Skip to main content

BOJAN TONČIĆ: „Hrvat, Šiptar, Balija, nisu moja bratija“

Stav 07. феб 2022.
4 min čitanja

Vest je teška i mučna, pripadnici huliganske skupine vređali su na vaterpolo utakmici Crvena zvezda-Šabac trenera domaćina Mirka Vičevića, skandirali nacionalističke slogane, a čitav meč je na njihovom delu tribine bio istaknut transparent sa natpisom “Hrvat, Šiptar, Balija, nisu moja bratija”.

A što se ne bismo prisetili, internet i tome služi: “Već smo videli Italijane na pobjedničkom postolju, kada je mali Mirko Vičević izjednačio”, priznaće uzbuđeni komentator Milorad Đurković. U poslednjoj četvrtini finala Svetskog prvenstva za vaterpoliste gledali smo i slušali prenos za pamćenje: “Obje reprezentacije kompletne. Još minut i 48 sekundi do kraja osmog produžetka. Prekršaj nad Milanovićem. Vičević, Goool! Mirko Vičević, najmlađi igrač jugoslovenske reprezentacije, debitant,11 : 11. Pogledajte odakle je savladao Trapanezea, valjda će mu sada poremetiti sigurnost koju je imao tokom velikog dijela susreta. Mirko Vičević – možda, možda gol koji sada može donijeti novi preokret (…) Evo prilike, evo nade, svi smo već na nogama. Milanović, Šimenc, Milanović, Milanović, Goool, Goool, Jugoslavija je prvak svijeta! Jugoslavija je prvak svijeta! Jugoslavija je prvak svijeta! Tri stotinke su još preostale, pogledajte kakav je to bio gol. I sada, jedna divna scena, evo ga i Ratko Rudić u bazenu, a na tribinama slavlje, svi pozdravljaju, Italijani plešu, pobijedio je sport, pobijedio je vaterpolo. I da su Italijani pobijedili, bilo bi nam žao, ali ne bismo mogli reći da je nezasluženo. Ovako, srećni smo, zadovoljni, Jugoslavija je prvak svijeta!”

Bilo jeto 1986. u Madridu, tada je Mirko Vičević prvi put postao svetski šampion. Bio je to i 1991, 1988. u Seulu bio je olimpijski šampion. Tokom duge igračke karijere bio je prvak Jugoslavije sa Primorcem i splitskim Jadranom, a sa Savonom i Brešom najbolji u Italiji. Sa Brešom je tri puta osvajao trofej u Len kupu. U tom takmičenju pobedio je i 2010. kao trener Vaterpolo akademije Katara. Sa juniorskom reprezentacijom Crne Gore osvojio je zlatnu medalju na evropskom prvenstvu 2013.

U Kuću slavnih takmičara u vodenim sportovima ušao je 2020.

Rođen je u Kotoru, Hrvat je po nacionalnosti, predsednik Hrvatskog građanskog društva u Boki, a bio je i odbornik Demokratske partije socijalista u Kotoru.

Poodmakla faza raspadanja društva

Par stotina huligana okupilo se uoči utakmice na Dorćolu, odakle je do Sportskog centra “Milan Gale Muškatirović” došlo uz klicanje Ratku Mladiću i pevajući “Delije, delije, hajmo svi u glas/ Mirko Vičević nikad deo nas”. Čula se i tupoumna obrada hita grupe Zana koja u izvođenju “delija” glasi: “Mladiću moj, problem je tvoj, što si mi srpski heroj!”.

Dve stotine mladih, patriotski nastrojenih, ili vaspitno zapuštenih, dovoljno za biopsiju društva koja pokazuje poražavajuću dijagnozu. Tačno, nije reprezentativni uzorak, da jeste, nalaz bi bio poodmakla faza raspadanja.

Pesme su se čule i u dvorani, u kojoj niko od službenih lica nije reagovao. Delegat susreta nije želeo da vidi transparent mržnje prema Hrvatima, Albancima i Bošnjacima, nije naložio njegovo uklanjanje, naravno ni pražnjenje dela tribine sa koje se čulo i “Delije, delije, hajmo svi u glas/Mirko Vičević nikad deo nas”. “A što bi’ se ja”, kao da konta službeno lice, “mešao u politiku, kad država ne uklanja mural iz centra grada”. Tačno, rođo, nemoj.

Trener Crvene zvezde radio je svoj posao, njegov tim, ako je to ikome važno, pobedio je sa 13 prema 6.

