačnijoj ceni, knjigu „dvoumica i nedoumica“ na religiozne teme.
Ovu je „fascinantnu i otrovnu“ knjigu, kako tvrdi dr Klaudio Batisteli, redovni profesor filozofije na Papinom sveučilištu Gregoriana u Vatikanu, u jednom od najboljih predgovora ikada jer, osim suštinskog predstavljanja knjige koja vas, nakon čitanja predgovora, očekuje, to je i vrhunski tekst o prijateljstvu i o suštini dijaloga, autor i predstavio gostujući ove godine u Beogradu i Novom Sadu. Tokom juna je gostovao na Krokodil festivalu i u novosadskoj knjižari Bulevar Books, predstavljajući knjigu u kojoj se nalazi „nekoliko heretičkih rasprava o nemogućnosti Svemogućeg“ na 600 stranica, a gostovao je i na Festivalu pomirenja u okviru programa „Tvrđava mira“ Evropske prestonice kulture u Novom Sadu, gde je Krokodil organizovao „Novosadsku debatu o Evropi“ sa temom „Fašizam na zidovima, fašizam u društvu“.
Dugo niste gostovali u Srbiji i publika je polovinom godine baš bila obradovana susretom s vama na ovim festivalima. Na primer, u Novom Sadu se ne pamti da je toliko publike bilo na nekom programu, koliko ih je bilo u Bulevar Booksu kada je predstavljena ova knjiga koja u tom momentu nije bila ni dostupna u knjižarama u Srbiji. Koliko je vama značio susret s ljudima ovde?
Sad ide ona kurtoazna rečenica kako mi to mnogo znači, ali srećom ovdje nije riječ o kurtoaziji već o euroaziji. Euroazija je pojam koji sam sad smislio, kao antipod ceremonijalnoj kurtoaziji. U najkraćemu, označava spontani susret organski bliskih kultura bez vidljive stroge granice među njima. A u tom euroaznom smislu, kao susret organski bliskih i nejasno razgraničenih kultura, susret s publikom u Bulevar Booksu meni nije značio mnogo. Značio mi je sve. Jer šta? Pisači slova žive od pročitane, žive riječi i svaki susret s čitačima slova njima nije samo dokaz da su funkcionalno živi već i da to življenje ima barem tog jednog, nimalo kurtoaznog i potpuno euroaznog smisla.
Dodana vrijednost, ako već ne i drugi smisao, bilo je mjesto susreta, plato pred knjižarom na samom Bulevaru Mihajla Pupina. Napisano slovo izvedeno iz zatočeništva u knjižari ravno na bučni i prljavi bulevar tako je i doslovno uvedeno u urbani krvotok, surovu divljinu kojom vladaju blešteća, neonska, glasna i nasilno rimovana slova takozvanih urbanih kultura, subkultura i urinokultura, firmi, banaka, kladionica, apoteka, kafana, kioska, Kurira, Informera, Pinka, Happyja, četničkih murala, grafita, litija i podružnica beogradskih sindikata. Taj iskorak bio je uistinu jedinstveno iskustvo. Mali za kulturu, ali veliki za mene.
Uvek pišete o društvu i anomalijama koje u njemu postoje upravo u onim državama za čije medije u tom momentu pišete. To se očituje i na samim promocijama, a često je to i razlog što vam se u jednom trenutku i otkaže saradnja… No, da li je to za vas jedina moguća opcija jer novinarstvo u biti je istina? Ili ono, ima pospremanja u svom dvorištu, a dvorište je ono u kojem se piše ili gostuje…
Opet je riječ o kurtoaziji i euroaziji. Poštujem došljake koji lijepo govore o sredini koja ih ugošćuje, čak i kad je riječ o kurtoaziji. To je lijep narodni običaj, osobito omiljen u Novom Sadu i zemljama poput Vojvodine, koje su upravo došljaštvom cijele izgrađene i definirane, pa došljacima opsesivno mjere poštovanje domicilne sredine.
Ja, međutim, imam problem. . U Novom Sadu, kao i u Mariboru, Gospiću, Živinicama, Ulcinju, Užicu, Bujanovcu ili Bitoli, ja sam doma. Što je još gore, ja sam doma i u Beču, Goteborgu, Liverpoolu ili Bostonu. Biti tamo doma, biti dakle građanin svijeta kojemu je odavde do drugog kraja planeta Zemlje sve ravno ko severni Banat, takorekuć dakle ravnozemljaš, ima dosta loših strana – nakon pijane noći u kafani, recimo, na putu kući jebe te svaki pandur, graničar i carinik – ali ima jednu odličnu: lišen si obaveze da se takozvanim domaćinima uvlačiš pod pazuh. Zato nikad nisam povlađivao publici koja me čita ili sluša.
