Skip to main content

BOBAN BATRIĆEVIĆ: Ko je bio Draža Mihailović? Pouka za popa relativizatora

Stav 20. jul 2022.
7 min čitanja

Tako je, otaZ Gojko Perović je opet mudroserao. Nakon relativizacije opasnosti od širenja korone lizanjem kašike, pravdanja zabrane abortusa, obesmišljavanja ruske agresije na Ukrajinu, na red je došla i revizija pogleda na zločinački četnički pokret. Da, pop Gojko Perović juče je u autorskome tekstu o Draži Mihailoviću iznio niz istorijskih falsifikata s jasnom intencijom da populariše četnički pokret te pruži podršku Crkvi Srbije da nastavi s politikom proslave ratnih zločinaca. Što je Perović u svojemu tekstu navodio, žalosno je citirati. Koga zanima, neka otvori sajt Mitropolije pa neka čita dok mu zadnja dlaka Dražine ili Gojkove brade ne zapne u grlu. Za razliku od Perovića koji je četnički mit iz egzila ispredan tokom Hladnoga rata „prodao“ kao istorijsku istinu u kontekstu današnjice, mi ćemo se u tekstu pozabaviti Dražinim profilom u kontekstu vremena u kojem je Draža živio i djelovao. Tako makar nalaže ovozemaljski zanat proučavalaca prošlosti.

Nastanak četničkog pokreta u Jugoslaviji, njegovo funkcionisanje i organizacija, neraskidivo su, dakle, vezani za njegova osnivača – oficira Dragoljuba Mihailovića koji će se poslije kapitulacije Kraljevine Jugoslavije 1941. godine s grupom oficira jugoslovenske vojske skloniti na Ravnu Goru u Srbiji i odatle stupiti u kontakt s jugoslovenskom vladom u egzilu, kako bi radio na organizovanju jedinica na koje bi se moglo računati u slučaju ustanka ili rata s okupatorom. No, okupacija i rasparčavanje Jugoslavije, monopol nad komunikacijama koje je imao okupator te težak proboj informacija, odigraće specifičnu ulogu u nastanku ovoga pokreta, mada će on umnogome zavisiti i od naravi njegova kreatora. Mihailović je pripadao redu velikosrpskih nacionalista i monarhista, ostrašćenih antikomunista. Sav svoj angažman doživljavao je kao pokušaj restauracije kraljevine nakon oslobođenja u kojoj bi unutrašnji odnosi bili znatno promijenjeni u korist Srbije u odnosu na predratnu Jugoslaviju. Smatrao je da rat protiv okupatora mora biti pametan, da jedinice moraju biti spremne, ali da ne treba ulaziti u velike borbe dok je okupatorska koalicija jaka, već da jedinice stupe u direktnu borbu onoga trena kad situacija na velikim svjetskim frontovima bude tekla u pravcu koji njemu odgovara. Mihailović je i prije rata bio dio dobro rasprostranjenih obavještajnih mreža, pa je u uređenju svog pokreta unio nešto od savladane prakse. Trudio se raznim kanalima povezati sa svim snagama u ratu onoliko koliko odgovara njegovom pokretu. Jedino što je počelo mrsiti Mihailovićevu filozofiju jeste pojava antifašističkog pokreta koji su predvodili komunisti, a koji su se od julskih dana 1941. zalagali za beskompromisnu borbu protiv fašizma.

