Skip to main content

BOJAN TONČIĆ: I bi kolaps

Stav 20. дец 2021.
6 min čitanja

Prva faza raspleta ozbiljne političke drame, kolapsa srbijanskog elektroprivrednog sistema, okončana je horor kadrovima iz sedišta termoelektrane u Kostolcu, u kojoj se, na dan svoje slave sveti Nikola, obreo predsednik države Aleksandar Vučić, sve sa korpom posnih kolača u kojoj su bile i, ko bi sumnjao, rukotvorine njegove majke. Da podeli pravoslavnu radost sa rudarima, iako, snimci govore, ne beše nijednog kamarata koji podseća na Alekseja Grigorijeviča Stahanova i njegov rekord od 102 tone iskopanog uglja u smeni. U redu, ovde je reč o površinskom kopu, ne treba nužno biti garav, ali rekorda – za one dobronamerne koji veruju – nije manjkalo, kao u televizijskoj storiji opskurne propagande: rudari su iskopali 34.000 tona uglja, čime su prebacili kvotu za 13 procenata.

Kao da se iz offa čula milozvučna balalajka, ili to samo zavijaše vetar na ledini oko termoelektrane koja, uprkos oštroj konkurenciji u mitskom Kosovu, namah postade srce Srbije.

“Ono što je važno za građane jeste da svi u Srbiji imaju struju. Čestitam ljudima u ODS, EPS i EMS, mreža nam je stabilna, sva domaćinstva, sa izuzetkom pet stotina, čiji se problemi rešavaju, imaju struju. Ljudima smo obezbedili najnižu cenu električne energije, sa izuzetkom Ukrajine i Gruzije”, izgovoriće predsednik.

Kao što je olako izgovorio i to da će “svakog dana 3.000 najkvalitetnijeg uglja će ići u TENT, da bismo popravili vrednost kolubarskog uglja”.

Zaključak je nedvosmislen, eto kako može kad Vučić uzme stvar u svoje ruke, iako je pre samo nedelju dana 98.000 domaćinstava u Srbiji bilo bez struje, mnoga od njih i bez vode, ali i bez grejanja. U termoelektranu Nikola Tesla dospevao je nekvalitetni lignit, upućeni kažu nešto kao blato koje je, jednostavno, ukočilo sistem, ispalo je svih šest blokova. U gradovima je drveće padalo na put i na parkirane automobile, a diljem Srbije, pogotovu u planinskim krajevima, i na dalekovode, prekidajući dovod električne energije do domaćinstava.

Snimci očaja preplavili su nerežimske televizije, Srbijom su se širili bojazan i neizvesnost: šta će biti kad dođe istinska zima (temperatura tih dana nije padala ispod nule).

“Izašli smo da se malo zagrejemo”, kazaće jedan od slučajno anketiranih građana neumrlog duha, ali će, ipak, najrečitiju analizu, nakon tri dana bez struje, saopštiti žitelj sela Vrčani, na planini Kablar kod Čačka: “Situacija je vrlo za***ana”.

Drama sa uzdasima i vješanjem

Zabrinut za sudbinu građana i njihovu nemogućnost da prate televizijske programe stanica sa nacionalnom pokrivenošću, Vučić poseže za ključnim adutom, javnom sednicom Vlade Srbije i neustavnim preuzimanjem njenih ingerencija. U gomili fikusa pognutih glava izdvoji se i figura Milorada Grčića, direktora Elektroprivrede Srbije, najmoćnijeg srbijanskog javnog preduzeća.

I prozva predsednik “Miću”, kako Grčiću, očigledno godinama, tepa, uz duboki uzdah kaza da je, valjda, on, “Mića”, svestan odgovornosti, te da tu svest može da iskaže, “danas, sutra, preksutra”.

