Skip to main content

BOBAN BATRIĆEVIĆ: Milenko

Kultura 28. дец 2023.
2 min čitanja

"Milenko će zadugo na crnogorskome prostoru biti neponovljiva intelektualna snaga najboljega duha građanske i zapravo - antimalograđanske filozofije"

Pošao je veliki profesor, veliki čovjek i intelektualac. Milenka Perovića (1950-2023) nije potrebno detaljnije predstavljati – renomirana naučna i pedagoška biografija jugoslovenske i crnogorske filozofije, izdanak najboljih tekovina Praksisa, utemeljitelj novosadske katedre za filozofiju, ljevičar i aktivista. Njegovim odlaskom Crna Gora je nenadoknadivo izgubila. Evo i zašto:

1. Od Milenka Perovića, u akademskome svijetu, među filozofima, nijesmo imali progresivnijega mislioca. Nasuprot njega godinama smo gledali čitavu ergelu mantijaških mrakova s Filozofskoga fakulteta u Nikšiću koji mjesto filozofije poturaju svetosavlje. Zato Milenko vjerovatno nikad nije mogao ni biti angažovan na Univerzitetu Crne Gore, čiji je aktuelni rektor njegova suština.

2. Milenko je bio hrabar i građanski vrlo osviješćen intelektualac, uključen u političke procese. Za razliku od većine potrpežnjaka, dvocijevki, klimoglava i karakterno želatiniziranih śecikesa i pređašnjega i sadašnjega režima što hode Univerzitetom i ugašenom, Dragana Vukčevića obrazom i pameću produhovljenom akademijom nauka i umjetnosti, Milenko je od 2020. godine otvoreno i glasno izabrao stranu – rekao je NE – kolonizaciji Crne Gore i njenome državnom i društvenom uništenju.

3. Milenko nije bio jalov stvaralac. Iza sebe je ostavio veliki broj knjiga, članaka i studija. Za razliku i od nekih mlađih intelektualaca koji često društveno znaju biti inertni, Milenko je bio agilan – svake je neđelje pisao kolumnu, i to ozbiljnu društveno-političku analizu. Nijedan fenomen aktuelnoga režima i nijedan promašaj bivše vlasti nijesu ostali kritički nepreispitani s njegove strane.

4. U pozne godine nije pobjegao od odgovornosti – preuzeo je na sebe odgovornost za pokušaj neophodne reformacije Crnogorske pravoslavne crkve. I bio za to kritikovan i napadan, potpuno nepravedno. Jer da su ga oni koji su pisali protiv njega poznavali lično, shvatili bi da je to radio iz srca – sa željom da se što prije revitalizuje institucija koja bi mogla da u odnosu na velikosrpski i polufaštički tip pravoslavlja, koji nudi SPC, ponudi potpuno novi pristup vjeri onima koji za vjerom potrebe imaju.

5. FCJK i PEN centar, kao dvije veoma društveno angažovane institucije i organizacije, izgubile su svoga predśednika. No kako reče Adnan Čirgić: „Iza sebe je ostavio obnovljeni Crnogorski PEN centar i kolektiv FCJK koji će se s ponosom śećati svoga predśednika Upravnoga odbora i uzora u naučnome i društvenom radu.“

Ukratko, Milenko će zadugo na crnogorskome prostoru biti neponovljiva intelektualna snaga najboljega duha građanske i zapravo – antimalograđanske filozofije. Možda više od njegove smrti – jer, što u svome oprostu od profesora kaže Balša Knežević: ljudi kao Milenko ne umiru – zaboljela je ćutnja mnogih državnih institucija na vijest o njegovom odlasku. Ništa rječitije od te šutnje akademijskih, prosvjetnih i kulturnih vlasti ne govori od muka premijera Spajića i predśednika Milatovića s kojim su primili vijest o smrti jednoga od najboljih predstavnika društvenih i humanističkih nauka u Crnoj Gori. Drugačiji odnos nije se mogao ni očekivati od političke elite koja je stvorila društveni ambijent u kome laureati najviših državnih nagrada mogu biti skaredni tipovi poput Milutina Mićovića kojima aplaudira svetosavski žiri odnjivljen na sofizmima CANU. Ali zbilja Milenku može služiti na čast što mu je karikatura i Vučićeva dvorska luda Jakov Milatović posvetio takvu pažnju.

    Na kraju nešto lično. Jako sam volio i poštovao profesora Milenka Perovića. Srećan sam što sam bio njegov prijatelj. I znam da ga ljudi s Fakulteta za crnogorski jezik i književnost nikad neće zaboraviti.

    (AntenaM)