Egzilska vlada u Londonu, London i Moskva smatrali su otvaranje ustaničkog žarišta u Jugoslaviji važnim za ukupnu antifašističku stvar. Zato su i Velika Britanija i Sovjetski Savez upućivali Mihailovića i Broza da koordinišu svoje akcije i rade na stvaranju širokog narodnooslobodilačkog pokreta. Ubrzo će postati jasno da ta saradnja nije moguća pošto se nakon nekoliko zajedničkih akcija u Srbiji ispostavilo da između Mihailovićeve i Brozove vizure postoje suprotnosti. Mihailović i Tito vodili su neuspješne razgovore oko formiranja zajedničkoga štaba i već od novembra 1941. godine dolazi do prvih neprijateljstava između četnika i partizana na teritoriji Srbije koji će se, kako rat bude odmicao, sve više produbljivati i širiti na ostale dijelove bivše Jugoslavije. Mihailović je bio zaslijepljen idejom o očuvanju žive sile koja bi nakon što okupator bude savladan na velikim frontovima stupila u borbu i vratila kralja u Jugoslaviju. Zato će tokom čitavog rata redefinisati unutrašnju organizaciju svoga pokreta, izmišljati varijante ilegalnog i legalnog četništva, dajući mu prije svega antikomunistički predznak. Takva politika odvešće ga do saradnje s okupatorom koja će na prekretnici rata usloviti otkazivanje britanske podrške koju je imao sve do 1943. godine.

Koncepcija u koju je vjerovao zahtijevala je od Mihailovića da se povezuje i s grupama bliske ideologije, koje su već radile za okupatora, kakve su npr. bile okupaciona vlada u Srbiji Milana Nedića ili organizacija „Zbor“ Dimitrija Ljotića. Zato je u Beograd poslao grupu oficira koja je obrazovala poznati obavještajni punkt „Gorski štab II“ preko kojeg je Draža tokom čitavog rata komunicirao s okupatorom i ostalim saradnicima. Važno je napomenuti da je ove kontakte Mihailović dobro prikrivao od egzilske vlade i savezničkih komandi, što mu je s druge strane omogućilo ispredanje mita o „srpskom Robinu Hudu“ i „prvom gerilcu Evrope“. Mihailoviću nije bilo strano da putem radio veze obavještava vladu u egzilu o akcijama četnika, koje su zapravo vršili partizani. Radio „London“ i Radio „Slobodna Jugoslavija“ prenosili bi izvještaje onakvim kakvim bi ih uredio Mihailović, što će u jednom trenutku ovom oficiru donijeti veliku svjetsku popularnost. Teški uslovi i brojnost okupatorskih vojnika na prostoru Jugoslavije onemogućavali su slanje većih vojnih misija koje bi direktno s terena provjerile istinitost izvještaja koje Mihailović šalje. A i kad bi te rijetke i malobrojne misije uspjele da se probiju, Mihailović bi vješto manipulisao. Da ironija bude veća, tokom 1942. godine, kad gotovo nijedan četnički metak neće biti ispaljen prema okupatorima, već će svi meci, bombe i granate biti rezervisani za partizanski pokret, Mihailoviću će stizati pozdravi od značajnih ličnosti poput Ajzenhauera, De Gola, Idna ili engleskog kralja Džordža. Masovna ratna propaganda zapadnih saveznika iskonstruisala je moćnu sliku „Balkanskog orla“ i „Bijele nade“ jer se računalo da snagama u ratu treba pokazivati kako u srcu porobljene Evrope postoji oaza slobode. Ta oaza ipak se punila krvlju partizanskih boraca.

Od kad je stupio u vezu s egzilskom vladom Mihailović će postati njen stub u domovini. Od jeseni 1941. do juna 1942. godine Mihailović će doživjeti više unapređenja i postati armijski general, a u tom periodu biće naimenovan i za ministra vojske, mornarice i vazduhoplovstva Kraljevine Jugoslavije i komandanta Jugoslovenske vojske u otadžbini te načelnika Vrhovne komande. Njemački okupator, kao najsnažniji na teritoriji Jugoslavije s najrazgranatijom obavještajnom mrežom, znao je za dvostruku prirodu Mihailovićevih odnosa i za njegove veze s Britancima. Zato su tokom čitavog rata na njega gledali sumnjičavo i čak ucijenili njegovu glavu sa 100.000 rajhsmaraka u zlatu jer su znali da bi u slučaju slabljenja njemačke ratne mašine Mihailović otvorio vatru na njih, ali su njegove jedinice i po njegovom odobrenju koristili u okršajima s partizanima. Zbog toga je vođa četničkog pokreta s Njemcima održavao vezu preko posrednika tražeći od njih oružje da se bori protiv komunista s obećanjem da neće ubijati Njemce, trudeći se i zbog Britanaca da ostane u ilegali. Smislio je zanimljivu taktiku koja se ogledala u tome da kad Nijemci zaprijete četnicima, dio svojih trupa legalizuje kao dio vojske vlade Milana Nedića kako bi održao živu silu.