Mogu ja o Novom Sadu ili Beogradu govoriti tako da vam se naježi koža, mogu satima govoriti o otvorenim gradovima, kafanama, salašima, neumrlim duhovima Đorđa Balaševića ili Duška Radovića i tako tim stvarima, dosta sam dobar u lijepom govorenju i ježenju kože, ali da sam se htio baviti ježenjem kože, napravio bih veliku kožoježačku karijeru i u NDH, bio bih dosad ministar kulture u tri mandata. Novom Sadu ili Beogradu pljujem istinu u oči zato što sam rođeni Novosađanin i stari Beograđanin, ne pospremam prljava novosadska i beogradska dvorišta zato što su susjedna, pa mi masovne grobnice iza tarabe smetaju pogledu i cijeni nekretnine, već zato što su to moja privatna dvorišta. Što god o tome mislili gospoda gradonačelnici i njihovi paževi. Jebiga, kakav im je grad, takav sam im i ja sugrađanin. Za njihovu utjehu, ništa bolje o meni ne misle ni u Splitu. Dapače. Najzad, nije to samo dokaz već i sam smisao euroazije.
Time dolazite i u poziciju da ste jedan od retkih koji su „čuvari vatre“ ove posrnule profesije. Koren takvog odnosa je već od Ferala. Da li ste tada mogli zamisliti da ćemo se i nakon dve decenije novog veka morati boriti, kao poslednji mohikanci, da javnost shvati koliko je za jedno društvo neophodno slobodno novinarstvo?
Mogao sam jer smo kao suvremenici velike povijesti očevici koji su velike nacionalne historije iz školskih udžbenika i narodnih epova gledali uživo, u realnom vremenu, kao mladi ljudi od dvadeset i nešto stekli iskustvo i znanje za kakvo inače trebaju završeni fakulteti, cijele stručne biblioteke i godine rudarenja po arhivima. Da će bitka za slobodno novinarstvo i istinu trajati sljedećih dvadeset, trideset ili stotinu godina, znali smo već tada jer su nove plemenske zajednice, koje zbog kartografske sličnosti pogrešno nazivaju državama, izgrađene upravo na laži.
Laž je njihov ustav, temelj i smisao. U takvim lažnim državama svaka slobodna riječ i naglas izgovorena istina veleizdajnički je čin i neprijateljska diverzija u same slavnom krvlju zalivene temelje. A njihove javnosti ne mogu shvatiti koliko je, kako kažeš, slobodno novinarstvo neophodno za društvo, iz prostog razloga jer ne postoji društvo.
Štoviše, imaginarno strašno društvo njihov je najopasniji unutarnji neprijatelj. Društvo je historijski atavizam, relikt socijalizma i komunizma. Bitka za slobodno novinarstvo neodvojiva je stoga od bitke za slobodno društvo.
Ali o satiru se bukvalno „satiru“ sva naša društva u državama nastalim nakon raspada SFRJ. Još uvek živimo u društvima u kojima se mora objašnjavati srž satire jer autori satire su redovni na sudovima… Koliko se, na primer, trenutno vodi procesa protiv vas zbog objavljenih tekstova?
Tko to više zna? Samo katolička vigilantica Željka Markić, samo zbog jednog mog teksta, podigla je protiv mene čak pet građanskih i krivičnih tužbi. U splitskom i zagrebačkom sudu portiri me već dobro znaju, siti se ispričamo, kako žena, kako djeca, jel’ mala upisala sociologiju, i tako te stvari. Konobarice u kafiću ispred zagrebačkog Općinskog suda, recimo, odavno znaju koje novine čitam i kakvu kafu pijem. Samo kažu, „opet Markićka, jel’?“, pa dodaju ono: „Dupla kratka, kao i obično?“ A suci i sutkinje, koji na početku svakog ročišta protokolarno traže osobnu kartu zbog identifikacije tuženika, svaki put kad pružim legitimaciju umru od smijeha. „Samo se zajebavamo, šta ti je, Dežuloviću?“ Da se ne bavim satirom, nikad ne bih upoznao toliko dragih ljudi.
Da se vratimo na knjigu „Summa atheologiae“. Ona je pretežno pisana Hrvatima katolicima, ali vam nije bio cilj širiti neveru, biti ateistički misionar već „natjerati čitatelja da misli svojom glavom“. Da li je odgovornost ta koja je u biti slobode čoveka, a koja se tako lako zaobilazi verom u Boga?
