Skip to main content

Beba Mijatović: Latif i Dragoljub

Autonomija 31. авг 2014.
3 min čitanja

Govorila je moja baka da se nikad nije bojala i nikad bojati neće onih ljudi koji se istinski boje boga, ma koje vjere bili. Ti ljudi žive u skladu sa „zapovijestima“ jer duboko vjeruju da ih Bog vidi i kada su sami, to jest ono što ponajviše jesu u suštini. A „ničiji Bog“ ne promoviše uništavanje drugoga.

Današnje škole po Bosni, u koje na posebne ulaze ulaze djeca različitih konfesija, mogu unaprijed ispisati diplome svim svojim polaznicima i u njima im kvalifikaciju koju stiču već kročivši u takav objekat… a koja se zove „fašista“. Nijedan neće izbjeći da to postane u takvoj školi.

Sva druga učenja pored ovog postaju irelevantna, jer se po nedopustivoj osnovi mladi izdanci društva nauče najprije razornoj lekciji čije je ime „destrukcija i mržnja“. Tu ne cvjetaju nikakva plemenita znanja pa toj budućoj svijesti poezija i nauke o biljkama postaju smiješno nepotrebne. Lokacije tih škola pretvoriti odmah u fabrike oružja, bilo bi bar otvoreno i iskreno objelodanjivanje lica budućnosti takvog školovanja.

Jorge Burcay je autor zbirke priča kojima se služi u svojoj psihijatrijskoj ordinaciji u Argentini. Jedna od njih govori o okovanom slonu, i tako se i zove. Slon, odrastao i ogroman, nakon tačke koju izvodi u cirkusu, biva u prostoru namijenjenom za to, priveden laganim i malim lancem oko noge koji se natiče na veoma mali kočić u zemlji. Ostaje miran i zaustavljen u svakom kretanju kao da je zidinama zaustavljen, sve dok ponovo ne skinu lanac i ne povedu ga na pozornicu.

Tek upornim radoznalcima je objašnjenje postalo dostupno a ticalo se manipulisanja jednim iskustvom koje slon ima iz vremena kad je bio mali. Tada nije bio u stanju da izvali kočić jer je bio mali. Svijest o toj nemoći ustoličila se trajno u tom mozgu i postala zauvijek prepreka kretanju, kao da je okovan zidinama. I jeste, ali u glavi, u svome mozgu gdje uvijek „stanuju“ najžešće prepreke.

Tako isto, kolektivna svijest koja sa razlogom poteklim iz velikih razočaranja i nedavnih strašnih razloga za njih (uvijek je to nedavno jer je nezaboravno), zakiva sebi prepreku u snazi koju suštinski ima, da razvali bolesne barijere ka normalnom životu svih koji su jedni drugima komšijski sudbinski namijenjeni i gdje je prostorno svima svaki komšiluk domovina.

Svaki je i od mozgova upregnutih bolesnom idejom o potrebi razdvajanja koju će uvijek podržavati i proturati „jači“ makar u djeliću svijesti upamtio, iskusio ili sam shvatio, da je multikulturalnost oduvijek najnasušniji izazov zajedništvu koje obogaćuje u svemu i u svakom pogledu, pa i genetski razuđenijim bogatijim potencijalom u naslijeđu. Bliska ukrštanja su u živom svijetu već aksiomski dokazala veću mogućnost bolesnih formi nasljeđivanja.

Univerzum vrišti ovim očiglednim istinama, a sami sebi kopamo grobove za budućnost.

Misionari ovoga projekta, najsvetijeg i najprečega od svih, jer se bori za „vazduh“ koji ako se ne diše, sav život postaje bez smisla, napravite bilo gdje u Bosni, kao „zametak“ duhovnog zdravlja, školu za svu djecu i počnite da ih upisujete ma ko se suprotstavljao. Bolje je taj rizik ponijeti, nego rizik sigurnog satiranja budućih pravih ljudi već na prvim koracima života.

*****

Pitam ja moju konu preko tarabe kako joj se zove jedan mirisni cvijet u avliji. Ona zaturi šamiju već ustaljenim pokretom, da joj lice i usta postanu slobodniji, pa veli meni: „U vas, dijete, zovu ga dragoljub a u nas latif“.

Neka Latifa i neka Dragoljuba… Mirišu u obje avlije, ma kako ih mi nazivali…. A to što mirišu jer žive, jer dišu, jedino je dragocjeno i važno… I to slobodnije od sve bosanske djece, ostanu li nasilno razdvojeni.

Mladost takva ostaje bez mirisa zova budućnosti, have neopterećene otrovima… Spremna samo za mobilizacije protiv drugog ljudskog bića…

Njegoslava Beba Mijatović