Mnogo bolji odnos imao je s Talijanima s kojima su njegove jedinice imale više nego prijateljske veze, naročito u Crnoj Gori. Ono što je posebno omogućavalo ovakvo manevrisanje nije samo umješnost Mihailovića, već i situacija na terenu, njegova konfiguracija i različitost prirode okupacije u raznim dijelovima Jugoslavije. Zato će četnički pokret biti nekoherentan, njegove formacije ponašaće se drugačije od slučaja do slučaja zaviseći od trenutnog stanja u rejonu u kojem operišu i od volje svojih vođa kojima je dirigovao Mihailović dajući im instrukcije i zvanja vojvoda. Tako je bila moguća situacija da npr. u istom danu dio jedinica četničkog pokreta u Srbiji bude uhapšen, a da četničke jedinice u Crnoj Gori uredno dobijaju oružje i hranu od Talijana – pa su im zato partizani spjevali čuvenu krilaticu „Ide vojska i kolona / za kazanom makarona“, a četnici dobili popularni naziv makarondžije. Kad ova kompleksna i prevarantska taktika bude pročitana od strane Saveznika koji će ga zbog toga napustiti, Dragoljubu Mihailoviću neće biti strano da koketira s poglavnikom NDH i zločincem Antom Pavelićem i hrvatskim nadbiskupom Alojzijem Stepincem, nudeći saradnju protiv komunista. Da ni ostalim četnicima nijesu bili strani ovakvi poduhvati dokazuje i primjer Pavla Đurišića, koji je od izbjeglih četnika iz Crne Gore pred kraj rata, pokušao sa Sekulom Drljevićem formirati tzv. Crnogorsku narodnu vojsku koju bi naoružavale ustaše.

Najveći problem Dragoljuba Mihailovića bio je neshvatanje aktuelne vojne situacije. Saveznicima su trebale divizije koje će ubijati njemačke fašiste, a ne polubanditska skupina koja će svojim dojučerašnjim hraniteljima udariti s leđa tek kad vidi britanske i američke jedinice iz amfibija. Za njega možemo reći da je bio najveći zarobljenik antikomunističkog shvatanja. Bio je to i Čerčil sve dok nije shvatio da je Britanija od ljeta 1940. godine ostala sama da se bori s Hitlerom, pa je održao onaj čuveni govor u kojem je rekao da bi u slučaju da Hitler napadne pakao, i crni đavo postao engleski saveznik.

Crnogorski istoričar Đuro Vujović u knjizi Crna Gora u NOB 1941-1945. godine donosi nam o tome vrijedna svjedočanstva – Mihailović se povezivao sa svim antikomunističkim grupama iz Jugoslavije i inostranstva, između kojih treba pomenuti – komandanta Drugoga bugarskog korpusa čije je śedište bilo u Nišu, a koji je vršio velike zločine nad srpskim stanovništvom; zatim se preko svog predstavnika povezao s bugarskim kolaborantskim pukovnikom Velčevim kome je predlagao stvaranje tzv. Balkanske unije; s albanskim fašistima Mihailović je bio povezan posredstvom pukovnika Muharema Barjaktarija; s Nelosovim pokretom u Grčkoj povezao se preko kapetana Mihaila Vemića, a s rumunskim kvislinzima preko majora Radomira Dedua. Vujović nam donosi i svjedočanstvo bivšeg generala mađarske vojske Ištvana Ujsasija, koji je 1946. godine sovjetskoj vladi dao sljedeći opis Dragoljuba Mihailovića: „U okviru moje djelatnosti u mađarskoj vojnoj obavještajnoj službi, saznao sam da je Mihailović bio agent mađarskog generalštaba, prisni saradnik mađarskog regenta admirala Hortija i da je radio za interese hitlerovske Njemačke. Meni je isto tako poznato da je za vrijeme Drugoga svjetskog rata Mihailović prisno sarađivao s italijanskim i rumunskim generalštabom, od kojih je primao pomoć u oružju i municiji za borbu protiv Titove armije. On je isto tako radio za italijansku i rumunsku obavještajnu službu…“ Dobro je poznato da su četnički prvaci poput Momčila Đujića, Mana Rokvića, Steva Rađenovića i dr. sklapali sporazume s ustaškim vođama, a da je sam Mihailović krajem rata „unaprijedio“ ustaškog oficira Matu Matićevića, nazivajući ga u njihovoj korespondiciji „bratom“. U Crnoj Gori četnički pokret uveliko je u sklopu Birolijeve platforme sarađivao s crnogorskim separatistima u čišćenju Crne Gore od komunizma.