No, biće još toga o njemu. A na inkriminisanoj sednici čuli su se i ozbiljni podaci, kao, na primer, to da Srbija ima 920.000 drvenih bandera i da je potrebno 350 miliona evra da se one zamene, što je nagnalo deo gledateljstva da kalkuliše o tome koliko se tu ugrađuje onaj koji bandere menja (zvuči kao najunosniji biznis). Autoritativnim glasom predsednik naloži da se angažuju policija (?), vojska, helikopterske jedinice, mornarica, demineri (ova dva poslednja vida nije pomenuo, al’ dobro zvuči); kazao je da se ljuti “zato što ljudi u EPS nisu vodili računa o tome koliko sneg može da bude mokar i koliko blato može da ošteti svih šest blokova u TENT-u”. Prihvatio je deo odgovornosti, onako vučićevski, jer iza toga ne slede sankcije, za to što je kao predsednik Vlade “napravio veliku grešku”, slušajući one koji su govorili kako termoelektrane nisu potrebne Srbiji.

I tu dolazi do teškog uzdaha peripetije, jer predsednik odšmira duboki predsuicidni bol, uz uzdah izdisanja: “Obesio bih se o najveći luster samo zato što sam ih slušao. Sve moguće ekologe, sve lažne stručnjake i strance koji dolazili u ovu zemlju da mi sole pamet”.

Kakvo poentiranje: u jednoj rečenici zabrinutost i bol za naciju, mržnja prema demonstrirajućoj opoziciji, jer to su ovde “svi mogući ekolozi”, a uz to i uvek upotrebljiva ksenofobija teških mračnjaka koji strance optužuju za sve, pa i za to da “dolaze ovde i sole pamet”.

A ovi naši loše procenili kakvoću snega, da se smrzneš.

Inovator u ugostiteljstvu

Stranci pamet solili, a mi imamo toliko svojih iskusnih i patriotskih kadrova, poput Milorada Grčića, čoveka koji se iz male obrenovačke pečenjare vinuo do direktorske pozicije najvažnijeg sistema u Srbiji. Najpre o započetoj priči i Mićinom poimanju odgovornosti, ispostavilo se da je “Mića” već dan nakon javne sednice Vlade iskazao punu svest o odgovornosti, smenjivanjem četiri svoja najbliža saradnika. Istina, kažu upućeni u Transparentnosti Srbija, Milorad Grčić nije imao na šta da podnese ostavku, jer je, čisto formalno, tek građanin Srbije. Njegov mandat vršioca dužnosti generalnog direktora Elektroprivrede Srbije trebalo je da traje od marta 2016, kada je postavljen, do okončanja konkursa. Traje i danas. Dakle, godinama se neovlašćeno predstavlja i učestvuje u poslovanju. Kazao je predsednik, u kolosalnom obraćanju naciji, intervjuom na TV Pink, da “računamo” na ostavku Milorada Grčića, ali je i skidanje drugih glava najavljivao, pa od toga ne bi ništa.

Život, kao u brojnim starim skaskama o ostvarenju sna, nije mazio Milorada Grčića; taj se naradio, a uspeh je samo naoko bio munjevit – dok dlanom o dlan, ugostitelj – inovator koji je u Obrenovcu spojio pečenjaru i kafić “Fantazija”, pod istim krovom (to još niko nije ponovio), postao je direktor Rudarskog basena Kolubara, a potom i celog EPS-a. Uporedo sa ugostiteljskom karijerom završio je FABUS, Fakultet za uslužni menadžment na Univerzitetu “Educons” u Sremskoj Kamenici i posvetio se politici. Biznis je širio otvarajući kockarnicu, a nezvanično se govorilo da planira i javnu kuću. Kroz Obrenovac je vozao beli “audi” i uvek je imao oko sebe nekoliko telohranitelja.

“Mića” je, suštinski, autentična personifikacija kadrovanja Vučićevog režima; stručan za uslužni menadžment, što, kao i vođenje pečenjare, ima direktne veze sa funkcionisanjem složenih energetskih sistema, izdvajao ga je odnos prema zaposlenima (“Uhapsite Grčića”, skandiralo je više hiljada radnika na zboru pre samo dva meseca) i briga za nezaposlene, uglavnom kadrove vladajuće stranke koje je udomio. I ovde priča dobija špijunsko-diverzantski zaplet.