Odgovornost je ključna riječ. Ona je cijena slobode, ali previsoka za većinu. Mnogo je jeftinije i lakše odgovornost prebaciti na imaginarni entitet, čak i kad je – ili upravo zato – taj entitet genijalnim trikom, kao samorazumljiv, podrazumijevajuć i svemoguć, lišen svake pravne i filozofske odgovornosti. Svatko drugi bi zbog ubojstva s predumišljajem bio optužen i osuđen, samo se Bogu predumišljaj pravno tumači kao Njegova volja. Dalje je lako. Svako ubojstvo s predumišljajem Božja je volja, a Bog je, razumije se, uvijek naš. Krug je zatvoren. Preuzeti stoga odgovornost od Boga, oteti je Bogu i uzeti u svoje ruke, prvi je korak ka čovjekovoj slobodi.
Da još samo skrenemo pažnju budućim čitaocima knjige „Summa atheologiae“ da ste vi uradili jedan neubičajeni potez i stavili kao „Bilješku o piscu“ reči koje je o vašem pisanju izrekao kardinal Josip Bozančić, u kojem, između ostalog, kaže da je vašim pisanjem „bez finoće i istine podignut veliki oblak koji je kišom uvreda stvorio blato i kaljužu govora u javnosti“.
Svakako, ne bih se sporio s božanskim autoritetom Njegove preuzvišenosti. Možda je malo pretjerao s pohvalama kad je zasluge za „blato i kaljužu govora u hrvatskoj javnosti“ pripisao meni, ali čovjek valjda zna što govori. Nitko se u blato i kaljužu ne razumije više od hrvatskih biskupa.
Ove godine je u Hrvatskoj objavljena i vaša nova knjiga „Bili libar“, zbirka priča o sportu, o fudbalskom klubu Hajduk, u izdanju Telegrama, o istoriji kluba. Čitalac može saznati o tome koliko je Hajduk i doslovno narodni klub, no kažu da se u knjizi saznaje mnogo više o vama nego što se to može u vašim kolumnama. Koliko vam je lično važna ta priča o Hajduku, šta ona sve govori osim da je „fudbal mnogo više od igre“?
Priča o nogometu i priča o Hajduku dvije su odvojene, različite priče. Nogomet je priča o veličanstvenoj igri, a Hajduk ono „mnogo više od igre“, priča o identitetu i ideji. Za Hajduk kao javno dobro borio sam se trideset godina, osporavajući vlasništvo nad klubom podjednako kriminalcima u upravi, debilima na terenu i ustašama na tribinama. Hajduk je i moj, i nikada nisam pristao odustati od njega. Konačno, nakon trideset godina dočekao sam da je klub oslobođen politike i kriminala u upravi, a sve više i upadljivije i ustaša na tribinama. Rezultat je to desetogodišnje operacije „Naš Hajduk“, koju su poveli pravi navijači kluba, sakupljajući novac za otkup klupskih dionica.
Danas je Hajduk „narodni klub“ u vlasništvu grada i navijača, koji su s trećinom dionica zauvijek dokinuli mogućnost da ga kupi neki kokošar s čačkalicom u ustima i par milijuna eura u džepu. Kao prvi i još uvijek jedini u istočnoj Europi, Hajduk je tako ustrojen po principu „sociosa“, poput Reala ili Barcelone, ili bundesligaških klubova, koji nemaju za vlasnike kojekakve katarske, američke ili balkanske sure prigradske tajkune. Svake četiri godine članovi kluba – a Hajduk ih već ima blizu sto hiljada, i u Bundesligi bi bio četvrti po brojnosti! – na demokratskim izborima biraju Nadzorni odbor i tako sudjeluju u svim strateškim odlukama kluba.
Cijena toga je, jasno, rezultat: bez kokošara i kokošarskih milijuna Hajduk već sedamnaest godina nije prvak države, ali nas navijače za to, navijačkim rječnikom, boli kurac. Ideja našeg, narodnog kluba mnogo je važnija. Zbog toga, eto, priča o Hajduku mnogo je više od jedne nogometne priče. Navijanje za Hajduk danas više nije samo identitetska stvar već pokret otpora.
Jedna od tema tribina na kojima ste učestvovali je i „Fašizam na zidovima, fašizam u društvima“. Desničari su uzeli alate levičara, pa nas grafiti po fasadama zgrada i u Hrvatskoj i u Srbiji, a i po svetskim metropolama, podsećaju koliko je mržnje i zla prema drugima i drugačijem prisutno. Metaforično: čime bi se dalo prekrečiti zlo u ljudima?