Tolika Mihailovićeva zaslijepljenost borbom protiv komunista, uništiće njegov pokret, što će na kraju rezultirati time da je četnički pokret pobio više srpskih antifašista nego njemačkih fašista. Upravo zato što su vodili politiku čekanja, četnici se neće pokazati kao dobra i organizovana vojska, već će se vremenom njihove jedinice pretvoriti u pljačkaške i zločinačke bande, koje su uglavnom učestvovale u pohodima na narodnooslobodilački pokret i nenaoružano civilno stanovništvo. Posebno su od četničkog noža stradali muslimani, što je sve dirigovano iz Mihailovićeva štaba u skladu s realizacijom vizije etnički i vjerski čiste teritorije. Dok su komunisti pored borbe s okupatorom sprovodili i komunističku revoluciju, Mihailovićeve jedinice su paralelno s čekanjem i kolaboracijom sprovodile organizovane zločine. Možda je najbolju sliku Dražine vojske dao jedan od njenih ideologa – Stevan Moljević. On je krajem 1944. godine tokom povlačenja kroz Bosnu kad je već postalo jasno da su četnici izgubljena priča, kao predśednik Centralnog nacionalnog komiteta za Jugoslaviju, najvećeg četničkog političkog organa rekao: „Za kralja i otadžbinu, je li tako? Prazno je to i šuplje, gospodo i braćo moja! (…) A ona druga ‘Draža nas vodi pobedi i slobodi’ dovela nas je, kao što vidite, u ovo tužno i maglovito bosansko bespuće (…) Šta smo mi u ovom ratu pokazali srpskom narodu? Svoje kame, brade i pijane komandante, koji štipaju snaše. Krv, seks i gibanice, to je bio naš program, naša zastava (…) Rulje koje zaudaraju na rakiju, to smo bili i ostali!“

Ergo, i poslije ovako kratkog osvrta jasno je da sve učestaliji narativ proistekao iz „kulturne revolucije“ koju intenzivno predvodi Crkva Srbije pomenima Dragoljubu Mihailoviću i iniciranje podizanja spomenika ratnim zločincima, opovrgava sve njihove zablude o „Balkanskom Robinu Hudu“ i njegovom pokretu kao antifašističkom i stradalničkom. Istina je da se četnički pokret ponegđe javio i operisao kao reakcija na kvislinške zločine različitih profila prema Srbima i zločinima koje su činili članovi partizanskog pokreta, ali gledano u kontekstu vremena i cjelokupnog rata, četnički pokret je bio jedan od najkolaborantskijih i najzločinačkijih pokreta u Jugoslaviji te kao takav, ni on, ni njegove vojvode i osnivač ne mogu i ne smiju biti uzus po kojem će se osmišljavati naša budućnost. Dužnost građanske misije u Crnoj Gori i regionu nije samo govorkanje o ekonomskim problemima, već i reakcija na svaki pokušaj rehabilitacije poraženih ideologija u Drugome svjetskom ratu, dolazile one iz ma kojih redova – vladajućih, opozicionih ili crkvenih. Pogotovo crkvenih. I pogotovo Gojkovih.

*Zabranjeno svako prenošenje i preuzimanje teksta bez saglasnosti autora

(Autonomija, foto: lična arhiva)