Skip to main content

BORIS DEŽULOVIĆ: Göringov pisoar

Stav 03. sep 2022.
4 min čitanja

“Građevine su bitne, ali građevine su u konačnici samo građevine. Ljudi rade razliku. Obnova spomeničke baštine s duhom kvalitete jedna je sjajna simbioza. Vila Čingrija postat će mjesto koje će dodatno stvarati i obučavati kadrove izvrsnosti, a Akademis Čingrija kao dio projekta Regionalnog centra kompetentnosti bit će novo mjesto stjecanja znanja i vještina”, svečanim glasom objavio je dubrovački gradonačelnik Mato Franković svoj potpis na dugo očekivani projekt obnove Vile Čingrija.

Naravno da me instantno zainteresiralo što je to “Akademis Čingrija kao dio Regionalnog centra kompetentnosti”, i što će to useliti u mitsko mjesto suvremene dubrovačke povijesti, tajanstvenu vilu na Boninovu iza čijih se kamenih zidina u prvoj polovici dvadesetog stoljeća krojila sudbina Dubrovčana i Hrvata. Useljava se li to u mitsku vilu kakav europski institut za, napamet govorim, biogenetička istraživanja, Guggenheimova neka umjetnička zaklada, glazbena akademija pri Dubrovačkim ljetnim igrama ili, štajaznam, postdiplomski studij Massachussetts Institute for Technology?

Ni blizu.

“Dubrovnik je uvijek težio vrhunskoj usluzi u turizmu i ugostiteljstvu, a Vila Čingrija postat će mjesto gdje se teži izvrsnosti i novom iskoraku u obuci kadrova, ne samo učenika, nego i svih onih koji žele napraviti usavršavanje, prekvalifikacije i osposobljavanje u turizmu”, pojasnio je ravnatelj Turističke i ugostiteljske škole Antun Perušina. “Otvorit će se kuhinja sa slastičarnom, prijemni odjel s restoranom te multifunkcionalnom dvoranom, kao i tri apartmana visoke kategorije, dok će se u potkrovlju nalaziti još dvije sobe koje će biti prilagođene za učenike ili nastavnike. Time bi se dala prilika da rad nastavnika i učenika ocjenjuje tržište, odnosno sredina u kojem se taj objekt nalazi.”

Ukratko – shvatili ste i vi, kao i ja – iza pompoznih riječi “akademija, izvrsnost, kompetentnost, znanje i vještina” krije se tek obuka golobradih kuhara, konobara, sobarica i recepcionerki iz soba za služinčad u potkrovlju, a Vila Čingrija kao “simbioza spomeničke baštine s duhom kvalitete” – odnosno Akademis Čingrija kao dio projekta Regionalnog centra kompetentnosti – s restoranom, slastičarnom, multifunkcionalnom dvoranom i tri apartmana visoke kategorije bit će najobičniji onaj, kako se to u Dubrovniku obično kaže, “luxury heritage boutique hotel”, posve revolucionarni koncept po kojemu učenike Ugostiteljske škole više neće ocjenjivati nastavnici, već strogi, dakle probrani, izbirljivi i razmaženi gosti, odnosno ono, kako se zove, da: “tržište”.

O Hrvatima kao naciji konobara i sobarica ispisane su dosad cijele biblioteke, ali Dubrovnik je, kao i obično, otišao korak dalje: tamo, kako vidimo, imaju model za Hrvate kao naciju ekskluzivnih konobara i vrhunskih sobarica, profesionalaca s certifikatom izvrsnosti. Vila Čingrija pri tom je – sasvim u skladu s načelima kompetentnosti – izabrana mnogo pomnije nego što biste to mogli pretpostaviti.

Ne znate priču o Vili Čingriji?

Divna priča.

Luksuznu vilu na Boninovu u praskozorje Prvog svjetskog rata sagradio je Melkior Melko Čingrija, dubrovački gradonačelnik, utjecajni političar u Karađorđevićevoj Kraljevini i podguverner Narodne banke Jugoslavije, sin popularnog i najdugovječnijeg dubrovačkog gradonačelnika Pera Čingrije, zastupnika i vođe Narodne hrvatske stranke, uz Frana Supila najutjecajnijeg dalmatinskog političara na prijelazu stoljeća. Tridesetak godina vila na Boninovu bila je tako centar političkog, društvenog, intelektualnog i umjetničkog života Dubrovnika, svjedočeći svim burama prve polovice dvadesetog vijeka: u njenim salonima krojila se sudbina Hrvata u Austrougarskoj monarhiji, Kraljevini Jugoslaviji i Trećem Reichu, a o razuzdanim zabavama u raskošnom đardinu po Gradu su se prepričavale prave legende.

