Skip to main content

BORIS DEŽULOVIĆ: Kako je Grinch ukrao Sve svete

Stav 05. nov 2022.
5 min čitanja

Kao svake godine u ovo doba, Hrvatsku je ponovo okovala katolička antihalloween histerija. Inkvizicijski aktivisti paničnim su glasom kričali o “slavljenju Sotone” i “kulture smrti”, biskupi su se pozivali na papu Benedikta XVI, koji je Noć vještica nazivao “protukršćanskim festivalom”, župnici su molili za spas zavedene hrvatske djece i proklinjali “sotonističke obrede”, hrvatski celebrityji natjecali su se koji će vidljivije ignorirati taj “uvozni američki običaj”, katolički influenceri na društvenim mrežama upozoravali kako je “Halloween poganski praznik na koji su se u ponoć mučila, sakatila i žrtvovala mala djeca”, a katehetski kolumnisti i ove su godine izgubili glasnice podsjećajući kako je to holivudsko-korporativna podvala, i kako mi Hrvati imamo naše Sve svete i Dušni dan.

U Splitu i Zagrebu, recimo, katolički pokret otpora i ove je godine uzvratio udarac tradicionalnim Holywinom: umjesto paganskih obreda uz izdubljene bundeve, zombije i vampire, mladi su u zagrebačkoj bazilici Svetog Antuna Padovanskog na Svetom Duhu pored mise mogli pogledati i predstavu “Volite ljubav”, a župa Srca Isusova u Splitu organizirala je program koji je uz svetu misu, predavanja i pub kviz uključivao i “obnovu krsnih obećanja i službu svijetla”, što god to značilo.

“Holywin”. Valja skinuti kapu onome koji se, podsjećajući kako je Halloween perfidno namješten na večer uoči Svih svetih, dosjetio toj maestralnoj igri riječi. “Svetost pobjeđuje”. Istinabog, nije trebao osobit napor, jer Halloween se gotovo sam nudio okrenuti u Holywin – a Noć vještica, sad ću ja pokušati, kao Moć svetaca – ali znate kako, ponekad je očite stvari najteže uočiti. A ova je toliko očita da je zaista bilo teško uočiti: Halloween, naime, izvorno i nije ništa drugo doli “All Hallow’s eve”, doslovno – “večer uoči Svih svetih”! Što bi značilo, samo trenutak da izračunam, kako je Halloween zapravo kršćanski blagdan.

I zaista: Halloween je u kršćanski kalendar uveo papa Bonifacije IV, koji je početkom sedmog stoljeća izmislio blagdan Blažene Djevice Marije i Svetih mučenika, uglavivši ga 13. svibnja, i to nimalo slučajno: bio je to dan rimskog poganskog festivala u Lemuriji, na kojem su se ritualno odobrovoljavale duše mrtvih. Stotinu godina kasnije papa Grgur III blagdan Svetih mučenika preimenovao je u Sve svete i pomakao na 1. studenoga. I opet, nimalo slučajno: na taj dan s duhovima mrtvih susretali su se – stari Kelti.

Prvi dan studenoga u keltskom je kalendaru bio Samhain, blagdan koji je označavao kraj žetve i početak zime, kad po vjerovanju Kelta duše mrtvih silaze na zemlju. Kako su se pak uz duhove mrtvih, koji su posjećivali svoje obitelji, švercali i kojekakvi zli duhovi, ustanovljen je običaj maskiranja za tjeranje demona. Odakle, međutim, kod Kelta taj običaj? I opet, stvar je došla iz Rima: kad su u prvom stoljeću pokorili keltska plemena, Rimljani su donijeli i običaj poštivanja i slavljenja mrtvih, festival koji se zvao – ovo će vam se svidjeti – Feralia.

Slavljenje Svih svetih, ukratko, Crkva je ukrala od starih Rimljana i Kelta, i to – tradicionalno lukavo – kako bi drevne nekršćanske kultove i običaje ugradila u svoj kalendar i tako ih s vremenom potpuno kooptirala. Podsjetnik na taj davni slučaj danas je, eto, sačuvan upravo u nazivu Halloween, odnosno “Halowe’en”, odnosno “All Hallow’s eve”, odnosno “večer uoči Svih svetih”: za razliku od Rimljana, naime, Keltima je dan započinjao i završavao sumrakom, pa su njima Svi sveti – i to je rješenje zagonetke – počinjali 31. listopada uvečer.

Dalje je bilo lako. Kad su jednom oteli blagdan i napravili ga svojim, starorimskom i keltskom običaju kršćani su u srednjem vijeku dodali neke svoje rituale. Učinilo im se tako zgodnim da na stari kršćanski Halloween mala djeca, na primjer, obilaze kuće i mole za sve umrle. Za što bi onda, predložio je netko, bili nagrađivani slatkišima. Ili, još bolje, da iskoriste ona brda velikih, debelih bundeva što u to doba godine izrone iz zemlje. Da ih, recimo, izdube i u njih umetnu svijeće, poput velikih lumina za duše mrtvih. Odlična ideja, pljesnuo je rukom papa.