Tabloidi su u svojim elektronskim izdanjima osudili verbalne napade na Vičevića, ali je u Glasu javnosti objavljeno da je u Italiji “dočekivao sve hrvatske predsednike”, i da “građanski rat naziva agresijom”.

“Uvek sam se osećao i deklarisao kao Hrvat. Nije to uvek bilo lako, mi koji smo živeli u Kotoru vrlo dobro znamo kroz što smo sve prolazili. No, nemili događaji su iza nas, krenuli smo napred”, citiran je Vičević.

Pripisano mu je i to da je imao ključnu ulogu u imenovanju bazena u Kotoru imenom slavnog vaterpoliste Zorana Gopčevića kome je, pak, pripisano mučenje zatočenika u logoru Morinj. O tome i o ciljevima HGD rekao je: “Jedna od misija je razvoj dobrosusedskih odnosa, a Hrvati u Boki su svesni da je u nemilim događajima 1990-tih, u agresiji na Republiku Hrvatsku nanesena ogromna bol žrtvama. I to se ne sme zaboraviti. Za ta zlodela ima osuđenih, ali ne znam da se Gopčević spomenuo u tim sudskim procesima. Napominjem opet da je predlog za imenovanje bazena došao isključivo temeljem njegovih sportskih rezultata. Lično sam žrtvama agresije i poginulim branocima Dubrovnika u ime HGD CG na Boninovu položio venac i gajim najveće poštovanje prema patnji žrtava”.

To “boli delije” kaže GJ u naslovu teksta.

Ritam ratnih bubnjeva

Večernje novosti ustvrdiće da su “navijači Zvezde besni”, nagađaju da će Vičević “možda napustiti klupu crveno-belih”, ali i ističu da “ruku na srce, mesto ovakvim uvredama nije sportsko borilište…”.

Zvaničnih reakcija nije bilo, delegat je obavio posao, prvenstvo će se nastaviti, baš kao i rukometni šampionat iz kojeg su oktobra prošle godine istupili rukometaši Novog Pazara “zbog fašizma”. Na utakmici Novopazaraca u Beogradu protiv Crvene zvezde čulo se skandiranje u slavu Ratka Mladića, a huligani su istakli parolu “Zemljom ovom ime tvoje/Večno će se oriti/Protiv poturica roda svoga/Uvek ćemo se boriti”.

Ratko Mladić ukazao se, dakle, u dvorani za plivačke sportove i postaje već suvišno nabrajati iz kojih sve kuhinja i konzervi iskače taj smrtonosni virus. Režim je presudio, dozvoljeno je, štaviše poželjno, pominjati ga kao heroja, budući da personifikuje ruganje civilizacijskim vrednostima, srpsko nepristajanje na odluke međunarodnih institucija, slavi mržnju koja ujedno znači i pretnju nesrbima u Srbiji, ali i u susedstvu. Vaspitno zapuštenu mladež, logika je vlasti, ne treba disciplinovati u predizbornoj kampanji. I izvikivanje zapaljivih parola obično završi teškim kriminalom, ali, dokazano je i to da su huligani lako mobilišuća skupina, upotrebljiva u obračunu sa neistomišljenicima.

Nema opravdanja za Srbiju koja postaje, kazao bi Srđa Popović, krvavi banditski brlog, negujući i tetošeći hodajuće produkte vlastitih agresija. Oni imaju svog Ratka Mladića, realizatora genocida, masovnih zločina pre i nakon njega, prihvatiće čak i istinu o njegovim zlodelima, budući da doživotni haški robijaš nije ubijao Srbe, već njihove vekovne neprijatelje.

Srbija živi rat, sumanut kao i svi koje je vodila protiv suseda u poslednjoj deceniji prošlog veka, u kojima je, kazaće prognanik iz Beograda arhitekta Bogdan Bogdanović, “izgubila dušu i čast”, što je “rezultat srpskog nacionalizma, te neverovatne ludačke istrajnosti u stvaranju velike Srbije”. “Ovako ili onako, tek u minulom ratu, u srebreničkoj tragediji, ponos srpske rasne supremacije se razigrao do epskog pseudo besa. I to još pomalo na neki slavjano-serbski-ruski način. Da, bilo je u kolektivnom orgijanju zlikovaca – počinitelja nekog usijanog deseteračkog ludila, za koje je srpsko (inicijalno, ipak, srbijansko) pseudo epsko fraziranje ponudilo svoj početni impuls”, zaključuje Bogdan Bogdanović.

(Al Jazeera, Foto: mc.rs)