Služinčad iz potkrovlja Vile Čingrije dvorila je tako i četničkog vojvodu Dobroslava Jevđevića i talijanske generale Riccarda Pentimallija i Giuseppea Amica, a prije nego će u vrijeme Drugog svjetskog rata u njoj stolovati i njemačka komanda i ustaški stožer, tu su ljetovale i najveće europske zvijezde onoga doba: godine 1934., na primjer, vila na Boninovu ukrašena je probranim umjetninama – dopremljena je čak i bista kralja Aleksandra! – pa ustupljena na korištenje predsjedniku njemačkog Reichstaga, komandantu Luftwaffea i utemeljitelju Geheime Staatspolizei, zloglasnog Gestapoa, Reichsministeru herr Hermannu Göringu, koji je u Dubrovnik stigao zajedno sa svojom novom suprugom Emmy, nekadašnjom Hitlerovom osobnom hostesom i samoproglašenom “Prvom damom Trećeg Reicha”.

O vrhunskoj usluzi u Vili Čingriji ostale su tako sjajne recenzije u arhivima Udbe.

“Za vrijeme posjete Dubrovniku od strane Göringa, njegove žene i neke njemačke princeze za čitavo vrijeme boravka u Dubrovniku stanovali su u vili Čingrije”, sjeća se tako Vlaho Regjo, radnik osiguranja vile, čije je svjedočenje zabilježeno u poslijeratnoj istrazi protiv Melka Čingrije. “Znam da su u vili za to vrijeme priređivani banketi jer sam lično vidio gdje su se unašale flaše likera i druga hrana, te da su razna lica ulazila koja meni nijesu bila poznata. Znam da je za uređenje vile i vrta vlasnik vile Melko Čingrija od države dobio tristo tisuća dinara kako bi se mogli bolje zadovoljiti njemački gosti.”

Da gospar Melko ipak nije sam ustupio svoju vilu drugom najmoćnijem čovjeku Hitlerova Reicha tvrdila je tada i odana sobarica Anka Boživić, a potvrdio u istrazi i sam vlasnik. “Nijesam ja ustupio svoju vilu Göringu, nego jugoslavenskoj vladi Stojadinovića”, branio se u istrazi Melko Čingrija. “Od promjena, popravaka, ukrasa, velike biste kralja i slika koje su unijeli kako bi dočekali Göringa, promijenili su i jedan pisoar. Kad je Göring otišao iz Dubrovnika sve su odnijeli. Pisoar nijesu dirali.”

Dugačka je, kako vidite, tradicija Vile Čingrije u “priređivanju banketa” i “zadovoljavanju gostiju”, ukratko – izvrsnosti i kompetentnosti: tristo hiljada dinara za Göringovo ljetovanje prvi je pisani trag o ulaganju u “simbiozu spomeničke baštine s jednim duhom kvalitete”. Ako vas je pak zgoda sa slikama, bistama i pisoarom za herr Göringa podsjetila na onu čuvenu posjetu Billa Clintona – kad je provincijski diktator Franjo Tuđman dao aerodrom Pleso ukrasiti probranim umjetninama i antiknim namještajem iz zagrebačkih muzeja, naloživši da se visokom američkom gostu, amaterskom saksofonistu, donese čak i saksofon – to je samo zato što je Marx bio u pravu i što se povijest drugi put uvijek ponavlja kao farsa: do danas je, na primjer, ostao zapamćen vic o Clintonovom saksofonu i Tuđmanovom zlatnom pisoaru.

I ja da sam suvremeni dubrovački umjetnik, da sam Slaven Tolj ili Pero Mrnarević, potražio bih stari Göringov pisoar iz Vile Čingrije i parafrazirao glasovitu Fontanu kojom je Marcel Duchamp 1917. šokirao svjetsku umjetničku kritiku, pa “Dubrovačku fontanu” – ili, još bolje, “Göringov saksofon” – izložio u nekom reprezentativnom i prikladnom dubrovačkom prostoru. A za Reichsministerov pisoar nema u Dubrovniku reprezentativnijeg i prikladnijeg prostora od zahoda Vile Čingrije.

Slavni Göringov pisoar u zahodu mitske vile – smjela rekontekstualizacija Duchampove dekontekstualizacije – bio bi efektna i poučna alegorija o naciji izvrsnih kuhara, kompetentnih konobara i odanih sobarica, snishodljivom narodu iz tijesnog i vrelog potkrovlja, učenom i naučenom da vazda bude na usluzi, kako u apartmanima i restoranima, u kojima je dvorio i četničke vojvode i ustaške stožernike, tako i u kićenim salonima, “multifunkcionalnim dvoranama” u kojima se nudio i monarhijama i kraljevinama i svim reichovima koliko ih je bilo.

Vilu Čingrija s izloženim Göringovim pisoarom bilo bi stoga najbolje urediti kao, sad naglas razmišljam, neku izdvojenu depandansu dubrovačke Turističke i ugostiteljske škole, regionalni kakav centar kompetentnosti, ili visoko učilište, akademiju, akademis – Akademis Čingrija, to je odlično – u kojoj bi se, kako sam ja to zamislio, dodatno stvarali i obučavali kuhari, konobari, sobarice, premijeri, predsjednici i ostali kadrovi izvrsnosti.

Osim, jasno, ukoliko se netko toga već nije dosjetio. U kojemu se slučaju duboko i ponizno ispričavam.

(Portal Novosti)