O da: plašenje zlih duhova strašnim maskama i kostimima u noći prije Svih svetih stara je – ukradena, ali stara – kršćanska tradicija, a danas anatemizirane izdubljene bundeve, dječji obilasci kuća i ostali profani sotonistički rituali ne samo da spadaju u tu kršćansku tradiciju, nego su ih u srednjem vijeku izmislili upravo kršćani.

Preostalo je onda još samo da reformatori na europskom sjeveru ukinu te rimske crkvene budalaštine i da Halloween postane tek benigni svjetovni, pučki običaj, da ga potom Kelti – pardon, Irci – prenesu u Ameriku, i da se otamo na kraju historijskog lupinga u dvadesetom stoljeću vrati u Europu kao, kako ono, “uvozni američki običaj”, odnosno antikršćanska holivudsko-korporativna podvala. Kojoj će Crkva, po svom starom dobrom običaju, dodati i “slavljenje Sotone”, “kulturu smrti” i “žrtvovanje male djece”.

I kad tupi hrvatski katolici, boreći se protiv Halloweena, slave Holywin, oni ne samo da zapravo slave Halloween, već ga praktički isto i zovu. Čovjek zaista nikad ne može dovoljno podcijeniti katoličko tupilo: prije par godina, sjetit ćete se svakako te kretenske epizode, svoj je Holywin nasuprot antikršćanskom Haloweenu organizirala i Hrvatska katolička misija u – Dublinu! Hrvati, shvaćate, kao veći katolici od pape i veći Irci od Iraca, usred Irske domaćinima tumače kako je Halloween, njihova dakle vlastita drevna – uzgred, i kršćanska – tradicija, zapravo mračni sotonistički festival!

Ništa od ovoga, dakako, nije novo i nepoznato, pa ipak valja svake godine ponavljati. “Slučaj Halloween” zgodan je, uostalom, povod da se podsjetimo kako je cjelokupna kršćanska tradicija na sličan ili potpuno isti način pokrala starije religije i tradicije. Kad su tako jednostavno prisvojili židovske svete knjige kao vlastiti Stari zavjet, od židova su se emancipirali idejom uskrslog Isusa – konceptom jednako pokradenim od egipatskog kulta Izide i Ozirisa, ili indoiranskog kulta boga Mitre, te izvedenih starorimskih svetkovina Kibele i dobrog pastira Atisa, uskrslog iz mrtvih, jasno, u proljeće, kad se sva priroda budi: cijeli kršćanski obrednik, od bezgrešnog začeća, sakramenta inicijacije i krštenja, posljednje večere, koncepta jaganjca žrtve i koncepta euharistije – sve je preuzeto iz mitraističkog kulta i kasnije kooptirano u kršćanski kalendar.

I kad Crkva jednako tako za dva mjeseca panično ustane i protiv antikršćanskog štovanja kulta Sunca, i kad biskupi i katolički kolumnisti uzbuđenim glasom komentiraju kako se hiljade pomodnih mladih hipstera na zimski solsticij okupljaju oko neolitskog hrama u Stonehengeu – a sam Glas Koncila zavrti sirenu za uzbunu kad Velika Britanija tradicionalno druidsko vjerovanje službeno prizna kao religiju – oni na posve isti način brane kršćanski Božić od paganskih korijena iz kojih je i nastao: i opet, Crkva je jednostavno preuzela i kooptirala pagansku svetkovinu zimskog solsticija, odnosno – jasno – starorimski festival u čast božanstva Sol Invictus, Nepobjedivog Sunca, izravno unesenog iz, još jasnije, mitraističke kulture.

Konačno, čak i kad – po istom obrascu kao i na Halloween – histerično vrišti na komercijalizirani Coca-Cola-Božić kao na antikršćanski svjetovni ritual, Crkva zaboravlja da ga je takvog, baš kao i Halloween, sama izmislila. Današnja katolička ćudoredna inkvizicija lijepo bi se iznenadila kad bi vidjela kako je, recimo, u srednjem vijeku Božić bio pijana karnevalska seoska fešta uz pjesmu, ples i alkohol. Koncept Božića kao tihog obiteljskog blagdana, kakav nam Crkva danas podvaljuje, historijski je nov fenomen i postoji tek od devetnaestog stoljeća: izmislio ga je Charles Dickens svojom slavnom i senzacionalno uspješnom “Božićnom pričom”, koju je, uzgred, napisao – eto ironije koja sve objašnjava – da vrati dugove i spasi se od bankrota.

Želite li se stoga početkom studenoga u miru, bez buke, parade i specijalnih efekata – onako kako su to radili naši davni pređi – prisjetiti svojih mrtvih, ustanite protiv Svih svetih i Dušnog dana: to je, sad vam je valjda jasno, uvozni vatikanski običaj i jeftina kršćanska ujdurma, slavljenje kulture smrti i kojekakvih izmišljenih svetaca, zombija i vampira.

(Portal Novosti)