Radnici su tražili zarađeno, a optužili su Grčića za nenamensko trošenje sredstava. Tu se u priču ubacuje opozicija i kaže da je kupio skupe uređaje za prisluškivanje i opremio za to centar na Ceraku (deo Beograda). Hiljade bubica i kamera, softver koji košta dva, a nameštaj 33 milona evra, sve nabavljeno preko partijskih firmi, optužba je sindikalaca Kolubare. Fiskalni savet detektovao je i napisao nalaz o bahatom trošenju novca i enormno visokim platama, ali čemu.

A tek tih priča o prisluškivanju i o tome ko je sve uhvaćen u stupicu “Mićinih” bubica – ipak, nije sve za objavljivanje…

Prva je, u svakom slučaju, sumnje u diverziju iznela premijerka Ana Brnabić koja nikako da poveruje u to da je moguće iskakanje svih šest blokova “Nikole Tesle” istog dana. Na Pinku je, pak, temeljno pripremljena voditeljka pitala ministra policije Vulina da li je reč o “energetskom državnom udaru”. On odgovara: “Kao ministar policije nemam pravo na svoje mišljenje”. Naravno da je to bio uvod u tiradu, ali ovde neće dobiti prostor za to iživljavanje.

Bez obzira na sklonost diverzionoj analizi ključnih Vučićevih eksponenata – koju on ne sprečava, jer je, teorijski, svako stvaranje haosa u mozgovima blagotvorno za autokratsku vlast – ostaju brojke. Dosad je Srbija, ne računajući izgubljenu dobit od izvoza struje (izvozila je svake godine, najviše od septembra do decembra), na gubitku od oko milijardu evra. Uvozi sve energente, plaća ih po najvišim berzanskim cenama, iako je predsednik još u novembru kazao da je sve spremno za grejnu sezonu.

Neko to mora da plati, a koštaće svako domaćinstvo u Srbiji najmanje 400 evra. Struja neće poskupljivati, verujmo da će predsednik održati obećanje, bar do 4. aprila sledeće godine (3. aprila su predsednički i parlamentarni izbori u Srbiji). U tom datumu je i odgovor na pitanje da li će struje biti. Mora, pa šta košta da se plati, Srbija ima od koga da se zadužuje, a njeni će građani vraćati sa kamatom živi prenos iluzije o srećnoj zemlji u kojoj nikad lepše nije bilo. Jer, ukoliko zbog nekog novog kolapsa nestane struje, moglo bi da dođe i do sumnje koja se, verujemo, javlja kao prateća pojava prehlade i promrzlina. Iako se sa tvrdoglavim konzumentima nikad ne zna. Kad nema Parova, Zadruge, dozvoljene i poželjne mržnje sa raznih dnevnika, predsednika i jezivih pokušaja opozicije da ga likvidira.

A možda je, ipak, sve sticaj nesrećnih okolnosti, jer i o tome govori Aleksandar Vučić i pominje priču iz filma Savršena oluja Wolfganga Petersena. O moreplovcima koji su stotine hiljada puta mogli da isplove istom rutom i vrate se, ali se jednog dana sve zaverilo protiv njih.

Znamo, naravno, i to da su se, ovo nije izgovorio, protiv Srba decenijama unazad svi zaverili.

I bi kolaps, ne ponovio se; predsednik je preživeo i simbolični giljotina – luster (u sali u kojoj je nastupio lustera nije bilo); treba ga pričuvati kad na proleće počnu da menjaju bandere, da mu štagod “ne dođe”. Grčić zna šta je odgovornost, možda će još nekog smeniti. Ali, zna i šta je improvizacija, jer je svoju pečenjaru reklamirao kao “seljačku pećnicu koja ne bari meso, nego mu stvara hrskavu koricu”.

Biće hladnije, ali, biće i struje. Uglavnom, biće, po rečima ovde pomenutog kablarskog analitičara, vrlo za***ano.

(Al Jazeera, foto: Medija centar Beograd)