Zlo u ljudima nitko nikad nije i neće prekrečiti. Niti treba. Hoćete metaforično? Evo vam metaforično: nisu problem grafiti na zidovima, problem su zidovi. Metaforično, zidove je džabe krečiti. Zidove treba rušiti.
Nekako, nedostatak dijaloga se, ovde na ovim prostorima, nameće kao problem broj jedan u napretku društava. Koliko je danas važan istinski dijalog na bilo koju temu, koliko on nedostaje u javnom prostoru? Mislite li da će ga u budućnosti biti više, da će ljudi uspeti da slušaju jedni druge, da se čuju?
Nisam pretjerano siguran da imam pravo biti optimist. Za dijalog je potrebno dvoje, a mi smo jedno – jedno te isto malo đubre – i svaki je naš razgovor monolog istih, nerazličitih i nezainteresiranih. Naši su javni prostori stoga teritorija monologa, monolog je ovdje službeni jezik, a sada, nakon svega – nakon monološkog rječnika, gramatike i pravopisa – imamo i digitalne alate monologa. Dijalog za to vrijeme čeka drugog i različitog, a drugog i različitog ovdje će se bogami načekati.
Koji će vam događaj ostati najviše u sećanju iz ove godine?
Rat u Ukrajini, naravno, ali i odvratno, korumpirano i mafijaško Svjetsko prvenstvo u nogometu, pozornica baš svega što s ovim svijetom ne valja. I konačno, baš tu – nakon dugih šesnaest godina čekanja – titula Lionela Messija. Najvećega ikad. Uz dužno poštovanje svima koji ne misle tako, nitko nikad u povijesti nogometa – i uopće sporta – nije igrao pod tako golemim pritiskom kao što je ovih mjesec dana igrao Messi. Da on na kraju, u sudačkoj nadoknadi godine, nije uzeo naslov prvaka, bila bi ova 2022. baš grozna i sjebana godina.
Zavodljivo sličan rat
Rat u Ukrajini, ruska agresija na tu zemlju, svakako je jedan od ključnih događaja u ovoj godini. Po čemu je taj rat, kako ste jednom istakli, „zavodljivo sličan“ onome što se kod nas dešavalo tokom 90-ih?
Sličnost je bila upadljiva od početka – brutalna agresija veće istočne zemlje na susjednu, manju, i okupacija pod izlikom brige za tamošnju manjinu, sve uz strategiju spaljene zemlje, kao i pravedni otpor manje zemlje, oslonjen na sponzorstvo Zapada, ali i ikonografiju i naslijeđe, a ponekad i metode fašističke paradržavice iz Drugog svjetskog rata, sve uz strategiju potpunog brisanja manjinske kulture – i bila je, kako rekoh, neobično „zavodljiva“. To jasno implicira da je takav pogled površan, ali i prilično poučan. Kao provjereno lošem Hrvatu, iz te zavodljive sličnosti Rusije i Srbije od početka mi je, makar zgroženom i zgađenom metodama ruskog mesara Putina i rječnikom njegovih dresiranih pudlica, bilo teško bezrezervno navijati za Ukrajinu onako kako se od navijača očekuje: šutjeti o ukrajinskim sranjima. U takvoj zavidljivoj analogiji, kako god okreneš, Ukrajina ispada Hrvatska. A kako bi rekao veliki Branko Ćopić, znam ja nas, jebo nas.
O Dežuloviću
(Split, 1964), stalni ili povremeni saradnik brojnih hrvatskih, srpskih i bosanskohercegovačkih medija, a dugogodišnji je redovni kolumnista ljubljanskog Dnevnika i portala N1. U izboru Hrvatskog novinarskog društva 2004. godine proglašen je novinarom godine, a deset godina kasnije je u Londonu dobio i European Press Award za najbolji novinarski komentar. Jedan je od osnivača satiričnog nedeljnika Feral Tribune, koji je uređivao sa Viktorom Ivančićem i Predragom Lucićem, kome je i posvetio knjigu „Summa atheologiae“. Koautor je brojnih proznih zbirki i monografija, te autor scenarija za dokumentarni film Jasmile Žbanić „Dnevnik graditelja“ (2007) o rekonstrukciji mostarskog Starog mosta. S pesničko-satiričnim kabareom „Melodije Bljeska i Oluje“ sa Lucićem, deceniju je nastupao po gradovima i selima bivše Jugoslavije, te sadašnje Švedske, Norveške, Nemačke, Belgije i Luksemburga. Knjige, pripovetke, pesme i eseji prevođeni su mu na brojne evropske jezike.
STUPS: Diplomatija